FELJTON
Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige poznatog ruskog
politologa Stanislava Aleksandroviča Belkovskog ‘Putin – u potrazi za mjestom u
povijesti’, u kojoj se opisuje kako se ruski predsjednik uspeo do vlasti, moći
i bogatstva
FOTO: Putin, Jelcinj (AP)
Priča ide ovako – Boris Jeljcin je želio sina. No, nije
išlo. Dobio je dvije kćeri – Jelenu (1956.) i Tatjanu (1960.)
Zato je prvi ruski predsjednik među svojim suradnicima
uvijek tražio sina. Jedno vrijeme takav “sin” bio je Aleksandar Korzakov, kojeg
je Jeljcin u tri godine (1991. – 1994.) od bojnika učinio general-bojnikom.
Drugi “sin” bio je bivši novinar tjednika “Ogonjok” i Jeljcinov biograf još od
kraja osamdesetih Valentin Jumašov, koji se na kraju oženio njegovom kćerkom
Tatjanom (Djačenko), postavši tako i službeno član pred- sjednikove obitelji.
Jeljcin, koji je sebe i nesvjesno doživljavao ruskim carem, žudio je, stoga, za
sinom-nasljednikom, kojem će predati krunu. On bi trebao biti predstavnik nove
generacije. “Sin“ koji je vezan uz “oca” ne samo zbog formalnih obaveza i
hladne proračunatosti, nego zbog osjećaja istinske bliskosti, koju, kako kažu
Rusi, “nećeš protratiti”.
U potrazi za ocem –
Putin i obitelj Jeljcin
Poslije rastanka sa Sobčakom, Putinu je bio potreban novi otac.
I “rupa je našla zakrpu”.
U srpnju 1996. Jeljcin se uz mnogo buke odrekao Koržakova.
To je zahtijevala logika predizborne kampanje. Naime, buknula je danas napola
zaboravljena, a tada senzacionalna “Afera Xerox” ili “Afera kopirka”. U
nedjelju 19. lipnja 1996. dvojica značajnih ljudi iz Jeljcinova izbornog
stožera, Sergej Lisovaki (pionir reklamnog marketinga u Rusiji, a danas senator
i krupni prehrambeni poduzetnik) i Arkadij Jevstafjev (glasnogovornik Anatolija
Čubajsa), uhvaćeni su na izlazu iz zgrade ruske vlade, tzv. Bijele kuće na
Krasnopresnjenskom keju, s kar-tonskom kutijom, u kojoj je bilo skoro pola
milijuna dolara. Afera je dobila ime “Kopirka”, jer se novac nalazio u kutiji
za tonere Rank Xerox. Bila su to sredstva iz “crnih fondova”. No, na pakiranju
svežnjeva novčanica uočavao se pečat Pričuvne nacionalne banke (NRB –
Nacionaljnij rezervnij bank), u to vrijeme jednog od financijskih instituta
Gazproma, očito neformalnog sponzora Jeljcinove kampanje. Lisovskog i
Jevstafjeva priveli su ljudi Koržakova. Pitali su ih odakle im novac i kamo ga
nose. Jeljcinov dvojac na to nije mogao dati suvisao odgovor. Nije im bilo
svejedno. Jevstafjevu je skočio tlak i morala je intervenirati liječnička ekipa.
Na horizontu se pomaljala potencijalno velika afera zbog korištenja nelegalnih
sredstava za financiranje Jeljcinove kampanje, koja je, podsjetimo još jednom,
koštala 400 milijuna dolara. Postoji mišljenje da su Koržakov & co. željeli
iskoristiti aferu “Kopirka” kako bi smijenili vodeće ljude u izbornom stožeru.
Očito je da su sami htjeli preuzeti kontrolu nad završnom etapom predizborne
kampanje, opterećene i Jeljcinovim infarktima. Liberalno krilo izbornog stožera
se uznemirilo, smatrali su da bi afera mogla biti kobna za njihovu poziciju.
Donijeli su odluku da treba što hitnije osloboditi privedene drugove i “kutiju”
s novcem, ali i ishoditi žurno smjenjivanje “grupe Koržakova”. Plan “liberala”
se ostvario. Jeljcinu je trebalo manje od jednog dana da uspostavi status quo i
riješi se usluga nekih od svojih najodanijih ljudi. Poslije su tu aferu u šali
nazivali najuspješnijom reklamnom kampanjom Rank Xeroxa u postsovjetskoj
Rusiji. Uskoro je Anatolij Čubajs postao šef kremaljske administracije. Na čelo
Jeljcinova osiguranja, koje je važno otvaralo vrata predsjedničkog neprobojnog
Mercedesa, došao je stanoviti Anatolija Kuznjecov, čovjek bez političkih i
klijentelističkih ambicija.
