KOLUMNA
U Trumpovom usponu ima mnogo schmittovskog. On je zasnovan
na razlikovanju prijatelja od neprijatelja. Njegovi omiljeni ideolozi propovijedaju
prijezir prema liberalizmu.
Piše: James Meek, thebosniatimes.ba
Šta je politika identiteta? Možemo parafraziramtiDylana
Thomasa i kažemo da je to onaj dio društva koji ne volite, a koji se za svoje
interese bori jednako žestoko kao vi. Ili da kažemo da je to, kao što tvrdi Mark
Lilla u knjizi Nekadašnji i budući liberal, „pseudopolitika samoživosti i sve
užeg samodefiniranja“. Ova knjiga pripada onoj vrsti reakcija na izbor Donalda
Trumpa za predsjednika SAD u kojima liberalni američki intelektualci svoju
frustraciju usmjeravaju ka sebi. Lilla tvrdi da su se liberalni intelektualci –
kojima su na fakultetu isprali mozak i koji sva pitanja filtriraju kroz svoj
sebični pogled na svijet – previše oslonili na politike identiteta. To je
obogaljilo Demokratsku partiju i oslabilo je u borbi za vlast.
Po njegovom mišljenju, uzrok neuspjeha ove partije na
izborima nisu loši kandidati, ni lažne vijesti, ni Rusija, ni bliskost njenog
vrha sa milijarderima, niti to što ljudi misle da u Ameriku dolazi previše
imigranata, a iz nje odlazi previše radnih mjesta. Ne, pravi razlog poraza je
to što liberali nisu izgradili „imaginativnu, optimističku viziju“ društva
blisku većini Amerikanaca, već su se istrošili u hermetičkom čistunstvu ideja.
Lilla je profesor na Columbiji, ali univerzitete opisuje kao
mračna mjesta gde je svaka rasprava ugušena političkom korektnošću i gdje je
ukinut osjećaj zajedništva. On se sa nostalgijom sjeća velikih pokreta za
ljudska prava zasnovanih na idejama jednakosti. Ali tokom 70-ih i 80-ih godina
prošlog vijeka, na podsticaj lijevo orijentiranih profesora nadahnutih
francuskim misliocima poput Foucaulta i Derride, univerzitetskim kampusima je
zavladala nova politika koja je odbacila pojmove građanskih prava i dužnosti i
u prvi plan istakla poseban status pojedinca koji on stiče usvajanjem svog
posebnog identiteta zasnovanog na rodu, seksualnoj orijentaciji, etničkoj
pripadnosti, tjelesnoj konstituciji, invaliditetu, hroničnom medicinskom stanju
itd:
„Nova – i užasna – promjena koja se desila u posljednjih 40
godina sastoji se od pobjede dviju ideologija koje podstiču i čak veličaju
razgrađivanje građanina. Na desnici je to ideologija koja sumnja u postojanje
općeg dobra i poriče našu obavezu pomoći bližnjima. Na ljevici je to ideologija
nastala na koledžima i univerzitetima koja fetišizira naše pojedinačne i grupne
pripadnosti, aplaudira zagledanosti u sopstveni pupak i sumnjičava je čim se spomene
univerzalno mi.“
Lilla smatra da je solipsizam politika identiteta odgovoran
za gubitak čitave generacije mladih liberalnih aktivista. Umjesto da krenu među
ljude sa inspirativnom porukom o zajedničkom napretku i uzajamnoj podršci
građana koji dijele isti cilj, mladi, fakultetski obrazovani ljevičari traže
potvrdu svojih vrijednosti u pokretima koji ističu naslijeđene razlike – jer u
njima vide temelj ugnjetavanja. Za njih je osnovna jedinica političkog
aktivizma romantično Ja, čiji su najpuniji izraz urbani protesti – što veći i
bučniji – u znak podrške nekom partikularnom principu. Oni su romantičari, kaže
Lilla, i to na pogrešan način. „Nije nam potrebno više marševa. Potrebno nam je
više gradonačelnika“. On smatra da je pokret Crni životi su važni, koji je
nastao kao odgovor na policijsku brutalnost nad crnim stanovništvom,
„udžbenički primjer toga kako ne treba graditi solidarnost“. Slijedeći Toma
Wolfea koji je 1970. optužio crne ljude da koriste osjećanje krivice belaca da
bi dobili finansijsku pomoć od države, on optužuje pokret Crni životi su važni
da se služi „taktikom zastrašivanja da bi ušutkao protivnike“.
