GEOPOLITIKA
SAD, Velika Britanija i Francuska su zajedničkim saopćenjem
snažno kritizirale tursku invaziju na provincij Afrim u sjevernoj Siriji.
Međutim, činjenica je da su tri NATO sile malo toga učinile da zaista obuzdaju
svog parntera iz Alijanse
FOTO: (AA)
Poprilično labav stav prema zvaničnoj Ankari i ratobornom
Regepu Tayipu Erdoganu, oličen u poruci da “svede broj žrtava na
minimum” maltene su značile da Turska može slobodno nastaviti da udara po
sirijskim Kurdima sve dok i posljednjeg ne istjera iz Afrima.
Problem za zapadnu trijadu je u tome što, kako se kraj
krvave sirijske drame naponon priveo kraju, ne sme sebi da dozvoli da potpuno
izgubi Tursku kao saveznika, kako vojnog tako i diplomatskog. Razlog za to je
što su Turci “tampon zona” od vitalnog značaja, koja sprječava da
Sirijom u potpunosti zagospodare Rusija i Iran.
Britanski “Guardian” smatra da će Erdoganova
preokupacija sirijskim Kurdima, koje želi istrebiti sa turske granice, možda
potpuno gurnuti ratobornog predsjednika u naručje Vladimira Putina.
Malo je reći da bi takav epilog predstavljao katastrodu za
SAD, i to samo nedjelju dana nakon što se šef američke diplomatije Rex Tillerson
zvanično obavezao da će administracija Donalda Trumpa težiti isključivo
političkom rješenju poslijeratnog perioda u Siriji, sa uklanjanjem predsjednika
Bashara al-Asada i iranskih milicija kao primarnim ciljem.
“New York Times” je u uredničkom komentaru svoje
spoljnopolitičke redakcije kritizirao Tillersonov govor, istakavši da je u
njemu “falilo mesa”, tačnije detaljnijeg pojašnjenja strategije SAD i
alata kojima će primorati Moskvu i Teheran da ukinu podršku kojom Bashara
al-Asada čuvaju na vlasti.
Zapadne diplomate su branile američkog državnog sekretara,
rekavši da ipak imaju čime pregovarati i uslovljavaju: prijetnjom da će
stopirati fondove EU i SAD za rekonstrukciju razorene infrastrukture u Siriji,
kao i navodima da će “na neodređeno” u toj zemlji ostaviti najmanje
2.000 američkih trupa.
Međutim, fakat je da su ove prijetnje minorne bez podrške
Turske, druge najveće NATO vojske i ključnog saveznika u tom dijelu svijeta, i
uz to jedne od najvećih kritičara Bashara al-Asada.
Ukoli Erdogan povede Tursku ka dogovoru sa Moskvom, Rusija
će biti ta koja će nametnuti svoju verziju političkog rješenja za Siriju, o
kojoj će se raspravljati 29-30. januara u crnomorskoj dači u Sočiju.
Ono čega se Zapad najviše pribojava je to da će Vladimir
Putin, sa svojim mirovnim pregovorima u Sočiju koje je postavio kao pandan
(kako kaže) neefikasnim pregovorima pod pokroviteljstvom UN, zacjementirati
rusku dominaciju na Bliskom istoku. Uz to, takav ishod bi gotovo stoprocentno
značio i ostanak Asada na čelu Sirije, što bi upotpunilo noćnu moru SAD.
Jedina nada SAD je to što je Erdogan zatražio odlaganje
sastanka u Sočiju, i to jer ne želi da istom prisustvuje kurdska frakcija PYD –
Kurdska demokratska unionistička partija – kao i njeno oružano krilo YPG,
poznatije kao Narodne zaštitne jedinice.
Međutim, imajući u vidu da Amerikanci direktno finansiraju i
podržavaju Kurde, i time dodatno izaivaju Erdogana, sva je prilika da će turski
predsjednik ipak postići dogovor sa Putinom. Ukoliko žele to spriječiti, SAD će
morati odabrati: ili da potpuno ostave Kurde na cjedilu i pokušaju povratiti
povjerenje Turaka, ili da gledaju Putinovu i Erdoganovu dominaciju Bliskim
istokom u narednim godinama.
(TBT, Blic)