ANALITIKA
Termin “islamizam” i njegov blaži ekvivalent
“politički islam” pojavili su se u široj upotrebi nakon Iranske
revolucije 1979. i uskoro postali neizostavni elementi savremenog političkog
diskursa.
Piše: Olivier Roy, thebosniatimes.ba
Termin “islamizam” i njegov blaži ekvivalent “politički
islam” pojavili su se u široj upotrebi nakon Iranske revolucije 1979. i
uskoro postali neizostavni elementi savremenog političkog diskursa. Skovani su
kako bi opisali navodno nov fenomen: političke pokrete na čijem čelu su bili
obrazovani muslimani koji su se zalagali za “ponovnu islamizaciju”
zemalja s muslimanskom većinom (i drugih muslimanskih zajednica) koje su, u
njihovim očima, prestale biti dovoljno islamske. Ovi pokreti promovirali su
šerijat putem modernih oblika mobilizacije javnosti – na primjer, stvarajući
ogranke posebno za mlade ljude, žene i radnike. Usvojili su hibridnu organizacijsku
strukturu, prelazak između tradicionalnog sufijskog bratstva, u kojem članovi
prolaze kroz različite korake inicijacije, i moderne političke stranke, gdje
savjetodavno vijeće imenuje vođu koji nadgleda tehničke komisije posvećene
određenim političkim oblastima. Islamisti su radili u dva smjera: njegovanje
društvenog pokreta koji bi se udružio sa organizacijama u zajednici i humanitarnim
organizacijama i uspostavljanje političkog pokreta koji bi se borio na izborima
istovremeno gurajući svoje članove u državnu birokratiju.
Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, takve organizacije
nisu bile novost. Prva i najpoznatija islamistička grupa bila je Muslimansko
bratstvo, osnovano u Egiptu 1928., a koje je kasnije uspostavilo ogranke širom
arapskog svijeta. S vremenom, slične organizacije su se pojavile u sunitskom
muslimanskom svijetu. Ali šiitski iranski imami i militanti koji su učestvovali
u zbacivanju šaha u Iranu 1979. pomogli su definirati politički islam u javnom
poimanju – možda zato što su oni bili prvi islamisti koji su kontrolirali
modernu državu. Njihov uspon je pomogao popularizaciji termina
“islamistički” u medijima, akademskim institucijama i vladi.
Danas, nažalost, novinari, naučnici i političari naširoko
koriste tu riječ pripisujući je velikom nizu pojedinaca i grupa – od Racheda
Ghannouchija, lidera Ennahde, stranke “muslimanskih demokrata”, u
Tunisu do Abu Bakra al-Baghdadija, samoprozvanog halife isto samoprozvane
islamske države (ili ISIL-a). Ovo je slično upotrebi pojma
“socijalistički” prilikom opisa američkog senatora Bernieja Sandersa
i sjevernokorejskog lidera Kima Jong Una.
Jedna od mnogobrojnih karakteristika revitalizacije političkog islama,
sveobuhvatna i korisna zbirka eseja koju su sastavili Shadi Hamid i William
McCants, dva istaknuta američka stručnjaka na tu temu, je način na koji vodi
debatu o političkom islamu identificirajući ono što zovu “mainstream
islamisti.” Hamid i McCants koriste taj izraz u vezi sa islamističkim
strankama „koje djeluju unutar granica institucionalne politike i spremne su raditi
unutar postojećih državnih struktura, čak i evidentno sekularnih.“ Grupe koje
odgovaraju ovom opisu uključuju Muslimansko bratstvo u Egiptu i Jordanu , stranku
Islah u Jemenu, Stranku pravde i prosperiteta u Indoneziji i mnoge druge.