No, Jeljcin je patio za Koržakovom. Pogotovo kada su došle
godine depresivnog zalaska (1998-99.). Jeljcin se tada sve rjeđe pojavljivao na
poslu, što se opravdavalo “radom kod kuće”, a to je bio ultimativni ruski
eufemizam za pijanstvo. Tijekom inozemnih posjeta Jeljcin se sve više blamirao
– u Uzbekistanu 1998. zamalo je pao na crvenom tepihu, a u Kini (1997.) pobrkao
je Sunce s Mjesecom. No, Jeljcin je po horoskopu Vodenjak, kao što je i Rusija
– zemlja vodenjaka. On je značajna, karizmatična ličnost, ali ipak
intelektualno ograničen. Vodenjaci znaju op- raštati pogreške. Pa i sebi. Zato
se 1998. ponovno počeo baviti mišlju da mu “sin” Koržakov bude nasljednik. Sve
je naviještalo biblijski obrat – povratak bludnog sina, kojem je otac sve
oprostio i ponovno ga prigrlio. Takva perspektiva užasavala je njegovu obitelj
i bliske joj poduzetnike. Povratkom Koržakova na vrh oni bi postali predmet
njegove osvete.
Moguće čak i krvave. To je ubrzalo Putinov uspon. Uspon
“civiliziranog” Koržakova.
Jeljcinova obitelj i krupni kapital, koji se vrtio oko njih,
bili su zadovoljni načinom kako Putin razmišlja. On više nije bio čovjek
sovjetskog tipa. Savršeno je shvatio kako funkcionira država – oni koji su se
voljom sudbine dočepali vlasti, obogatili su se jednom i zauvijek. I nema
govora o nekakvim imperijalnim zavrzlamama i problemima. Odnosno, zavrzlame
mogu biti, ali one služe tek kao propagandno sredstvo za zaluđivanje ruskog
naroda koji pati od sindroma velesile. Ima tu još nešto. Obitelj je vidjela
kako se Putin odnosio prema svom prvom političkom ocu – Sobčaku. To je bilo
riskantno ponašanje, jer Sobčak nije bio samo žrtva marljivog i odanog
Koržakova, nego je u prvom redu nastradao zbog gnjeva Borisa Nikolajeviča. Zna
se da je najopasnija zvijer – medvjed. On ne riče i ne kesi zube. On se smješka
dreseru, a onda ga odjednom zvekne šapom i dreser nema pola glave. Jeljcin je
bio takav medvjed. Obitelj se nadala da će njihovi, kao i interesi oca broj 2,
biti potpuno zaštićeni i poštovani. Nisu pogriješili. Intuicija ih nije
prevarila. Putin je 1998. postao direktor FSB-a, a 1999. istodobno i tajnik
Vijeća sigurnosti Rusije. To je nepotrebna institucija, ali statusno važna, jer
omogućava ured u Kremlju i daje mogućnost da predsjednika obasipaš nepotrebnim
porukama, isisanima iz prsta.
Mnogi su uvjereni, a među njima i autor ove knjige, da je
obitelj potkraj mandata držala Jeljcina na sedativima i sličnim preparatima. To
je izazivalo narkotičku ovisnost. Htjeli su kontrolirati čovjeka, koji je bez
obzira na narušeno zdravlje još uvijek mogao pomicati planine. S tim je povezan
i prijevremeni odlazak Jeljcina 31. prosinca 1999. To je osiguravalo pobjedu
Putina u prvom izbornom krugu 2000. Ali ne samo to, nisu se više bojali da bi
“Deda”, kako su zvali Jeljcina, mogao izvesti nešto nepredvidljivo – recimo,
odbaciti Putina i prigrliti nekog drugog “sina”.
