GEOPOLITIKA
Kratkoročno stvari će se zakomplicirati.
Dugoročno, ishod je jasan: režim će pobijediti u ovom ratu protiv većeg dijela
opozicije. Za SAD sada je izazov priznati tu pobjedu i otići pod prihvatljivim
uvjetima
FOTO: (OSMAN ORSAL / REUTERS)
Prošle je sedmice Turska pokrenula ofanzivu
na Afrin, malu i izoliranu enklavu u sjeverozapadnoj Siriji koju kontroliraju
kurdske Jedinice za zaštitu naroda (YPG), sirijska podružnica Radničke stranke
Kurdistana koja se nešto više od tri decenije bori protiv ustanka u
jugoistočnoj Turskoj. Turska ofanziva potaknula je razgovor o američkoj
strategiji u Siriji, a naročito oko pitanja može li Washington uravnotežiti
svoje odnose s Turskom – NATO-ovim saveznikom i sirijskim Kurdima, koji su
najpouzdaniji partneri SAD-a u borbi protiv ISIL-a u Siriji.
Ova je rasprava, međutim, suviše ograničena
i prikriva mnogo šire i još neodgovoreno pitanje o prisutnosti SAD-a u Siriji.
Sada kada pobjeda sirijskog predsjednika Bashara al-Assada nad preostalim
elementima proturežimske opozicije izgleda neizbježna, kako će se Washington nositi
s tom pobjedom? I, što je još važnije, kako će SAD izvući iz Sirije?
NEMIRNI U SIRIJI
Kako se rat s ISIL-om bliži kraju,
specijalna operativna jedinica SAD-a u Siriji sada je fokusirana na lov i
ubijanje ISIL-ovog vodstva i zadržavanje teritorija preuzetog od ostataka grupe
u sirijskoj pustinji. Pomak u fokusu potaknuo je suptilnu promjenu u američkoj
obuci Sirijskih demokratskih snaga (SDF) – zajedničke arapsko-kurdske milicije
predvođene YPG-om – od osnovne pješadijske taktike do onih više fokusiranih na opremanje
defanzivnih pozicija. Ovo se dešava paralelno s implementacijom dorađene sirijske
politike američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja obavezuje američke snage
na zadržavanje na sjeveroistoku pod kontrolom SDF-a kako bi nastavile borbu
protiv ISIL-a i zaštitU od bilo kakvog pokušaja širenja u regiju koju drži
Assadov režim. Moglo bi se pokazati da je SDF fokus američko-ruskog sporazuma o
Siriji.
Sjedinjene Države i Turska ne djeluju u
vakuumu u Siriji, a drugi glavni vanjski akteri, Iran i Rusija, i dalje
podržavaju Assada u njegovim nastojanjima da preuzme kontrolu nad zapadnom i
istočnom Sirijom. Na istočnoj fronti, režim je, uz podršku iranskih savjetnika
i ruske avijacije, preuzeo kontrolu nad velikim dijelom područja zapadno od
Eufrata. Na zapadnoj fronti, režim i njegovi saveznici bore se protiv
opozicijskih grupa koje podržava Turska i vojskom povezanom s al-Qaedom, Hayat
Tahrir al-Shamom, kako bi povezali pokrajinu Aleppa, trenutno pod kontrolom
Damaska, s Idlibom koji je pod kontrolom pobunjenika.
Washington je u velikoj mjeri odustao od
rata na zapadu, no jasno je da neodređeno vrijeme namjerava ostati na
sjeveroistoku, gdje je njegovo partnerstvo s SDF-om sada fokus dvosmjernog nastojanja.
Što se tiče vojske, grupa, s malom, specijaliziranom antiterorističkom
jedinicom i bliskim specijalnim snagama SAD-a, ključna je za planove lova i
smaknuća ISIL-ovih lidera. Na političkoj strani, američki vojni garnizoni
namjeravaju povećati utjecaj Washingtona u mirovnim pregovorima pod
pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, gdje se nastoji postići sporazum koji će
ukloniti Assada s vlasti na budućim izborima.
Zapravo, SDF se može pokazati kao fokus
američko-ruskog sporazuma o Siriji. Rusija se izričito usprotivila trajnoj
prisutnosti SAD-a u zemlji. Ipak, Moskva mora uravnotežiti svoje određene,
antiameričke instinkte sa ciljem šire politike: ostaviti za sobom prijateljski
režim, po mogućnosti s Assadom još uvijek na vlasti. SDF, za razliku od većine
opozicije, nikad se nije posvetio promjeni režima. Umjesto toga, održava relativno
stabilan pakt u miru s režimom, a dvije strane uspijevaju spriječiti nenamjernu
vojnu eskalaciju tokom vremena napetosti.
