Piše: Muhammed Emin al-Husseini, http://thebosniatimes.ba
Prije nego što progovorimo o naporima koje smo poduzeli radi mobilizacije i obuke stanovnika Bosne i Hercegovine i drugih muslimana Jugoslavije, kako bi oni sebe odbranili od uznemiravanja srpskih falangi koje su počinile pokolje i zvjerstva nad muslimanima Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata, u mjeri da je broj ubijenih među njima dosegao čak dvjesta hiljada duša, smatramo korisnim ovdje navesti historijski sažetak o stanovnicima te zemlje, njenim brojnim sastavnim elementima i vjerama, o tome kako je jedna skupina među njima primila islam, te o jačini vjerskog osjećaja na tim prostorima, koji se ubrajaju u zemlje Evrope.
Otkud muslimani na Balkanu?
Broj muslimana u Jugoslaviji za vrijeme Prvog svjetskog rata iznosio je dva miliona; sada je taj broj narastao do dva i po miliona. Oni se dijele u tri skupine: Slaveni (Saqalibe), Albanci i Turci. Slaveni žive u središnjem dijelu Jugoslavije, tj. u Bosni i Hercegovini i Sandžaku; oni su trećina žitelja i ima ih približno dva miliona i dvjesta pedeset hiljada. Albanci žive u pograničnim dijelovima prema Albaniji (a to su: Makedonija, pokrajina Kosovo i Metohija). Turci žive na krajnjem zapadu u susjedstvu Grčke. Teško je tačno precizirati broj muslimana Turaka, Albanaca i Slovena u Sandžaku zato što su oni, nakon posljednjeg svjetskog rata, počeli napuštati svoju domovinu kao muhadžiri za Tursku.
Historija naseljavanja slavenskih naroda na Balkan počinje u šestom stoljeću, kada su se slavenska plemena sakupila na istočnu obalu Dunava, dolazeći s juga Rusije, pljačkajući i otimajući. Pošto je Bizantijska država bila nemoćna da odvrati njihove horde prema njenim zemljama zbog ratovanja protiv Arapa koji su se, u početku islama, osvajački širili, Bizantija je bila prisiljena na to da im ti Slaveni pomognu u odbijanju islamskog napredovanja, te im je dopustila da se nastane na njenim područjima. No, neki Slaveni su bježali iz bizantijske armije Arapima ili su, pak, padali u roblje. Četiri Slavena su možda pratila plemenitog ashaba Ebu Zerra na njegovom putovanju od Damaska do Medine.
Kada su Turci Osmanlije u 14. i 15. stoljeću zavladali većim dijelom Balkana, Kraljevina Srbija, Kraljevina Bosna i Kneževina Hercegovina postale su dijelom osmanske države. Srbi nisu mogli vratiti svoju konačnu nezavisnost sve do odluke Berlinskog kongresa 1878. godine, kojom je, također, odlučeno da Bosna i Hercegovina potpadne pod okupaciju i upravljanje Austro-Ugarske. Hrvate, koji žive u sjeverozapadnom dijelu tadašnje Jugoslavije, nisu obuhvatila osmanska osvajanja u svim dijelovima zemlje. Početkom 12. stoljeća oni su bili prisiljeni priključiti se Ugarskoj državi i priznati vlast njenog kralja. Isto tako, Slaveni na krajnjem sjeveru Jugoslavije već su bili povezani s Austro-Ugarskom do 1918, kada se osnovala država Jugoslavija (tj. država Južnih Slavena), koja to ime nosi od 1929. godine.
Preci ovih Slavena na Balkanu bili su idolopoklonici, toliko fanatični u svom idolopoklonstvu da pokušaji njihovog prisilnog preobraćenja u kršćanstvo nisu uspjeli sve do polovine devetoga vijeka. Tako su Hrvati i Slovenci postali sljedbenici katoličke crkve, a Srbi sljedbenici pravoslavne crkve.