Tačno je da Demokratska partija ima, blago rečeno, problem
sa svojom bazom. Davno prije nego što je Trump postao predsjednik i prije nego
što su republikanci osvojili oba doma kongresa, oni su preuzeli vlast na nivou
država. Svaka američka država ima mini kongres i sopstvenog šefa, guvernera. Od
99 zakonodavnih domova (samo Nebrasca ima jednodomno zakonodavstvo) demokrati
sada kontroliraju svega 32, dok su samo 16 od 50 guvernera demokrati. Tokom
Obamina dva mandata demokrati su na nivou država izgubili skoro 1.000
poslaničkih mjesta. Dok su oni okupirali Wall Street, republikanci su okupirali
zemlju.
U stvari, Lilla tvrdi da opsjednutost politikama identiteta
sprečava liberale da izgrade univerzalno prihvatljivu argumentaciju u prilog
građanskoj, komunitarnoj Americi. Ovaj stav počiva na dva argumenta: da liberali
zaista imaju tu opsesiju i da je ona odgovorna za njihov poraz u ruralnoj
Americi. Kada bi trošili manje energije na politiku pokreta, protesta i
kampanja za pojedinačna pitanja u gradovima po istočnoj i zapadnoj obali,
liberali bi mogli da se više posvete varošicama Ilinoisa, gdje bi išli od vrata
do vrata i ćaskali sa biračima o poreskom planu svog kandidata za senatora.
Možda bi bilo tako. Ali jednako je vjerovatan i drugi scenario: ako bi revnosni
mladi liberali, strasni romantični idealisti koji idu na živce Marku Lilla,
odustali od politike identiteta – možda bi sasvim napustili i bavljenje
politikom. Možda se raznovrsna, haotična, bučna gomila učesnika kampanja koje
se preklapaju ne bi pretvorila u discipliniranu, skromnu pješadiju, već bi bila
uništena energija koja pokreće Demokratsku partiju.
„Ako želite preoteti zemlju od desnice i donijeti trajnu
promjenu ljudima do kojih vam je stalo“, savetuje Lilla aktiviste, „vrijeme je
da izađete iz učionice… Treba da obiđete, makar u svom duhu, mjesta u kojima
nema interneta i espresa i iz kojih nećete objavljivati fotografije svojih
obroka na Instagramu; gdje ćete jesti sa ljudima koji se molitvom iskreno
zahvaljuju na tome što imaju ručak. Nemojte ih nipodaštavati. Kao dobri
liberali naučili ste da ne potcjenjujete narode dalekih zemalja – primijenite
to na pentakostalce na jugu Amerike i vlasnike vatrenog oružja u planinskim
državama.“
Nekoliko strana kasnije on ublažava ovu poruku: „Kakvi god
bili glasači Trumpa, nema opravdanja za to što su glasali za njega. Budući da
je on očigledno nepodoban za taj visoki položaj, glas za Trumpa je bio izdaja
biračkog prava… njegovi glasači nemaju pojma o radu demokratskih institucija…
Oni imaju paranoidnu, zavjereničku ideju o vlasti“. Toliko, dakle, o 63 miliona
građana koji su glasali za Donalda Trumpa.
Tačno je da je strast postala jeftina roba, bajata
marketinška riječ i banalna politička poštapalica. I tačno je da njeno
veličanje indirektno opravdava gnjev i nasilje. Treba biti oprezan prema onima
čiji aktivizam počiva na uvjerenju o ličnoj izuzetnosti. Ali teško je praviti
razliku između šarlatana, pozera i samozaljubljenika – i autentičnih idealista
koji žele da čine dobro i čija je strast iskrena. Lillo u svojim
generalizacijama zanemaruje ove suptilnosti. U prethodnim knjigama pedantski je
insistirao na složenosti prošlosti i bio strog prema reakcionarnom mitologiziranju
prošlih zlatnih vremena. Sada olahko prelazi preko raznih oblika „politike
identiteta“ i daje uproštenu podjelu prethodnih 100 godina američke historije
na Rooseveltov i Reaganov sistem.
Porijeklo idioma „politika identiteta“ često se vezuje za
crni feministički kolektiv Combahee River iz 1977, koji je objavio da se bori
protiv prepletenih sistema ugnjetavanja zasnovanih na rasi, spolu, seksualnosti
i klasi. „Shvatamo da smo mi sami najpozvaniji da se borimo za sopstveno
oslobođenje… Usredsređivanje na našu ugnjetenost otjelovljeno je u pojmu
politike identiteta. Smatramo da najdublja i potencijalno najradikalnija
politika proističe direktno iz našeg identiteta, za razliku od one koja se
suprotstavlja ugnjetavanju nekih drugih ljudi“. Barbara Smith, jedna od žena
koje su napisale prvobitni manifest kolektiva, istakla je 2015. da izraz
„politika identiteta“ nikoga ne isključuje. Ali tog izraza su se dočepali konzervativni
komentatori i počeli da ga koriste u pejorativnom smislu, onako kako to radi i
Lilla. Samoobjava se pretvorila u optužbu na račun učesnika. Učesnik tvrdi da
trpi ugnjetavanje i zahtijeva pravedan odnos prema sebi. Onda ga optužuju da on
zapravo ne trpi ugnjetavanje, već nerazumno traži ne toliko pravedan koliko
poseban tretman.