U potrazi za bratom –
Roman Abramovič
Jedna od jakih strana Putinova karaktera, koju mnogi
podcjenjuju, jest povjerenje u ljudsku privrženost. Tu je sličan Jeljcinu. Ne
smatra da se odnosi među ljudima temelje samo na manipulaciji i uzajamnoj
koristi. Putin u Moskvi, u drugoj polovici devedesetih, nije pronašao samo novu
očinsku figuru, nego i brata. Taj brat je postao Roman Abramovič, postsovjetski
biznismen par excellence, tipičan proizvod kriminalne pri- vatizacije
Jeljcinova doba. Doduše, Abramovič je legitimnim nasljednikom Borisa Jeljcina
smatrao tadašnjeg ministra željeznica Aksjonjenka. No, s vremenom se prebacio u
Putinov tabor. Povjerenje magnata da VVP ne ostavlja na čistini svoje ljude
odigralo je veliku ulogu u Putinovu usponu na vlast.
Prvi novac Abramovič je zaradio još kao vojnik Sovjetske
armije u šumama kod gradića Kiržač u Vladimirskoj regiji u srcu središnje
Rusije. Vojni rok je služio 1984-86. O tome je na svom blogu, na portalu radija
“Eho Moskve”, pisala Jeljcinova kći Tatjana Djačenko. Nemamo razloga ne
vjerovati ni kćeri, ni priči. Dakle, priča gospođe Djačenko glasi: Abramovičev
vod dobio je zadatak da siječe šumu. No, on je za taj težak posao angažirao
mjesne seljake, kojima je istodobno i prodavao ta ista drva. Tako se “budući
brat” Putina iskazao kao spretni poduzetnik u punom smislu te riječi.
Prve korake u biznisu Abramovič je napravio početkom 1989.
Proizvodio je dječje igračke od polimera, itekako štetnih za zdravlje djece.
Firma mu se zvala “Ujut” (Udobnost). Partneri Abramoviča u “Ujutu” su bili
Jevgenij Švidler i Valerij Ojf. Obojica su poslije postali top-menadžeri naftne
kompanije “Sibnjeft”, koju je osnovao i privatizirao Abra- movič. Obojica su
danas milijarderi.
No, veliki korak prema “pravom” biznisu Roman Abramovič je
učinio 1992. Državno odvjetništvo Moskve podiglo je optužnicu, prema kojoj je
on digao cijelu željezničku kompoziciju od 55 cisterni dizel goriva iz Uhtinske
rafinerije. Nekoliko dana biznismen je bio iza rešetaka. No, već tada su
pravosudni organi Rusije bili slabi na svaku vrstu intervencija s vrha, pa
uskoro više nikoga nije bilo briga za sudbinu 55 cisterni. Abramovič je postao
pouzdan naftni diler kompanije “Nojabrsknjeftegaz”.
Vlasnik grupe Alfa konzorcij Mihail Fridman, poslovni
partner ranije spominjanog Putinova druga Petra Avena, upoznaje Romana
Abramoviča s tada svemoćnim Borisom Berezovskim. Abramovič je još “komsomolac”.
Ima 28 godina. Berezovski je, pak, jedan od kreatora Jeljcinove cinične pobjede
na izborima 1996. Susret se odigrao negdje na Karibima, gdje se četvorka – Berezovski,
Abramovič, Fridman i Aven – uputila privatnim zrakoplovom. S pravom ćete pitati
zašto je trebalo letjeti 14 sati od Moskve radi sastanka? Klasični ruski
poduzetnik tog doba dao bi vam jednostavno objašnjenje: u Moskvi se ne mogu
voditi nikakvi povjerljivi razgovori, jer sve se prisluškuje i svuda oko vas su
neprijatelji. No, odgovor je sasvim drukčiji. Postoji ruska riječ “ponti” –
“fora”. Možemo ga protumačiti kao “demonstriranje vlastite važnosti tipa – to
mogu samo ja”. Naime, ljudi koji su od golaća i odrpanaca u svega nekoliko
godina postali milijarderi, trudili su se uvjeriti sve oko sebe, a prije svega
sebe same, da s novcem koji im je pao s neba mogu ostvariti svaki
materijalistički san. Raspravljati o Sibnjefti na Krabima je stvarno “cool”. Pa
neće valjda u prašnjavoj ili snježnoj Moskvi. To je banalno. Kakva Moskva,
kakvi bakrači.
Berezovski i Abramovič odlučili su osnovati vlastitu naftnu
kompaniju Sibnjeft i to od postojećih aktiva državne tvrtke Rosnjeft. Kako su
se stvari odvijale Abramovič i Berezovski su ispričali na londonskom sudu 2011.
Naime, Berezovski je tužio Abramoviča da mu nikada nije isplatio 5,6 milijardi
dolara za dionice tvrtke. Obveze među partnerima bile su precizno određene.