Što se tiče tadašnjih stanovnika Bosne, između utjecaja zapadnjačkog katoličanstva i istočnjačkog pravoslavlja, među njima se raširilo učenje bogumila, koje je izvedeno iz manihejstva kao mješavine kršćanstva, perzijske religije i budizma. Potom je ovo učenje pretrpjelo utjecaj islama i proširilo se u južnu Evropu (Balkan, Italiju i Firencu) pod različitim imenima.
Kada se, krajem 12. stoljeća, učenje bogumila iz Bugarske počelo širiti na Kraljevinu Srbiju, vlast se uplašila i okomila na novo učenje, povela vojnu kampanju protiv njegovih pristalica, spalila njihove spise, uništila njihove naseobine, konfiskovala njihove posjede, odsjekla jezik njihovom vođi i izložila ih žestokoj patnji, do te mjere da su neke i spalili. Ostaci bogumila potražili su utočište u Bosanskom kraljevstvu, gdje su naišli na gostoljubivost njegovih žitelja i na blagost, saosjećajnost i zaštitu vođe Kulina Bana, što je dovelo do brzog širenja ovog učenja.
Učenju bogumila žestoki otpor pružale su vjerske vlasti u Rimu, koje su od ugarskih kraljeva čak tražile pokretanje vojnih kampanja protiv sljedbenika tog učenja. Međutim, ove kampanje, uprkos njihovoj žestini i učestalosti, nisu uspjele. Bogumili su strpljivo podnosili teško iskušenje kroz dvjesto pedeset godina, sve dok Srbiju nisu osvojili osmanski Turci, kod kojih bogumili nalaze utočište, tražeći njihovu zaštitu i oslobađanje od patnji. Ali, pohod Timurlenka protiv azijatskih Turaka odgodio je odgovor na ovu molbu do 1463. godine, kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu, a njeni žitelji bogumili primili islam. Navedene prilike i vjerska tolerancija po kojoj je bio poznat ovaj veliki sultan smatraju se jasnom indikacijom o bogumilskom prelasku na islam bez prisile na taj čin.
Veći Sinan od Misira
Vilajet Bosna i Hercegovina tokom osmanskog perioda bio je poput republike koja je imala nezavisnu poziciju u državi. Njen slučaj je identičan arapskim pokrajinama u tom periodu s obzirom na to da su njihovi žitelji aktivno učestvovali u upravljanju svojim poslovima. Muslimani Bošnjaci bili su iskreno odani i posvećeni Osmanskoj imperiji. Mnogi su se isticali u vojnim vještinama i administrativnim poslovima, pa su ostvarili najviše položaje: njih dvadeset četiri dosegli su položaj velikog vezira (predsjednika ministara) u Osmanskoj imperiji. Drugi su se isticali u komandovanju vojskom i flotom, te su ih sultani veoma cijenili, a neki ih čak ženili svojim kćerima. Ono što ukazuje na ponos sultana Bošnjacima jesu riječi sultana Selima I, kada je, 1517. godine kad je dobio vijest o pogibiji velikog vezira Sinan-paše Bošnjaka, zapovjednika turske vojske u Misiru, rekao: „Dobismo Misir, a izgubismo Sinana!“
U svojoj iskrenosti i pokornosti Osmanskoj imperiji bosanski muslimani nisu imali granice i ništa nisu vidjeli kao prepreku tome, izuzev onda kad su se uvjerili da Imperija, zbog nekih razloga, ne mari toliko za zaštitu njihove domovine. Primjer za to je ono što se desilo 1737. godine, kada je bosanski valija iz povjerljivih izvora saznao da je Austrija odlučila velikim snagama napasti Bosnu. Valija je obavijestio velikog vezira o tome, ali je on bio mišljenja da se ne treba suprotstaviti toj agresiji jer je Turska bila u ratu s Rusijom, tako da ne može podnijeti rat na još jednoj strani. I tada su se, na poziv valije, okupili bosanski prvaci, ajani, da se posavjetuju o tom važnom pitanju i složili se da osude nemarnost velikog vezira, pa makar bio i prisiljen na takav stav. Odlučili su se suprotstaviti njegovoj naredbi, proglasili opću mobilizaciju i pripremu za odbranu od agresije. Kada je ogromna austrijska vojska prešla granicu Bosne, na nekoliko tačaka uslijedio je odgovor Bošnjaka i desile su se krvave bitke, u kojima su učestvovale i neke Bošnjakinje. I, na kraju, pobjeda je bila njihov saveznik. Sultan je nagradio prvake Bosne i komandante odbrane najvišim položajima i odlikovanjima. Jedan od njih, Muhammed-beg Fidai, prozvan je gazijom, što je bilo najčasnije i najviše zvanje, ali i najrjeđe u Osmanskoj državi.