Razlika koju Lilla pravi između crnog pokreta za građanska
prava iz 60-ih godina prošlog vijeka, koji je tražio građansku ravnopravnost
crnih ljudi, i pokreta Crni životi su važni, kojem priznaje da također traži
građansku ravnopravnost crnih ljudi (u smislu da niko ne treba da strepi od
policijske brutalnosti) – nije sasvim jasna. Tu razliku Barbara Smith, aktivna
učesnica borbe protiv segregacije od školskih dana tokom 60-ih godina i
pristalica pokreta Crni životi su važni, ne bi prepoznala i priznala. Lilla kao
da ne primjećuje sličnost između svog odnosa prema pokretu Crni životi su važni
– koji opisuje kao agresivnu, neuljudnu gomilu zastupnika politike identiteta
koji bi, uprkos legitimnosti svojih zahtjeva, morali da se strpe i smire – i
licemjernog stava bijelih „umjerenjaka“ iz 60-ih godina o kojima Martin Luther
King u čuvenom pismu iz zatvora u Bermingamu, Alabama kaže da im je „više stalo
do reda nego do pravde“.
„Stvar je u tome“, kaže Smith u intervjuu magazinu Curve,
„što svako ima identitet – zasnovan historijski, kulturno, politički i
ekonomski – i ne može da ga se oslobodi. Od njega se ne može pobjeći. Kao
obojene feministkinje u Combaheeju mi nismo mislile da su važni samo ljudi koji
su slični nama. Razlog zašto smo isticale politiku identiteta u to vrijeme –
kada su crne žene bile tako obezvrijeđene i marginalizirane da niko nije mislio
da išta znače – jeste to što niko nije smatrao da mi imamo pravo na sopstvene
političke perspektive. Gdje je mjesto crnih žena? To je bila naša poenta.“
Nema perioda u historiji bilo koje zemlje bez neke
nezadovoljne manjine – etničke, klasne, rodne ili seksualne, geografske,
jezičke, sektaške – koja traži priznanje i prihvatanje. Možda su većine tek
skupovi manjina povezanih skepticizmom prema tuđim nezadovoljstvima? Možda se
politika pretvorila u „politiku identiteta“– ili je to oduvijek bila, ali ne
tako očigledno kao danas? Formalna struktura Sjedinjenih Država još uvijek je
binarna (republikanci naspram demokrata) i binarni svijet liberala i
konzervativaca je u osnovi razmišljanja Marka Lilla, ali kao i u svim
demokratijama na svijetu, u stvarnosti politika više nije jednodimenzionalna i
ne vodi se duž ose lijevo-desno, već je višedimenzionalna. Nije lako smisliti
termine za novi politički krajolik, koji bi bili tako efektni kao „ljevica“ i
„desnica“. Na primjer, naučno istraživanje Univerziteta Sjeverne Karoline iz
1999. godine postavlja evropske partijske ideologije na dvije ose – jedna je lijevo/desno,
a druga se mjeri onim što je nazvano „dimenzija GAL-TAN“ (što znači:
Zeleni/Alternativa/Liberterski – Tradicionalni/Autoritarni/Nacionalistički). To
je kabasta i ne sasvim tačna podjela: „nacionalista“ u Evropi može da znači
sasvim različite stvari, a moderna zelena vlada bi bila krajnje netrpeljiva
prema libertarijancima. Ali neophodan je pokušaj da se konceptualiziraju nove
politike koje u sebi sadrže i ekonomsku i kulturnu osu. Ekonomska osa se
proteže od komunitarizma, po kome su građani navedeni da u sopstvenom najboljem
interesu ravnopravno doprinose moćnim državnim strukturama koje izlaze u susret
mnogim njihovim potrebama – sve do libertarijanstva, koje smatra da je svaki
pojedinac odgovoran za sopstveno blagostanje i svoju sreću i da niko ne treba
da ga primorava da pomaže drugima. Kulturna osa se proteže od tradicionalizma,
u kome običaji, kulturno naslijeđe i božanski objavljena prirodna pravda
obavezuju građane da poštuju tradicionalne ideje o rodu, klasi i rasi (sa
velikom batinom za one koji odstupaju od toga) – do liberalizma, koji smatra da
svi ljudi imaju ista prava, što podrazumijeva i slobodu da se bude drugačiji
sve dok to ne ograničava slobode drugih.