Hamidova i McCantsova definicija izostavlja pokrete, poput
Tablighi Jamaata u južnoj Aziji koji nastoji ponovno islamizirati društvo
ubjeđivanjem, a ne politikom. Također isključuje ekstremističke grupe, kao što
je al Qaeda, koje zagovaraju i prakticiraju nasilni džihad. Ali fokus knjige na
mainstream islamistima je obavezan jer, iako terorističke grupe stvaraju
naslove, one umjerene uživaju daleko ozbiljniju i širu podršku u muslimanskom
svijetu i tako predstavljaju dublji dugoročni izazov sekularnim državama. To su
pravi društveni pokreti s konkretnim, kratkoročnim ciljevima: ukoliko
podržavaju ideju globalnog halifata, smatraju ga dalekim snom. Sada, sebi traže
mjesto uz postojeće institucije i grade podršku osnivanjem humanitarnih
organizacija koje ispunjavaju jaz nastao zbog lošeg upravljanja u većem dijelu
muslimanskog svijeta. Uz uspostavljene dobre odnose, oni pokušavaju nagovoriti
ljude da se “vrate” islamu kroz pobožnost: dolaskom u džamije, molitvom
na javnim mjestima, i što se tiče žena, pokrivanjem. Ne protive se otvoreno
legitimnosti svjetovnih vlada nego pokušavaju izvršiti utjecaj na njih; ulaze u
izbornu arenu kada mogu i otvoreni su za pristupanje političkim koalicijama.
Odbacuju praksu tekfira (proglašavanje drugih muslimana nevjernicima) i ne promoviraju
oružane pobune, osim protiv Izraela. Rijetko zveckaju oružjem, samo kada su
napadnuti. I iako optužuju zapadne sile za neokolonijalizam i “kulturnu
agresiju”, uvijek drže otvorena vrata ostvarivanju kontakata i pregovorima.
(Treba napomenuti da ih njihovi kritičari i protivnici već dugo optužuju,
obično bez mnogo dokaza, za skrivene planove i lažno informiranje kako bi
prikrili mnogo radikalnije namjere i uvjerenja.)
Ovo je donekle poznata slika. No, posljednjih godina,
postavljena je u nepoznat okvir zbog onoga što Hamid i McCants nazivaju “dvostruki
šokovi”: vojni udar u Egiptu 2013., koji je svrgnuo izabranu vladu stranke
predvođene islamistima nakon jedva godine dana na vlasti, i pojavljivanje tzv.
Islamske države 2014. nakon njenog brutalnog pokolja po Iraku i Siriji.
Naravno, i prije se desio šok: tzv. Arapsko proljeće 2010/'11. koj je mainstream
islamistima donio više utjecaja i moći nego što su ikada prije uživali.
Ali, daleko od razjašnjavanja prirode i putanje islamizma, izgleda
da su ti šokovi samo dodatno pomutili vodu. Kao što Hamid i McCants pišu,
“Nakon decenija spekuliranja o tome šta bi islamisti učinili kada bi došli
na vlast, analitičari, akademici i sami islamisti konačno imaju odgovor. I to zbunjujući.”
KONTEKST VS. SUŠTINA
Kako bi osvijetlili temu, suradnici na Preispitivanju političkog
islama mudro ostavljaju po strani teorijske rasprave o islamističkoj ideologiji
i istražuju prakse i politike islamističkih stranaka posljednjih godina. Poglavlja
u knjizi obrađuju razvoj u devet zemalja na Bliskom istoku, sjevernoj Africi i
Aziji. Njihova iskustva pokrivaju dugi niz tema. Nakon revolucija 2010/'11,
islamisti su pobijedili na izborima u Egiptu, Maroku i Tunisu, dok su se u
Libiji, Siriji i Jemenu našli u krvavim građanskim ratovima. U Jordanu i
Kuvajtu nije bilo udara, no islamističke stranke u objema državama – koje imaju
dugu tradiciju učešća na izborima i rada unutar postojećih institucija – ipak
su potaknute pobunama drugdje. Isto vrijedi i za islamističke stranke u Pakistanu
i jugoistočnoj Aziji.