Primjer ovog herojstva ponovljen je 1878. godine kada su Bošnjaci odlučili odbaciti odluku velike imperije na Berlinskom kongresu o stavljanju Bosne i Hercegovine pod dvojnu austrougarsku administraciju. Svi do jednog su se digli primitivnim oružjem pružajući otpor austrijskim korpusima, opskrbljenim najnovijim naoružanjem tog doba. Bošnjaci su bili ujedinjeni, iako bez drugih sugrađana, umirući i trpeći gubitke tokom tri mjeseca.
Bosanski muslimani su bili ponosni na islam i pridržavali su se njegovih propisa. Među njima su brojni istaknuti učenjaci u islamskim naukama i veliki znalci arapskog, turskog i perzijskog jezika, u kojima su ostavili značajan trag. Biografije ovih učenjaka i književnika nalazimo u dragocjenoj knjizi, štampanoj 1349. hidžretske godine, bošnjačkog alima rahmetli Mehmeda, sina Mehmeda Handžića, svršenika Azhara, pod naslovom: Blistavi dragulj – O životopisima učenjaka i pjesnika iz Bosne.
Bosanski muslimani su posjedovali bogate vakufe. Uvakufljavali su za različita dobra, a na prvom mjestu za obrazovanje. Bosanski gradovi bili su ukrašeni medresama i islamskim zavodima punim učenika. Godine 1932. održana je velika svečanost povodom 400 godina od osnivanja najpoznatije medrese – Gazi Husrev-begove u Sarajevu. Sljedeće godine osnovana je posebna srednja škola za žensku djecu i to iz imetka vakufa ovog velikog vakifa (Gazi Husrev-bega), a potom su u drugim gradovima Bosne i Hercegovine pokrenuta interna odjeljenja ove škole za muhadžire. Gazi Husrev-begovu medresu posjetio sam i sastao se s njenim profesorima i učenicima i bio zadivljen njihovim znanjem arapskog književnog jezika.
Godine 1887. okupacione austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini osnivaju Šerijatsku sudačku školu, kako bi se u njoj obrazovale kadije za šerijatske sudove, čija je ingerencija u propisima personalnog prava i vakufa bila na snazi sve do završetka posljednjeg svjetskog rata. Godine 1935. ova škola se transformirala u Islamsku akademiju za više islamske studije, koju su pohađali svršenici Gazi Husrev-begove medrese i Šerijatske srednje škole (gimnazije), a koju je finansirala Kraljevina Jugoslavija.
Sveislamski kongres u Qudusu
Bošnjaci muslimani nisu se zadovoljili samo povećanjem broja mladića za islamske studije na polju kulture u njihovoj zemlji, već su, tokom osmanskog perioda, odlazili i izvan zemlje na više škole u Istanbul, a zatim su, nakon odlaska Islamskog hilafeta, Istanbul zamijenili Univerzitetom Azhar u Kairu.
Bosanski muslimani dostigli su visok stepen islamske svijesti, kako to za njih svjedoči rahmetli Šekib Arslan, koji ih je posjetio nekoliko puta prije izbijanja posljednjeg svjetskog rata. On je vidio ustanove koje su podigli, kulturna i dobrotvorna društva koja su osnovali, te književne i vjerske listove koje su izdavali. Njihova vezanost za islamski svijet podsticala ih je na još čvršće veze s tim svijetom. Tako šalju delegate na svjetske i regionalne islamske kongrese koji se se održavali u Kudsu, Kairu i Ženevi. Njihova delegacija, koja je prisustvovala Sveislamskom kongresu održanom u Qudsu 1931. godine, bila je sastavljana od: dr. Mehmeda Spahe, bivšeg ministra u vladi Jugoslavije, Salim-ef. Mufića, sarajevskog muftije, Muhamed-ef. Mugabića, kadije Višeg šerijatskog suda u Sarajevu i hadži Mustafe Merhemića.