U Sjedinjenim Državama i Britaniji, zemljama koje nastoje održati
pretenziju jednodimenzionalne politike, laburiste i demokrate povezuje
komunitarizam, a republikance i britanske konzervativce libertarijanizam. Svaka
partija je podijeljena na tradicionaliste i liberale, svaka zna da njene
pristalice na jednoj osi lahko mogu preći partijske granice na drugoj. Nekada
je bilo dovoljno da se umjereni centristi kao što je Lilla nađu licem u lice sa
svojim političkim protivnicima i pokažu da ih se ne boje. Moderni centristi
poput Hillary Clinton i Eda Milibanda djeluju izolirano zato što to zaista
jesu: opkoljeni su sa svih strana. Kasno je za pozivanje aktivista da napuste
politiku pokreta u korist nekog ideala partijske politike, jer je cjelokupna
politika postala politika pokreta. I to ne samo na najvišem nivou: pokret
Čajanka, Momentum, Ukip i Škotska nacionalna partija pokazali su da je politika
pokreta sposobna da vrši vlast.
Postoji još jedan problem koji Lilla zaobilazi: nezgodno
pitanje politike identiteta u doba globalizacije. Ako „politiku identiteta“
razumijete kao samozadovoljno napuštanje ključnog posla stvaranja zajedničke
vizije Amerike prijemčive za sve Amerikance, to ne znači da isključujete iz
igre samo rodne, seksualne ili rasne identitete, već i da vi tačno znate i
podrazumijevate šta to znači biti „Amerikanac“. U svijetu bez interneta i
jeftinog avionskog saobraćaja, prije globalnog sistema višeg obrazovanja, u
kome kapital nije mogao da bira najjeftiniju radnu snagu i najniže poreze, u
kome građani nisu mogli da porede svoje penzije i zdravstvenu zaštitu sa onima
drugih zemalja – to je moglo proći. Ali danas ne živimo u takvom svijetu.
Ekstremna fluidnost kapitala, kultura i ljudi stvorila je današnju politiku na
više osa; više nije moguće odbaciti zaokupljenost rasom, rodom ili seksualnom
orijentacijom kao „politiku identiteta“ i držati se svoje tobožnje neupitne
nacionalnosti.
***
Teško je oteti se utisku da je svaka nova knjiga Marka Lilla
najava strašnih događaja u SAD. Njegova knjiga Lakomisleni um / The Reckless
Mind, o misliocima koji su tiraniji davali intelektualno pokriće, prvi put je
objavljena – kao što autor sa žaljenjem primjećuje u pogovoru nedavnom ponovnom
izdanju – 9. septembra 2001, na dan terorističkih napada na SAD. Knjiga
Mrtvorođeni Bog / The Stillborn God – o odvajanju religije od države – pojavila
se u vrijeme kada je finansijska kriza iz 2007-08. izašla iz okvira poslovnog
sektora i dospjela na naslovne strane novina. Knjiga Nasukani um / The
Shipwrecked Mind – o reakcionarima – objavljena je prošle godine, malo prije
nego što je Donald Trump postao predsjednik. I ovogodišnja knjiga, Nekadašnji i
budući liberal / The Once and Future Liberal, odgovor je na trenutni košmar
kroz koji prolazi američka politika.
Njegove ranije knjige su pedantne, elegantne, eruditske
studije o prije svega mrtvim, evropskim misliocima. On krstari bibliotekama kao
akademski plavi kit, filtrira okean učenosti i sakuplja plankton novih
saznanja. Postoji veza – ne očigledna, ali primjetna – između njegovih lucidnih
analiza neoprostivog skretanja raznih mislilaca s puta prosvećenosti i njegovih
najnovijih napada na „kolege liberale“. Na jednoj strani imamo filozofe koje je
iskvarila pretjerana žudnja za sveobuhvatnom Istinom o svemu što se zbiva u svijetu.
Na drugoj imamo studente koje je iskvarila pretjerana žudnja za jednim
političkim Ciljem, ukorijenjenim u solipsističkoj posvećenosti samodefiniranju
koja izričito isključuje ideju djelovanja usmjerenog na cio politički
univerzum. U stvari, veza je dovoljno jasna: Lilla ne podnosi strast u politici
i nepovjerljiv je prema njenom utjecaju na razum političkih činilaca.