Trajni dogovor između SDF-a i režima neće
se lahko postići. SDF je ideološki posvećen konceptu ekstremne decentralizacije
i lokalne, autonomne vlasti, koja je sušta suprotnost Assadovog režima. SDF je
također proširio svoju kontrolu nad teritorijem daleko iznad uporišta s kurdskom
većinom duž sirijsko-turske granice. Širenje kurdske kontrole na gradove s
arapskom većinom duž Eufrata zahtijevalo je kompromis s lokalnim arapskim
stanovništvom i integraciju arapskih regruta i milicija u SDF superstrukturu.
To je omogućilo grupi suradnju s lokalnim Arapima, često izdvojenim iz sela u
blizini urbanih središta, kako bi upravljali lokalnim upravnim vijećima
zaduženim za gradove nekada pod kontrolom ISIL-a. Da bi pridobio arapsku
podršku u određenim područjima, SDF je obećao da će spriječiti povratak režima –
obećanje koje se lahko može održati sve dok američka vojska ostane na mjestu.
UMJETNOST DOGOVORA
Dugoročniji problem je, naravno, činjenica da
američka vojska neće zauvijek ostati u Siriji. Putanja sukoba jasno ukazuje na
pobjedu režima na zapadu. To bi ostavilo malu enklavu, pod turskom upravom,
koja povezuje Afrin sa sjevernim Alepom, kojeg je okupirala Turska, okruženu
režimom, uz iransku i rusku vojsku duž zapadne obale i u područjima pod
kontrolom vlade u istočnoj Siriji. Granice Turska-SDF ostat će napete, ali
Ankara se može suočiti s ograničenjima ukoliko odluči koristiti teritorij koji
kontrolira kao bazu za ofanzivne vojne operacije. I turske opozicijske skupine,
kao što su Sultan Murad, Faylaq al-Sham i Ahrar al-Sham, i dalje su posvećene
zbacivanju Assada.
S druge strane, SDF će morati kontrolirati
vlastitu unutrašnju dinamiku. YPG je spretno održavao odnose s režimom i, u
zamjenu za nešto autonomne vlasti, mogao bi pokušati postići mirovni dogovor s
Assadom, vjerovatno na temelju decentralizirane vlasti lokalnih vijeća koja
upravljaju sirijskim gradovima. Izazov takvim sporazumima mogao bi doći od
arapskih elemenata unutar SDF-a, koji će se protiviti čak i blažem povratku
režima na području pod kontrolom SDF-a i koji bi se mogli boriti za zadržavanje
kontrole u gradovima. Ipak, ove arapske milicije su slabe i YPG bi ih mogao
primorati na prihvatanje dogovorenog mira, sve dok režim čini neke ustupke.
Rusija može dijeliti interes YPG-a za
postizanje dogovora. Moskva bi stoga mogla biti važan činilac u posredovanju
dogovora sa sirijskim Kurdima na sjeverozapadu, gdje je ruska vojska dominantan
vanjski igrač. Dogovoreni mir između režima i SDF-a jedini je način da Sjedinjene
Države napuste stabilnu sjeveroistočnu Siriju, a ovdje se njezini interesi mogu
usko preklapati s onima iz Moskve. Takav je ishod potpuna suprotnost turskoj
poziciji, ali Ankara je slabija od Rusije i SAD-a. Turska se također suočava s
dugoročnim izazovom: skupine koje podržava oduvijek su neprijateljski
nastrojene prema režimu i tako će se uvijek smatrati prijetnjom. To bi moglo
turske položaje u Siriji učiniti neodrživim i na kraju bi moglo rezultirati
provođenjem napada s režimom na čelu kako bi se očistila teritorija na kojem
dominiraju skupine uz pomoć Turske.
Sjedinjene Države imaju jasan put za
povlačenje: dogovor između SDF-a i režima. Moskva dijeli taj interes. Dvije
strane se ne slažu po pitanju da li će Assad ostati na vlasti. Trumpova administracija
je predana prijenosu moći, tako da bi kompromis u Washingtonu teško bio
prihvatljiv. U međuvremenu, Turska je sasvim usmjerena na slabljenje kurdske
prijetnje, ali režim u konačnici može uništiti njezine sirijske saveznike.
Sirijski rat još uvijek traje. Za
Sjedinjene Države, povlačenje će zahtijevati teške odluke o režimu koji
Washington i dalje želi ukloniti. Kratkoročno stvari će se zakomplicirati. Dugoročno,
ishod je jasan: režim će pobijediti u ovom ratu protiv većeg dijela opozicije.
Za SAD sada je izazov priznati tu pobjedu i otići pod prihvatljivim uvjetima.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)