Vjerske i kulturne aktivnosti Bošnjaka muslimana zavisile su od prihoda njihovih vakufa, dodajući tome i ono što je davala vlada tokom austrougarske okupacije i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije u vidu pomoći Islamskoj zajednici, kao i drugim vjerskim zajednicama u zemlji. Prihodi islamskih vakufa u Kraljevini Jugoslaviji dosegli su cifru od oko 55.000 funti, a pomoć vlade Islamskoj zajednici iznosila je približno pola od te cifre.
Međutim, ove okolnosti umnogome su se izmijenile nakon posljednjeg svjetskog rata. Vlasti su zatvorile sve medrese i islamske zavode, zabranile islamska društva, ukinule islamske listove i časopise, raspustile šerijatske sudove i zabranile primjenu islamskog prava u personalnim pitanjima muslimana. Zaplijenile su većinu zemljišnih i stambenih vakufa, preuzele neke džamije i upotrijebile ih za magacine, a neke pak porušile. Primjenom Zakona o nacionalizaciji objavljenog 1958. godine, vlast je otuđila oko 1500 vakufskih zgrada sa zemljišnim vakufima čija površina iznosi preko 3500 duluma.
Gazi Husrev-begova medresa bila je jedna od islamskih škola koja je zatvorena, a njena zgrada oduzeta. Potom su vlasti dozvolile da se ona ponovo otvori, i to samo ona, ali ne u prvobitnoj zgradi. Muslimani su stalno ulagali napor kod vlasti da se ta zgrada vrati i one su morale ispuniti njihov zahtjev.
Jedan od srpskih nacionalnih praznika u Jugoslaviji je „28. juni“, kojim obilježavaju sjećanje na Boj na Kosovu iz 1389. godine, kada su se sukobili s osmanskim Turcima i jedan od njih ubio sultana Murata, a Turci zarobili kneza Lazara i ubili ga, te se bitka završila porazom Srba i njihovih saveznika, i time Kneževina Srbija izgubila svoju samostalnost. I pored toga što su im Turci dozvolili jedan oblik samostalnosti, Srbi su tražili osvetu nad njima i koristili povoljne prilike za pobunu protiv njih. Turske vlasti su poduzimale oštre mjere za slamanje njihove neposlušnosti. Kad bi njihove vođe doživjele neuspjeh u svojim zavjerama, desetine hiljada Srba bježalo bi iz domovine i pribjeglo u Mađarsku ili Hrvatsku.
To je, eto, uzrok svih neprijateljskih stavova koje su Srbi ispoljavali prema muslimanima, a neki od njih su došli do granice odlučnosti da muslimane potpuno unište. Otuda masakr muslimana Crne Gore po naredbi kneza sveštenika Danijela na početku 18. stoljeća, od kojeg su se spasili samo oni koji su mogli pobjeći ili oni koji su se smatrali otpadnicima od islama. Isto tako, evakuacija muslimana Srbije sa njihovih područja traje već sto godina.
Ovakva sudbina čekala je bosanske muslimane i 1875. godine, kada je jedan od srpskih ministara otkrio da cilj pobune protiv turske vlasti u BiH u pogledu muslimana mora biti sljedeći: „Trenutno napuštanje islama, ili trenutno iseljenje, ili ih sve pobiti!“ Neuspjehom te pobune i odlukom Berlinskog kongresa da se Bosna i Hercegovina stavi pod administraciju Austro-Ugarske taj strašni plan ostao je bez izvršenja.