Nasukani um je, kaže Lilla, plod „mog neplanskog čitanja“
(nasumičnog bi vjerovatno bila bolja ocjena). Međutim, i nasumični čitalac može
da traga za nečim određenim. Ako se mislioci mogu podijeliti na ježeve s jednom
velikom idejom i lisice s mnogo ideja, i njihovi proučavaoci mogu čitati kao
lisice ili kao ježevi – to jest, sakupljati sve što nađu ili u svemu tražiti
samo verzije jedne iste suštinske ideje. Lilla je jež, a pojava koja ga
fascinira i uznemirava je prelaženje filozofa u susjedno područje mišljenja
(političko ili vjersko), putovanje izvitopereno viškom vjere, emocija,
romantizma, ličnih želja ili mitotvorstva.
Nasukani um se bavi opasnom nostalgijom raznih autora za
izgubljenim zlatnim dobom koje nikada nije postojalo. Lilla nam predstavlja
Erica Zemmoura, autora knjige Francusko samoubistvo / Le Suicide français
(2014), koji sa apokaliptičkim samozadovoljstvom nabraja povrede koje je
Francuska nanijela samoj sebi i tako zapečatila svoju gorku sudbinu skrajnute
evropske zemlje. Te povrede su, između ostalog, kontrola rađanja, ukidanje
zlatnog standarda i obaveznog vojnog roka, muslimanska hrana u školama, zabrana
pušenja, predaja Evrope muslimanima. Lilla piše i o popularnoj knjizi Brada
Gregoryja Nenamjerna reformacija / The Unintended Reformation (2012), u kojoj
autor fantazira o Evropi kao mjestu dobrote, ljubavi i sklada, prožetom
univerzalnom kršćanskom duhovnošću koju je Reformacija uništila i bacila nas u
pakleni bezdan modernosti. Onda piše o Leu Straussu, misliocu njemačkog porijekla,
osnivaču škole političkih nauka na Univerzitetu Chicaga, koji je smatrao da su
najveći mislioci oni mrtvi i da samo podrobnim proučavanjem njihovog djela i
njihovih često kriptičnih učenja neoaristokratski soj prosvijećenih može
ublažiti neznanje današnjih pseudodemokratskih masa. Te ideje, kaže Lilla,
usvojili su i iskrivili, posle Straussove smrti 1973. godine, američki
neokonzervativci u želji da Sjedinjene Države pretvore u novi avatar atinske
mudrosti. Lilla poredi „američku“ priču o Straussu s „njemačkom“ pričom o
Martinu Heideggeru, drugom filozofu koji je vjerovao u filozofsku idilu prije
pada – mada je Sokrat za prvog označavao dobro staro vrijeme, a za drugog
početak propasti. Esejom o Heideggeru počinje Lakomisleni um, prva knjiga Marka
Lilla o velikim misliocima koji su skrenuli s puta. Već u toj analizi odnosa
Heideggera, Hanne Arendt i Karla Jaspersa nazire se njegovo viđenje granica
filozofije, kao i njegova zabrinutost posljedicama njihovog prekoračivanja.
Heidegger, Hanna Arendt i Karl Jaspers su se sreli u
Nemačkoj 20-ih godina prošlog vijeka, kada je Heidegger bio sjajni mladi
filozof i nastavnik u Marburgu, Jaspers njegov nešto stariji zadivljeni
prijatelj, a Hannah Arendt studentica na početku svoje filozofske karijere. Ona
je pohađala Heideggerova predavanja tokom onih nekoliko godina u kojima je on
objavljivao svoje remek-djelo Zein und Zeit / Bitak i vrijeme. Njih dvoje su
tada u isprekidanoj ljubavnoj vezi. Jaspers je bio mentor njene disertacije. U
aprilu 1933. Heidegger je postao rektor Frajburškog univerziteta; sljedećeg mjeseca
učlanio se u Nacionalsocijalističku partiju i postao aktivni nacista.
Neposredno poslije rata i Jaspers i Arendt su smatrali da se
Heidegger, koji nikad nije iskazao kajanje već samo samosažaljenje, ne može
ničim iskupiti. Omalovažavali su njegove ideje tako što su odbacivali
metafiziku kao novi oblik sujeverja i misticizma. Ali na kraju je samo Jaspers
zaista prekinuo prijateljstvo s Heideggerom. Arendt je održavala povremenu
komunikaciju sa njim od 1950. do svoje smrti 1975. Ona ga je uzdizala kao
filozofa i pomogla da se njegova djela prevedu na engleski. On je njoj posvetio
neke pjesme. Ona ga nije pitala o nacizmu. Zašto?