Berezovski je morao ishoditi od Borisa Jeljcina ukaz o
osnivanju Sibnjefta, te sve urediti s državnim organima. Abramovič je, pak,
morao osigurati suglasnost lokalnih moćnika i mjesnih kriminalaca, te stvoriti
nov menadžment kompanije. I svaki je odradio svoj dio posla. Doduše u 21.
stoljeću bivši suradnici su se razišli u stavovima. Berezovski je tvrdio da je
u Sibnjeftu “bio punopravni partner, kojem pripadaju polovica vlasništva i
ostvarene dobiti“. Abramovič je, pak, tvrdio da je on stopostotni vlasnik
tvrtke, a Berezovski je bio tek pokriće, paravan (“kriša”). On je trebao
srediti i osigurati komplicirani sustav formalnih i neformalnih garancija za
tvrtku u vrhovima vlasti.
Zahvaljujući tom sudskom procesu, koji je u rujnu 2012.
završio potpunim porazom Borisa Berezovskog, ruski termin “kriša” ušao je bez
prijevoda u mnoge svjetske jezike. Poput već ustaljenih termina – sputnik,
pogrom, perestrojka. No, opipljivom žrtvom “Sibnjefta” postao je šef rafinerije
u Omsku Ivan Lickevič, koji se jednog lijepog dana 1995. neočekivano utopio u
rijeci Irtiš. Lickevič je bio gorljivi protivnik nove naftne tvrtke, a pogotovo
se protivio da rafinerija na čijem je on bio čelu postane njenim dijelom. VVP
nikada nije bio ubojica, ali je na vrijeme znao zažmiriti.
“Sada ću zaklopiti oči i svi vi ćete nestati”. To se,
naravno, ne tiče samo nesretnog Lickeviča, kojeg je današnji ruski predsjednik
zasigurno već zaboravio. No, odnosi se to i na eksplozije zgrada u nekoliko
ruskih gradova 1999., nakon čega je buknuo Drugi čečenski rat, koji je i
omogućio Putinu da dođe na vlast. I još mnogo toga. Mnogo toga. Putina i
Abramoviča u početku je sjedinjavao osjećaj napuštene djece. Obojica su rasli
bez očeva, a “dobili” su roditelje iz privilegiranih slojeva tadašnjeg
sovjetskog društva. A tko će bolje razumjeti siročića od samog siročića!
Obojica su se borila da sebi osiguraju udoban život. Putin je nosio kofere
Sobčaku, a Abramovič je pekao “šašlik” (kavkaski ražnjići) na zabavama kod
Jumašova na dači, gdje se dolazilo provoditi i zabaviti jeljcinovski “le beau
Mond”.
Roman Abramovič i dan-danas je najutjecajniji ruski
biznismen, ma što tko govorio. Njemu je sve dozvoljeno. U vrijeme prvog
Putinovog mandata 2001. Abramovič je postao državni dužnosnik – guverner
Autonomnog okruga Čukotka, najsjevernije ruske regije. To je slabo naseljen
kraj vječnog leda, gdje prihodi po glavi stanovnika ne prelaze 50 dolara
mjesečno. Ali državničke obaveze i ceremonijalni rituali u vezi s tim nisu tog
magnata ometali da živi u Londonu, kupuje dvorce, vile, zrakoplove i jahte, te
postane vlasnik poznatog nogometnog kluba FC Chelsea. No, iako na Zapadu iz
nepoznatih razloga vlada mišljenje da Putin ne odobrava takav način života, iz
Kremlja nikada nisu prigovorili Abramoviču zbog toga. Biznismen – guverner –
vlasnik nogometnog kluba uvijek je bio rado viđen gost na pompoznim
zasjedanjima Državnog vijeća u Kremlju, te na neformalnim prijemima kod
Vladimira Putina u rezidenciji Novo Ogarjovo.
Putin je relativno nedavno (2012.) zamolio Abramoviča da
bude posrednik u sukobu dvojice dioničara (s priblizno istim udjelom) najvećeg
metalurškog kombinata u Rusiji – Norilski nikal. Ta dvojica suvlasnika
Norilskog nikla, Oleg Deripaska i Vladimir Potanjin, punih se pet godina nisu
mogli dogovoriti o upravljačkim pravima. Sada Abramovič u svojim rukama ima paket
dionica kojima može blokirati rad megakorporacije. To mu, pak, omogućava da
pomiri zaraćene strane, te tako može odlučivati koji je od partnera “ljudski u
pravu”. Putin se nije usudio arbitrirati u sporu Potanjina i Deripaske, mada su
obojica računali na to. Siguran sam da se Abramovič iskreno moli za Putina, ako
njegova deklarativna pripadnost judaizmu nije obična fikcija. Glasine da mu
tiranin radi o glavi širi sam oligarh, kako mu drugi ne bi zavidjeli.