Primjer ove odlučnosti u uklanjanju Bošnjaka ponovljen je jezikom srpskog predsjednika vlade tokom Prvog svjetskog rata. Objašnjavajući namjere Srbije i njene vlade, u prisustvu nekih hrvatskih vođa, on je rekao: „Kada naša vojska pređe Drinu (rijeka-granica koja razdvaja Srbiju i Bosnu), Bošnjacima će se dati 24 ili najviše 48 sati da se vrate u pradedovsku veru. Oni koji odbiju, biće ubijeni, slično onome kako smo to prije učinili u Srbiji.“
Ali hrvatske vođe nisu bile saglasne s tim planom jer je njegovo izvršenje značilo samoopredjeljenje Bosne i Hercegovine u korist Srba i njihove nacionalnosti, te gubitak identiteta Hrvata i njihovo svođenje na manjinu. I zbog toga, a i zbog državnih razloga, predsjednik vlade Srbije bio je prisiljen ponovo razmotriti svoj strašni plan. Srbi su se, nakon uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije, zadovoljili toleriranjem bosanskih muslimana, bez neposrednog njihovog uništavanja različitim proizvoljnim mjerama.
Uprkos odluci Kongresa o garantiranju vjerskih i nacionalnih prava manjina u državama Balkana i obavezi da ih one poštuju, Srbi se nisu ustručavali kršiti tu državnu garanciju. Njihove vlasti su otele islamske posjede i vakufe, uništile džamije, povele vojne kampanje protiv islamskih naselja, pogotovo u Sandžaku i islamskim područjima na jugu Jugoslavije.
Da bismo shvatili uzroke pokolja koji je zadesio bosanske muslimane padom Kraljevine Jugoslavije pod njemačku okupaciju u proljeće 1941, navest ćemo, u odnosu na ono što smo već spomenuli, sljedeće činjenice: Muslimani su u Bosni i Hercegovini na početku 17. stoljeća činili tri četvrtine stanovnika. Zbog brojnih faktora, koje ovdje ne možemo navesti, omjer stanovnika na početku austrougarske okupacije bio je sljedeći: Srba je bilo više od 50 odsto, Muslimana manje od 50 odsto, a Hrvata manje od 5 odsto.
U periodu okupacije, između 1878. do 1918. učinjene su mnoge hidžre muslimana iz Bosne i Hercegovine u Tursku i u neka arapska područja poput Palestine, tako da je broj muslimana opao na manje od jedne trećine. Nakon posljednjeg rata muslimani su nadmašili druge u rađanju, pa se stanje umnogome poboljšalo.
Srpsko nacionaliziranje pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini javlja se u 17. vijeku na temelju njihove pripadnosti pravoslavnoj crkvi, poput njihove braće u Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj i južnoj Bosni. Isto tako, hrvatsko nacionaliziranje katoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini javlja se u isto vrijeme na temelju njihove pripadnosti katoličkoj crkvi, poput njihove braće u sadašnjoj Hrvatskoj, zapadnoj i sjevernoj Bosni. Što se tiče muslimana, oni su ostali ono što su i bili – Bošnjaci.
Kristaliziranje nacionalnih razlika u Bosni i Hercegovini javlja se krajem osmanske vlasti. Jedna od manifestacija toga bila je da su borbu katolika protiv Turaka podržavala njihova braća Srbi u Srbiji i Crnoj Gori. Kada su Turci bili poraženi, korpusi austrougarske vojske umarširali su radi okupacije Bosne i Hercegovine. Postojale su neke razlike unutar te vojske sastavljene i od Hrvata iz Hrvatske, koje su Hrvati u Bosni toplo dočekali, a Bošnjaci sami pružali otpor tim korpusima braneći svoju slobodu i domovinu.
Bogatstvo Bosne i Hercegovine i njen geografski položaj potakli su ambicije srpskog i hrvatskog nacionalizma. Srbi su težili oslobođenju od Austro-Ugarske. Kada je ova država 1908. godine obznanila završetak nominalne vlasti osmanskog sultana nad Bosnom i Hercegovinom i da se one priključuju njenoj vlasti, Srbi su se žestoko pobunili, a jedan njihov ekstremist ubio je prijestolonasljednika Austro-Ugarske, nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu. Kada smo bili u Sarajevu, vidjeli smo mjesto s kojeg je ustrijeljen prijestolonasljednik, čije je ubistvo bilo direktan povod izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine.
