ANALITIKA
Činjenica da se ISIL nije mogao realno nadati da će ponovo
uspostaviti svoj halifat na turskoj teritoriji, ne znači da njegovi borci neće
donijeti nestabilnost Turskoj; sama njihova prisutnost će destabilizirati
zemlju.
FOTO: (Ozan Kose/AFP/Getty Images)
Pad ISIL-ovog samoproglašenog halifata pogodovao je Iraku i
Siriji, dvjema zemljama u kojima je nekad bilo utočište ekstremističkoj grupi,
ali je on i prijetnja državama u koje bi se odbjegli borci sada mogli uputiti.
Na vrhu tog popisa nalazi se Turska, logično mjesto za
okupljanje mnogih odbjeglih ISIL-ovih militanata budući da se nalazi odmah
pored Iraka i Sirije.
Početkom februara New York Times je objavio da su “hiljade”
ISIL-ovih boraca pobjegle iz Iraka i Sirije dok se značajan broj njih
“skriva u zemljama poput Turske”. Ove objave nisu ništa novo.
Intervju iz 2016.dopisnika Timesa Rukminija Callimachija s bivšim borcem iz
Njemačke otkriva da je ISIL namjerno poslao
stotine svojih boraca u Tursku. Krijumčari s obje strane granice i dalje
provode ljude, uključujući borce ISIL-a, iz Sirije u Tursku i natrag, a u nekim
slučajevima plaćajući kurdskim borcima kako bi mogli proći kroz područje pod
kontrolom Sirijskih demokratskih snaga.
Nakon smrtonosnog napada ISIL-a na istanbulski klub Reina 1.
januara 2017. – u kojem je poginulo 39 ljudi a ranjeno 71 – otkriveno je da je
grupa oformila uvezane terorističke ćelije u Turskoj. Dvije su vrste tih
ćelija: one koje čine Turci i one sačinjene od stranih boraca. Strana mreža se
prvenstveno sastoji od militanata s Kavkaza, Ujgura iz Kine i vojnika iz
centralne Azije iz bivšeg SSSR-a, kao i odbjeglih ISIL-ovih boraca Arapa i
Evropljana.
Istanbul historijski mnogim muslimanima odzvanja kao nekadašnje
sjedište sunitskog halifata. Činjenica da se ISIL nije mogao realno nadati da
će ponovo uspostaviti svoj halifat na turskoj teritoriji, ne znači da njegovi
borci neće donijeti nestabilnost Turskoj; sama njihova prisutnost će destabilizirati
zemlju.
U posljednjih godinu dana, ISIL je daleko oprezniji u pokretanju napada na
tursko tlo, možda kako bi se izbjegla istraga snaga sigurnosti. Ali sve veći
broj njihovih boraca, za koje se procjenjuje da su u stotinama, vjerovatno će
izazvati buduće sukobe s turskom policijom i vojnicima koji ih pokušavaju
ukloniti. Postoji i mogućnost da se veliki napad može režirati iz Turske, kao
što se gotovo desilo jednom prilikom kada su dijelovi improviziranog
eksplozivnog uređaja poslani avionima iz Turske u Australiju prošlog augusta.
Turska bi mogla poslužiti kao logističko središte za
planiranje budućih napada. Za razliku od brojnih drugih terorističkih oaza
poput Afganistana, Libije i Somalije, Turska nije propala država.
Ovo je važno jer militanti imaju lakši i pouzdaniji pristup
komunikacijama, prijevozu i finansijskim mrežama zahvaljujući liberalnom
turskom viznom režimu, mnogobrojnim aviolinijama i nedostacima u sistemima za
praćenje tokova novca. Korupcija i zavjere u redovima sigurnosnih snaga Turske,
uključujući pripadnike oružanih snaga i policije, omogućavaju još bolji pristup
kroz kombinaciju mita i prinude.