Ako netko i zavidi njegovu načinu zivota, onda to može biti
samo Putin. Predsjednik Rusije plovi prljavim i zamućenim vodama Crnog mora kod
olimpijskog grada Sočija i vojne luke Novorosijsk na skromnom državnom bodu
“Kavkaz”, dok Abramovič sječe valove svjetskih oceana na jahtama 22. stoljeća.
Tako je na Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. u Južnoafričkoj republici stigao
na svom “kaiću” (tako ruska elita naziva svoje ogromne jahte) “Eclips”
(Pomrčina), izgrađenom u hamburškom brodogradilištu Blohm & Voss. Jahta je
duga 170 metara, ima devet paluba, te pet izlaza, što ju čini jednim od
najsigurnijih oceanskih “kaića” na svijetu. Jahta ima sustav koji upozorava na
eventualni raketni napad. Ima dva helikoptera i podmornicu, za slučaj da treba
bježati. Posebnost “know-howa” Eclipse je i “antipaparazzi” sustav, koji
onemogućava bilo kakve prodore znatiželjnih fotoreportera na brod, te snimanje
pikantnih scena iz Abramovičevog života ili života njegovih gostiju. O takvoj
raskoši Putin može samo sanjati.
Gazda najveće zemlje
svijeta
Abramovičev “lifestyle” ušao je u legendu još tijekom Europskog
prvenstva u nogometu u Portugalu 2004. Postao je poznat po tome da bi zakupio
pet restorana istodobno, a odlazio je, naravno, samo u jedan. Tako je, recimo,
za cvjetni aranžman u lisabonskom restoranu “Gambrinus” potrošio tisuću eura, a
baš tamo nije došao. Američke novine 2009. objavile su faksimil računa iz
jednog njujorškog restorana – ceh za četvoro iznosio je 50 tisuća dolara, a
lavovski dio računa odnosio se na francuske arhivske šampanjce.
“Putinov brat” opušta se za volanom mnogih bjesomučnih
automobila – Ferrari FXX ili Rolls Royce Coirniche. Putin je, pak, bio prinuđen
da kao obični vozač sudjeluje u reklamnoj kampanji jeftinog ruskog automobila
“Lada Kalina”. Vozio je taj auto po Sibiru, u pratnji tjelohranitelja i
novinara, vrućeg ljeta 2011. Vozio je pokazni primjerak hibridnog vozila
“jo-mobil”, koji je osmislio ruski biznismen Mihail Prohorov, ali se još ne
proizvodi.
Iako nisam paparazzi, ipak mi se jedan detalj usjekao u
pamćenje. Bilo je to u ljeto 2007. na venecijanskom bijenalu. “Putinov brat”
stigao je na svojoj staroj jahti “Ectasea”. To je jahta posve usporediva s
prekooceanskim kruzerima, koji svakodnevno uplovljavaju u venecijansku lagunu.
Usidrila se na najboljem mjestu – uz sam poznati Arsenale di Venezia, u blizini
Vrtova bijenala (Giardini della Biennale). Zar se ruski magnat mogao smjestiti
daleko od cilja svog putovanja!? Osim toga, zar je mogao dopustiti da turisti,
te razni besposličari i dokoličari dodiruju svojim ignorantskim prstima njegovu
jahtu?! Zato su unatoč talijanskim zakonima i venecijanskim regulama oko veza
podigli ogradu. Na ogradi je bila kapija, a pred kapijom policajac. Kako bi
vlasti Venecije opravdale takav zahvat, na ogradi su izvjesili upozoravajući
strogi natpis – Lavori incorso! (Radovi u tijeku!), mada se na obali, naravno,
nikakvi radovi nisu obavljali. Doduše, čak ni velikom oligarhu nije pošlo za
rukom da se izložba zatvori kako bi je on na miru mogao obići. Šetao je
Vrtovima bijenala potpuno “casual” u trapericama i majici kratkih rukava.
Eto, baš to si VVP ne može priuštiti, ma koliko bio slavan,
bogat i moćan gazda najveće zemlje svijeta.
(TBT, Nacional)