Prije završetka tog rata, Srbi i Hrvati nisu imali zajedničku državu. Tokom sedamnaestoga vijeka u Hrvatskoj je nastalo nekoliko pokreta čiji su ciljevi, između ostalih, bili dugoročno vjerski i narodni. Njihove vođe povezale su se s vođama Srba u nadi da će uspostaviti državu koja bi uključila sve Južne Slavene. Ali, prilike to nisu dozvolile sve dok se nisu pojavili znaci dezintegracije Austro-Ugarske države u Prvom svjetskom ratu. Vođe Južnih Slavena aktivirale su se i razgovarale o temeljima na kojima će počivati zajednička država.
Međutim, ovo pitanje okončano je onda kada je proglašen prijestolonasljednik Srbije kao zamjena za njegova bolesna oca. Jedinstvena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 1. 12. 1918. godine. To je značilo da se sve zemlje Južnih Slavena, koje su bile pod Austro-Ugarskom, sada priključuju Kraljevini Srbiji. Hrvati su smatrali taj dan danom početka njihove borbe na putu za pravo na samoopredjeljenje, pa su bojkotirali ustavotvornu skupštinu. Potom su trojica njihovih vođa ubijena pucnjem jednog od poslanika srpskih radikalnih nacionalista 1928. godine. Hrvati su 1934. godine za njihovo ubistvo optužili srpskog kralja Aleksandra.
Uslijedile su tragedije i katastrofe u Jugoslaviji, sve do prvih njemačkih udara u proljeće 1941. godine. Nijemci i njihovi saveznici Italijani dogovorili su se o formiranju radikalnog hrvatskog pokreta „Ustaše“ pri osnivanju Hrvatske i priključenja Bosne i Hercegovine toj državi.
Lahko je bilo predvidjeti stav koji će država Hrvatska zauzeti o Srbima koji žive na njenoj teritoriji i o politici koju će slijediti prema Bosni i Hercegovini. A on je sljedeći: osiguranje konačne dominacije hrvatske nacionalnosti čišćenjem Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i lansiranje parola koje će potvrditi najčvršće veze koje Bošnjake vezuju za Hrvatsku, te da su muslimani najčišći dio hrvatskog naroda.
Bilo je također jasno da Srbi nikada neće prihvatiti da se vlast Hrvatske protegne i na Bosnu i Hercegovinu, pa makar ih od te države ne pogodilo nikakvo zlo.
Mejdan za veliki masakr
Nije bilo potrebe da spor između ova dva nacionalizma – nakon priključenja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj – dovede do velikog sukoba između njih. Bošnjaci muslimani u istočnoj Bosni pretrpjeli su najveću žrtvu tokom ovog sukoba. A potom se opseg srpskih napada na muslimane proširio i na druga područja. I tako je Bosna postala mejdan za veliki masakr kad je đeneral Draža Mihajlović, vođa srpskih bandi, dao upute tim bandama 2. 12. 1941. da je cilj borbe Srba „uspostavljanje zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore i između Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od muslimana i čišćenjem Bosne i Hercegovine od muslimana i Hrvata u njoj.“
Na tom tragu srpske bande započele su, pod komandom Mihajlovića, divljačke napade na muslimane u Jugoslaviji, čiji je broj dosegao dva miliona tokom Drugog svjetskog rata. Nakon invazije njemačke vojske na Jugoslaviju i njene okupacije, Mihajlović se s najboljim oficirima svoje vojske povukao u visoke planine, čekajući tu sve dok mu se, prebacivanjem njemačkih snaga na rusko ratište, nije ukazala prilika. I onda je svoje divljačke bande zvane četnici (koji su radili na ideji Velike Srbije i istrebljenju u zemlji svakog bilo islamskog ili kršćanskog elementa, izuzev čistih Srba) okrenuo protiv nezaštićenog bošnjačkog muslimanskog naroda, kojeg su toliko uništavale i ubijale da je broj ubijenih dosegao broj od 200.000.
(Nastavit će se)
(TBT, Muzekkerat/Memoari, Al-Ahali, Damask, 1999, str. 129-138)