Također je sumnjiva spremnost nekih turskih političara i
visokorangiranih pripadnika sigurnosnih snaga da se suprotstave islamskoj
državi. Početkom februara, sudije su neočekivano oslobodile više od deset
pripadnika ISIL-a – uključujući i “emira” Diyarbakira i militante
koji su bili uključeni u bombaške napade u Istanbulu, Ankari i Gaziantepu. U
mnogim slučajevima, turski obavještajni dužnosnici koji grupu nisu smatrali
primarnom prijetnjom, prisilili su sudstvo da oslobodi opasne osumnjičene
uprkos činjenici da su tužitelji za njih tražili velike zatvorske kazne. Budući
da je Turska optužena za regrutiranje hiljada bivših boraca ISIL-a za napad na
Kurde u Siriji, neki nagađaju kako bi puštanje pripadnika ISIL-a bez
objašnjenja moglo biti posljedica tajnog dogovora s turskom obavještajnom
službom.
U posljednjih deset godina Turska se polahko razvila u
zemlju sa snažnom podrškom selefijskim džihadističkim grupama, uključujući ISIL
i al Qaidu, u većim i manjima gradovima, te selima duž turske granice s Irakom
i Sirijom. Domaća stabilnost u Turskoj ovisit će o trendovima radikalizacije,
kako se različiti stepeni podrške džihadu među turskim stanovništvom (i
rastućom izbjegličkom populacijom) manifestiraju u budućnosti kao i o
intenzitetu međunacionalne kurdske pobune.
Prijetnja koju ISIL predstavlja otežana je Erdoganovim
čistkama nakon pokušaja puča u julu 2016. godine kojima su smijenjeni
pripadnici protivterorističkih i obavještajnih snaga, uključujući policiju i
dijelove vojske. Kao rezultat toga, relativno neiskusni i neobučeni regruti
zaduženi su za upravljanje protivterorističkim operacijama protiv sofisticiranog
protivnika.
Drugi problem su Erdoganovi prioriteti, koji se prvenstveno
vrte oko konsolidiranja moći i nastavka uklanjanja svih osumnjičenih sudionika
u pokušaju puča 2016. godine, kao i oko borbe s kurdskim militantima,
uključujući PKK i njegove saveznike u Siriji, YPG. Nedavni napad turske vojske
na Afrin u sjevernoj Siriji najbolji je primjer toga.
Uprkos činjenici da je ISIL polahko jačao svoju prisutnost u
Turskoj tokom proteklih nekoliko godina, izgleda da se suprotstavljanje
prijetnji terorista koji se dovode u vezu s ISIL-om ne nalazi visoko na
Erdoganovoj listi prioriteta. To je posebno tačno kada ISIL pomaže Turskoj
boreći se protiv kurdskih skupina u Siriji, primarnom neprijatelju Turske, kao
što je to slučaj u sjevernoj Siriji i zapadnom Iraku u više navrata tokom
sukoba.
Erdoganova kontinuirana tolerancija ISIL-ovih boraca na
turskom tlu predstavlja pasivnu podršku i prešutno odobrenje. Opasnost koju
predstavljaju ti borci koji koriste Tursku kao stacionar mogla bi se pretvoriti
u mnogo strašniju prijetnju od onoga što trenutno predstavlja kurdski
terorizam. Toleriranje ISIL-a radi borbe protiv Kurda stoga je opasna i nepromišljena
politika. To će dodatno otežati odnose s Evropskom unijom i SAD-om u borbi
protiv terorizma, suradnji i bezviznom režimu putovanja. A kada ISIL dođe do
kritičnh masa, vjerojatno će se okrenuti protiv svog domaćina, baš kao što su
razni militanti, koje je Pakistan nekad podržavao, na kraju usmjerili bijes
prema pakistanskoj državi i njezinim sigurnosnim snagama.
Kad taj dan dođe, pružanje utočišta ekstremistima neće više
biti praktično za Erdogana i njegove pristalice. Ali tada će biti prekasno.
Upravo Erdoganova spremnost da ignorira prijetnju ISIL-a može dovesti do
njegovog političkog pada.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)