Los Angeles – Čak i sada, uoči objavljivanja svojih memoara In Pieces, Sally Field nije sigurna da želi da oni budu objavljeni. Nije sigurna da li će iko željeti da čita ono što je napisala.
“Nisam znala da imam glas”, rekla je ona.
Ali je osjećala potrebu da kaže nešto kada je 2012. govorila na ženskoj konferenciji.
Umjesto uobičajene uvodne riječi, ona je sa okupljenima podijelila komplikovano razmišljanje o audiciji za ulogu Mary Todd Lincoln u filmu Stevena Spielberga “Lincoln” i o svojoj majci koja je umrla od raka 2011.
Ubrzo pošto je saznala da je uloga u “Lincolnu” njena, spremila je večeru za majku. Onda joj se otvorila i ispričala kako ju je kao dijete zlostavljao očuh.
Njenoj majci je bilo teško da sazna da to nije bio izolovan incident nego serija napada koji su se ponavljali tokom adolescencije Fieldove. Sutradan ujutru, njena majka, iako slabog zdravlja, uvjerila ju je da više neće biti sama u svom bolu.
Prisjetivši se iskustva tog govora, Field kaže: “Tresla sam se. Ali mi je snagu ulila bezlična masa nepoznatih ljudi. Kada sam to ispričala, osjetila sam da su mi vratili nešto.”
Sally Field (71) po prirodi nije neko ko se drugima povjerava, i pored vidljivosti koju joj je donijela višedecenijska glumačka karijera – osvojila je tri Emmyja i dva Oscara i glumila u filmovima poput “Norme Rae”, “Čeličnih magnolija” i “Forresta Gumpa” – njoj je lakše da govori kroz svoje likove koji su prilično otvoreni.
In Pieces se bavi nekim od njenih najpoznatijih uloga i vezama sa kolegama poput Burta Reynoldsa (koji je umro 6. septembra) i priča o tome kako je podigla tri sina iako su joj se dva braka završila razvodom.
Život o kome Field piše u knjizi je život pomračen zlostavljanjima i okrutnostima koje su, frustrirajuće, uobičajene za žene i van industrije zabave.
Knjiga je istovremeno osvijetljena dostojanstvom i pristojnošću autorice i njenom autentičnom željom da istraži dubinu svojih osjećanja, što joj je, kaže, bila velika želja.
“Nešto je raslo u meni, ova nestrpljivost koja mi se činila gangrenoznom. Nisam mogla da dišem”, rekla je Field.
Glumica kaže da je ta potreba postala još izraženija posle smrti majke Margaret, koja je porodicu Field podigla u južnoj Kaliforniji i glumila u filmovima poput “Čovjek sa Planete X”.
Pošto se Margaret Field razvela od Sallyinog oca Richarda 1951, preudala se 1952, za Jocka Mahoneyja, kaskadera poznatog kao Jocko.
O njemu u svojim memoarima Sally Field piše: “Bilo bi mnogo jednostavnije da sam nešto osjetila, da je Jocko bio surov i zastrašujuć. Ali nije bio. Umio je da bude predivan.”
I često je zvao Field da mu dođe u sobu. “Znala sam”, napisala je ona. “Osjećala sam se istovremeno kao dijete, bespomoćno, i ne kao dijete. Moćno. To je bila moć. I bila je moja. Ali sam željela da budem dijete – pa ipak.”
Field kaže da je zlostavljanje prestalo kada je napunila 14. Majka se razvela od Mahoneyja 1968, a on je umro 1989.
Seksualno buđenje u poznim tinejdžerskim godinama, periodu kada kaže da je bila na ivici da pukne, uslijedilo je poslije tajnog abortusa u Tihuani kada je imala 17 godina.
Onda je uslijedio profesionalni uspon u TV serijama “Gidget” i “The Flying Nun” i kraj bilo kakvog osjećanja normalnosti u njenom životu.
“Više nisam bila član kluba. Ljudskog kluba. Postala sam slavna”, kaže glumica.
Pošto nije mogla da podijeli svoje iskustvo sa drugima, Field je spas tražila u glumi u ulogama poput “Sybil” (serija iz 1976. gdje je igrala ženu sa poremećajem ličnosti) i “Norme Rae” (film iz 1979. gdje je igrala aktivsticu u fabrici pamuka) kako bi se izborila sa dugogodišnjim frustracijama.
“Dok sam igrala te uloge, čula sam svoj glas”, rekla je Sally Field. “Osjetila sam nešto što nikada dotad nisam. I počela sam da se pitam šta bi se desilo da nije bilo tako. Koliko bi mi vremena trebalo da shvatim da je u redu da budem bijesna?”
Stranice i stranice knjige posvećene su Reynoldsu, njenom bivšem ljubavniku i kolegi sa kojim je igrala u filmovima “Smokey and the Bandit” i “Hooper”. Field kaže da je vrijeme koje su proveli zajedno bilo “zbunjujuće i komplikovano ali ne bez ljubavi i pažnje, iako zaista komplikovano i bolno za mene”.
Reynoldsa opisuje kao harizmatičnog ali i nekoga ko ju je kontrolisao.
Field piše kako je Reynolds koristio perkodan, valijum i barbiturate tokom snimanja “Smokeyja” i nekada primao vrlo misteriozne injekcije u grudi. Sjeća se i kako je organizovala naprasni ljekarski pregled na Institutu za srce u Majamiju. Rezultati su bili dobri, ali je uprkos tome ona nastavila da pritiska Reynoldsa da krene na terapiju za svoj stres i anksioznosti. Nije pristao, govorio je da je to za ljude koji varaju sami sebe.
Danas Field smatra da je u vezi sa njim ona nekako opet proživljavala jednu verziju odnosa koji je imala sa očuhom.
“Nekako sam istjerivala đavola koga je trebalo istjerati”, rekla je.
U telefonskom razgovoru koji smo vodili nakon što je Reynolds preminuo, Field je izrazila olakšanje što on nikada neće pročitate njene memoare, niti saznati šta je napisala i šta je mislila o njemu.
“To bi ga povrijedilo”, kaže ona.
Čak i kada se posvetila ideji da će pisati o svom životu, Field nije bila uvjerena da će imati dovoljno literarnog znanja da to i iznese.
“Znam kako je to učiti potpuno nove stvari – bila sam u sedlu, uostalom. Izbace vas iz njega, a onda morate ponovo da ustanete i da se popnete na tu životinju.”
A onda dodaje: “Nisam morala da se tjeram da pišem. Ali jesam bila iritirana kad god bi iskočilo nešto što me spriječavalo da pišem.”
Iako su neki članovi njene porodice znali da radi na knjizi, ona nije podijelila rukopis ni sa kim do početka ove godine, i to sa strepnjom.
Iako iskrenost knjige može da se poveže i sa #MeToo erom, Field kaže da joj cilj uopšte nije bio da nekome govori kako treba da se izbori sa demonima iz prošlosti.
Ono što Sally Field sada najglasnije čuje jeste glas u sopstvenoj glavi koji je i dalje pita da li je pogriješila u vezi sa knjigom, da li može da kaže “nema veze”.
Kratko uzdahne i dodaje: “Ne mogu.”
(TBT, NYT)