Riječ „strast“ je česta u esejima Marka Lilla. Više od 40
godina nakon što je prvi put videla Heideggera i čula ga kako govori, Arendt je
napisala: „Tako smo naviknuti na staru suprotnost između razuma i strasti, duha
i života, da nas pomalo šokira ideja o strasnom mišljenju, kada su misliti i
biti živ jedno isto“. Pokušavajući da objasni ponašanje Hanne Arendt, Lilla
piše: „Znala je da je Heidegger politički opasan, ali kao da je vjerovala da je
opasan zato što ga napaja ona ista strast koja je nadahnula njegovu filozofsku
misao“. Odbacivanje Heideggera učinilo je Jaspersa boljim prijateljem od Hanne
Arendt:
„[Jaspers] je osjećao da ga je Heidegger izdao kao ljudsko
biće, a posebno kao filozof… vidio je kako dušu njegovog prijatelja osvaja novi
tiranin, neobuzdana strast koja ga je navela da podrži najgoreg diktatora i
onda ga povukla u intelektualno šarlatanstvo… Jaspers pokazuje veću brigu za
svog bivšeg prijatelja i dublju ljubav prema filozofskom pozivu od Hanne
Arendt.“
Lilla opisuje ličnu strast Hanne Arendt prema Heideggeru,
njenu vjeru u poželjnost, mogućnost „strasnog mišljenja“, Heideggerovu
opčinjenost fašizmom kao pokretom „divlje strasti“. Lilla smatra da takva vatra
prijeti mudroj duši, mada priznaje i vatre čija toplota podstiče filozofska
interesovanja. Danas je lakše nego ikada naslikati strasnu osobu kao plemenitu,
a bestrasnu kao neplemenitu. U davna vremena junak je bio filozof koji mirno
ispija kukutu, svetac koji spokojno odlazi u strašno mučeništvo, stoik, čovjek
stisnutih usana, racionalan, promišljen ili, u novije vrijeme, rezignirano,
znalački, skeptički duhovit, kao Elisabeth Bennets. Reč „entuzijazam“ preuzeta
je iz grčkog u 17. vijeku kao pogrdan naziv za kršćane opijene ličnim
otkrovenjima božanskog – drugim riječima, za suviše strasne ljude. Od tada smo
prešli dug put. U svom komentaru o ruskom emigrantu Alexandru Kojèvu u
Lakomislenom umu, Lilla dobro zapaža sa čime bi se suočio moderni bestrasni čovjek.
Kojève je bio slavan među pariskim intelektualcima prije Drugog svjetskog rata.
Tvrdio je da će ili Staljin ili Sjedinjene Države, svejedno, na kraju
uspostaviti miran, prosperitetan svjetski poredak. Kojèvu i njegovim sljedbenicima
je bila najvažnija posvećenost „strasnom mišljenju“, bez obzira na njegov
sadržaj. Lilla citira Georgea Batailla, koji je rekao da je poslije svakog
susreta s Kojèvom „slomljen, smrvljen, ubijen pet puta: ugušen i potučen“.
Bataille je smatrao da je potrebno da ovjeri intelektualno iskustvo opisujući
ga tjelesnim terminima – da pročisti intelektualni susret tako što će ga
pretvoriti u hormonalni.
U epilogu Lakomislenom umu Lilla piše o Platonovim neuspjelim
pokušajima da obuzda tiranske porive vladara Sirakuze Dionizija, koji je imao
filozofskih ambicija. Platon je upozoravao da su duše intelektualaca nejakog
uma neotporne na iskušenja erosa, to jest da ih strasna težnja za istinom koju
ne mogu da dosegnu na kraju odvodi u ludilo. Podložnost strasti tu je tačka
razdvajanja filozofa i tiranina. Tačno je da je strast posljednja linija
odbrane intelektualnog šarlatana. Ali riječ „strast“ opisuje i ona emocionalna
sredstva kojima u našoj modernoj, neatinskoj demokratiji zasnovanoj na principu
„jedna osoba, jedan glas“, politički pokreti pokreću biračko tijelo na
razmišljanje.
