GEOPOLITIKA
Ovo područje najlakše je za destabilizirati Evropu, samo,
koliko je EU snažna za brzo obuhvatiti te zemlje?
FOTO: Putin (fotomontaža, EXPRESS)
Drugi svjetski rat je gotov, ali Prvi svjetski rat još nije
završio, takvom anegdotom koju je nedavno čuo od visokog državnog dužnosnika
Turske, počeo je svoju analizu za Guardian Ivan Krastev. Ugledni analitičar iz
Bugarske objašnjava da ga sličan komentar ništa više ne bi iznenadio niti da ga
je čuo u Moskvi, Kijevu ili na Balkanu. Sve u svjetlu destabilizacije europskog
kontinenta preko država na Balkanu.
“Jedino mjesto na kojem to nikako ne bi bilo moguće
čuti, jest Bruxelles. I to zato što je EU još uvijek nespremna za život u
svijetu u kojem se geopolitika vratila u velikom stilu, u kojem su vlade, kao i
veliki dio javnosti, još uvijek opsjednute granicama i teritorijima i naginju
tome da uspjeh manje mjere ekonomskim razvojem, a više nacionalnim ponosom.
Točno to događa se na zapadnom Balkanu gdje je na ozbiljnu kušnju stavljena
sposobnost EU-a da razmišlja i djeluje kao geopolitički igrač.
Početkom mjeseca (veljača 2018.) EU je predstavila svoju
novu strategiju za Balkan. Proglašeni cilj je poticanje reformi u Srbiji, Crnoj
Gori, BiH, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, na takan način da se obnavljaju
njihove mogućnosti za EU članstvom. Nemalo je čudo da su se briselske
institucije toliko ohrabrile da ponovno obećavaju članstvo u EU u trenutku kad
je većina zemalja EU-a zahvačena desničarskim populističkim valom.
Jedna šala s Balkana najbolje opisuje raspoloženje tamošnjih
naroda koji osjećaju da su ostavljeni na čekanju predugo: kad je riječ o
članstvu u EU, razlika između pesimista i optimista je u tome što optimisti
vjeruju da će Turska u članstvo ući kad Albanija bude predsjedavala EU-om, dok
pesimisti vjeruju da će Albanija postati članicom za vrijeme predsjednikovanja
Turske. Što znači – nikada. Bruxelles je ispravno postupio kad je razjasnio da
staus quo nije održiv.
Ali bez ikakvih konkretnih poteza poslije toga, takav
proglas riskira da dovede do nestabilnosti u toj regiji. EU bi se najviše
trebao plašiti ponavljanja ukrajinskog scenarija u kojem podrška neke
nacionalne vlade europskim perspektivama izaziva reakciju kod protivnika proširenja,
čitaj kod Rusije, umjesto što bi se europske vlade angažirale na takvom
projektu. Mnogi faktori doveli su do toga da je Balkan opet postao top tema,
među ostalim i izbjeglička kriza koja je duboko uzdrmala regiju.
Zamah prema daljnjoj integraciji opet raste nakon razdoblja
u kojem je EU slovila za organizaciju koja je davala malo novca, a s mnogo
uvjeta. Jedan ohrabrujući razvoj događaja, mada slabo primijećen, nedavna je
ratifikacija sporazuma o prijateljstvu između Bugarske i Makedonije, dvije zemlje
čiji su odnosi dugo vremena bili opterećeni, primjerice ponajviše pitanjima
manjina. No, kako su obje prihvatile ovaj korak naprijed, pokazale su da je
vrijeme da potraže rješenja za neka od regionalnih problematičnih pitanja.
Međutim, da bi EU uspjela u svom nastojanju da promijeni
Balkan, morat će biti svjesna utjecaja geopolitičkih promjena koje su se ovdje
dogodile. 2003. godine, dok je EU po prvi put na Balkanu obećavala članstvo,
činilo se da nema puno mjesta za sumnju da će budućnost tih zemalja doista biti
europska. Rusija je na Balkan gledala prvenstveno kao na tranzitno područje za
svoj izvoz energenata prema zapadnim europskim tržištima.
Ambicija Moskve tada bila je da očuva određeni stupanj
utjecaja, ne da se ovdje natječe protiv Bruxellesa. Prije 15 godina Turska je
bila vrlo entuzijastična u vezi pristupanja EU. Posljedično je svoje balkanske
politike tako oblikovala da pokaže Europi vlastitu stratešku vrijednost. U to
vrijeme na Balkanu nitko nije spominjao Kinu. Danas je, međutim, geopolitičko
natjecanje u punoj snazi. Kina ove godine pokušava postati najveći investitor u
Srbiju.
Planovi o izgradnji brze željezničke pruge između luke Pirej
u Grčkoj i Budimpešte preko Beograda od ogromne su vrijednosti za Kinu koja
provodi svoj projekt “jedan pojas, jedna cesta” o trgovačkoj trasi
između Azije i Europe. Kina se, doduše, doista nada da će zapadni Balkan na
kraju postati dijelom jedinstvenog europskog tržišta, ali istodobno ne žuri
svoje infrastrukturne projekte prilagoditi zakonima EU-a. To izaziva niz
pitanja.
Bi li EU trebala tražiti od zapadnobalkanskh zemalja da
njene trgovačke zakone uvode sad ili kasnije? Je li EU spremna ponuditi naknadu
onim zemljama koje bi izgubile kineske investicije ukoliko bi im se to dogodilo
zbog europskih integracija? Promijenio se i pristup Rusije. Bruxelles više ne
mora imati špijuna u Kremlju za doznati da će Moskva učiniti sve kako bi
spriječila Makedoniju da uđe u NATO. Ne čak niti zbog strateškog značenja
koliko zbog simboličke vrijednosti toga.
A kreatori politike EU-a morali bi biti svjesni i toga da, u
slučaju da spor između Grčke i Makedonije (oko imena) nisu uspjeli riješiti
prije samita o zapadnom Balkanu u svibnju, to bi predstavljalo dvostruki poraz:
makedonske ambicije bile bi uništene, a briselski pokušaji da se EU na Balkanu
uzima za ozbiljno, sasvim bi se urušili. Balkanska regija je ono preko čega
Rusija može raditi na destabilizaciji EU-a uz vrlo malu političku cijenu, kao i
u smislu financijskih sredstava, te u smislu konfrontacije s SAD-om.
Zato je sada na europskoj diplomaciji da uvjeri Moskvu da
podizanje napetosti na Balkanu nije u njenom najboljem interesu. Je li EU
spremna za to? A tu je i Turska, zemlja čiji su odnosi s EU-om na povijesnom
dnu. Još uvijek je nejasno kako će Recep Tayyip Erdogan odigrati svoje karte na
Balkanu.
Dok Ankara nastoji graditi svoj utjecaj u regiji preko
muslimanskih zajednica, Moskva koristi svoju vlastitu polugu preko pravoslavnih
kršćana. Bi li Rusija i Turska možda mogle koordinirati svoje politike onako
kako su to pokušale napraviti u Siriji? Ako se EU ne probudi dovoljno brzo za
te nove geopolitičke stvarnosti, propast će njena strategija za zapadni Balkan.
(TBT, Express.hr)