Najpodsticajniji esej u Lahkomislenom umu bavi se njemačkim
pravnikom i političkim teoretičarem Carlom Schmittom. Schmitt se pridružio
nacistima približno u isto vrijeme kada i Heidegger, u maju 1933, i postao
revnosni pamfletista koji je propovedao pravo njemačkog Volka da se ujedini u
rasnoj čistoti pod nacional-socijalističkim firerom. On je privukao pažnju
Hitlerovog budućeg tima 1932. kada je branio pokušaj posljednje prenacističke njemačke
vlade da Prusku stavi pod upravu saveznih vlasti (to nije uspjelo). Zatim je
branio Hitlerov masakr političkih protivnika u Noći dugih noževa, iako mu je
jedan od ubijenih bio blizak prijatelj. Na konferenciji održanoj 1936. na kojoj
se raspravljalo o tome kako njemački advokati nejevrejskog porijekla mogu
najefikasnije pritisnuti njemačke Jevreje, predložio je da se biblioteke očiste
od knjiga jevrejskih autora. „Suzbijanjem Jevreja“, rekao je parafrazirajući
Hitlera, „borim se za Božje djelo.“
Nacisti ga ipak nisu smatrali dovoljno svojim, čak ni kada
je postavio pravne osnove za teritorijalno širenje Njemačke. Posle rata je
uhapšen od strane američkih i sovjetskih vlasti. Tokom ispitivanja se ponašao
arogantno. Oslobođen je i vratio se u rodnu Vestfaliju, gdje je 1985. umro u
96. godini ne pokazavši nikakvo kajanje. Njegove lične bilješke, objavljene
nekoliko godina kasnije, pokazuju da je i poslije rata žestoko mrzio Jevreje.
Schmittova nacistička prošlost nije omela njegovu
intelektualnu rehabilitaciju poslije rata i mada je on, kao što kaže Lilla,
malo poznat u Sjedinjenim Državama, u Evropi (a i u Kini, o čemu je Lilla pisao
u zanimljivom tekstu prije nekoliko godina) ga smatraju jednim od najvećih
političkih teoretičara 20. vijeka. Schmitt dobro piše, a što je još važnije,
kaže Lilla, poslije rata je bio jedini živi Nijemac koji se usuđivao da razmatra
teme suvereniteta, nacije i rata. Argument desnice za proučavanje Schmitta je
to što on raskrinkava ideal liberalizma – tolerantni globalni kontinuum
individualno različitih ljudskih bića koja uživaju jednaka prava zaštićena
zakonom zasnovanim na univerzalnim vrijednostima:
„Kad oni nastoje da njeguju liberalizam, a zapostavljaju
stvarne temelje političkog poretka, rezultati su katastrofalni, posebno u
spoljnoj politici. Poslije dva svjetska rata zapadni liberali su smatrali da je
rat „nezamisliv“. Po mišljenju Scmittovih konzervativnih poklonika, to samo
znači da je rat postao lahkoumniji, a ne rjeđi ili manje okrutan.“
Djelimično iz istih razloga, Schmitt je bio koristan i nekim
misliocima ljevice kao što su Derrida, Kojève, Alain Badiou, Jacob Taubes i u
novije vrijeme Slavoj Žižek. Na tom kraju spektra Schmitt je privlačan zato što
priziva snagu koja razbija liberalnu fasadu dominantne klase i zato što se
oslanja na vrlinu antagonizma kada postoji vladajuća elita koju treba srušiti.
Uzeti izolirano, elementi Schmittovog političkog učenja mogu
zvučati razumno, čak i mudro. Njegova kritika rata koji su vodile liberalne
države na humanitarnim osnovama – implicitno pretvarajući svoje protivnike u
neljude i tako ih osuđujući ne na poraz već na istrebljenje – imala je odjeka
na prelazu milenijuma. Međutim, gledano u cjelini, njegove ideje su užasne
koliko god da su jasno i sjajno izložene. Schmitt ne prigovara ratu već samo
ratu koji vode liberali. Po njegovom mišljenju rat nije ni potreban ni neizbježan,
ali države imaju smisla samo ako su stalno na ivici rata. Njegova ideja
politike zasnovana je na pojmu neprijatelja. Dok estetika pravi razliku između
lijepog i ružnog, a etika između dobrog i hrđavog, piše on u Pojmu političkog
(1923), politika je vještina razlikovanja prijatelja od neprijatelja. „Po
Schmittovom mišljenju“, piše Lilla „zajednica je političko tijelo samo u mjeri
u kojoj ima neprijatelje“. Za Schmitta nema sredine. Njegovim riječima: „Ako dio
stanovništva izjavi da više ne priznaje neprijatelje, to znači da je prešao na
drugu stranu i pomaže neprijateljima.“
Pošto je Volk definisan neprijateljstvom i uvijek je na
ivici rata, poenta se mora naći u životu liberalne demokratije onda kada se
njena vjera u mir, ljubav i razumijevanje pokaže kao pogrešna i ona izgubi
autoritet. Tada vlast preuzima prirodni suveren: konceptualni diktator, možda
ne u obliku osobe već događaja, neometan zakonima ili univerzalnim principima,
onaj koji odlučuje (otud Schmittovo učenje o „decizionizmu“). Ali suveren ne
spasava Volk samo od kolebljivosti liberalnih mekušaca: on ga izvodi iz stanja
grijeha, jer je samo društvo definirano neprijateljem prirodni poredak propisan
od Boga. Biblijska preporuka ljubavi prema bližnjem, kaže Schmitt, „izvijesno
ne znači da treba podržavati i voljeti neprijatelje svog naroda“. A kao što je
jasno pokazao u svom napadu na Thomasa Hobbesa 1938. godine, posebni,
„bogomdani neprijatelji“ njjemačkog naroda su Jevreji, najveći dobročinitelji
liberalnog poretka.
U Trumpovom usponu ima mnogo schmittovskog. On je zasnovan
na razlikovanju prijatelja od neprijatelja. Njegovi omiljeni ideolozi propovijedaju
prezir prema liberalizmu. Po njima, svijet je pun neprijatelja Amerike i
poželjno je da oni ne samo poštuju američku moć, već i da je se plaše. Ipak,
dok sam čitao ogled Marka Lilla o Schmittu stalno sam mislio na brexit: o tome
kako liberalnu demokratiju s naizgled snažnim predstavničkim i sudskim
sistemom, naviknutu na balansiranje bezbroj interesnih grupa, projekata i
propisa, preko noći nadjača, bar u jednoj generaciji, odgovor od samo jedne na
pitanje sastavljeno od 16 riječi. Tijesna većina britanskog Folka vidjela je
svog bogomdanog neprijatelja u Evropskoj uniji i ideja brexita je preplavila cijelo
britansko društvo.
Ne samo to: baš kao što Schmittova prividno
„realistična“ slika svijeta podijeljenog
na prijatelje i neprijatelje utire put antisemitskom, antihrišćanskom božanstvu
koje gura ljude u rat, pokazuje se da naizgled pragmatični, zdravorazumski
ideolozi brexita nameću pagansku religiju britanskih predaka, mitologiju o
britanskoj izuzetnosti projektiranu na budućnost utemeljenu na vjeri. Ne treba nas
čuditi to što su mnogi ljudi zagrizli tu udicu: metafizičke ideje kao što su
patriotizam, poistovjećivanje s junaštvom predaka u ratovima u kojima se niste
borili, jedinstvo zemlje i naroda, svetost zastave, simbola i boja, posebne
svetinje nekih grobova i obilježja, obredi hodočašća na mjesta koja nose oreol
nekadašnjeg prisustva mitologiziranih junaka nacionalne priče, osjećanje
pripadnosti krajoliku i strah da će ga neprijatelji oskrnaviti prisutni su u
izvesnoj mjeri u većini glasača. Ako to nazovemo „kulturom“ izmiče nam
činjenica da čak i oni koji su najmanje vejrnici među nama vjerovatno imaju
neka neoreligijska osjećanja i da čak i najkršćanskiji, najislamskiji ili
najjevrejskiji među nama donekle vjeruju u paganske ideje kao što je
patriotizam.
U svom eseju o filozofima koji su skrenuli s pravog puta
Lilla je vrlo osjetljiv na znake naglog skretanja u politiku izazvanog viškom
neoreligijskog zanosa, strasti, romantične žudnje za onostranošću. On tu možda
opravdano ne širi svoj uski fokus sa intelektualnih vrhunaca Njemačke,
Francuske i SAD-a u 20. vijeku i ne odaje poštu stotinama miliona ljudi koji,
od uvođenja općeg prava glasa, istupaju i sa ličnom političkom filozofijom i na
osnovu nje djeluju na biračkom mjestu. Ali kada, kao U Nekadašnjem i budućem
liberalu, pređe na teren praktične politike, možda bi trebalo da uvaži uvjerenja
i strasti glasača, a ne samo njihovu sposobnost ili nesposobnost da razumno
prihvate racionalne ideje. Umjesto toga on radije kritizira aktiviste čije su
romantične težnje možda jedini preostali način povezivanja liberala sa ljudima
koje su toliko otuđili od sebe.
/Prikaz dvije knjige Marka Lilla: „The once and future liberal:
After identity politics/Nekadašnji i budući liberal: poslije politike
identiteta“ (Harper 2017) i „The shipwrecked mind: On political reaction/Nasukani
um: o političkoj reakciji“ (NYRB 2016)/
(TBT, London Review of Books)