Unatoč ovoj raznolikosti, analize političkog islama u tim
mjestima obično spadaju u dvije kategorije. Prva se može nazvati “kontekstualističkim
pogledom”, koja tvrdi da su politike i prakse islamističkih pokreta manje vođene
ideologijom nego događajima i smatra takve grupe reaktivnim i prilagodljivim. Tako
je, na primjer, teška represija s kojom se suočilo egipatsko Muslimansko
bratstvo šezdesetih godina dovela do opreznijeg pristupa vodstva pokreta,
zajedno s radikalizacijom na njegovim marginama. Zauzvrat, zbog političkih
prilika nastalih usljed otpora 2010/'11. grupa je ušla u izbornu igru, kako ističe
politički stručnjak Steven Brooke u svom doprinosu Preispitivanju političkog
islama. Kontekstualisti vjeruju da se islamističke grupe nastoje prilagoditi
okolnostima i normama specifičnim za pojedine zemlje (na primjer priznavanjem
monarhija u Jordanu i Maroku). Glavni cilj grupa je opstati kao koherentne
organizacije i politički akteri. A njihovo korištenje vjerske retorike često je
malo više od “muslimanskog govora” (po riječima francuskog političara
Françoisa Burgata) – način da se izrazi jedinstveni identitet i artikuliraju
pritužbe, posebno protiv Zapada.
Druga škola mišljenja mogla bi se nazvati „suštinski pogled“
– islamisti su fundamentalno ideološki i svaki ustupak koji naprave sekularnim
principima ili institucijama je čisto taktički: njihovo učešće u izbornoj
politici jedva ih sprečava od pozivanja u nasilni džihad. Prema ovom pogledu,
istinsko islamističko poimanje demokratije je „jedan čovjek, jedan glas,
jednom“. Drugim riječima, islamisti vide glasačku kutiju kao put ka moći;
ostvare li cilj, zamijenili bi demokratiju teokratijom. Na koncu ove tvrdnje je
ideja – koju pozdravljaju kritičari islamizma ali i neki o njegovih pristalica –
da islamska teologija ne priznaje nikakvo odvajanje religije i politike, i
samim tim, pravi islamist se ne može odreći svoje ideološke agende zarad
pragmatičnijeg ili demokratskijeg pristupa.
Zadnjih godina, međutim, mainstream islamisti često čine
upravo to. To su činili i nakon pobjede, kao u Tunisu, i poraza, kao u Egiptu.
U oba slučaja, politička ograničenja nadjačala su ideološku predanost. U Egiptu
su naučili lekciju težim putem. Isprva je vlada na čelu s Mohamedom Morsijem,
koji je ranije služio kao lider Muslimanskog bratstva, izgledala spremnom
raditi unutar granica postojećih institucija – zaista, ta spremnost je dio
onoga što je pomoglo islamistima da budu izabrani. Ali kada je Morsi povećao
svoj autoritet i nakon neuspjeha oko ekonomskog napretka i sigurnosti, podrška
javnosti njegovoj vladi je oslabila i većina Egipćana je dočekala povratak
vojne vlasti nakon što je Abdel Fattah el-Sisi, ministar odbrane, preuzeo vlast
udarom 2013. U Tunisu, mainstream islamisti stranke Ennahda prilagodili su se vještije,
kako navodi autorica Monica Marks u svom poglavlju knjige, raspustivši
vladajuću koaliciju 2013. nakon bijesa javnosti zbog propusta u sigurnosti i
ekonomske nestabilnosti – korak koji je spriječio sukob sa sekularistima koji
su mogli zaprijetiti dugoročnom opstanku stranke.
Na mnogim mjestima su islamističke stranke također shvatile
da ne drže monopol na religijsku politiku: u Egiptu 2012., dotad miroljubive
selefije su formirale vlastitu stranku i osvojile dio posvećenog izbornog
tijela. U međuvremenu, vjerske institucije poput kairskog Al Azhar
univerziteta, nisu podržale islamiste. Čak su i sekularne stranke poput Nidaae
Tounes iz Tunisa, često promovirale neke islamske norme kako bi ojačale
autentičnost njihove kulture. U jugoistočnoj Aziji, kako u svom poglavlju
navodi politički stručnjak Joseph Chinyong, skoro sve političke stranke i
političari uklopili su ponovnu islamizaciju u svoje platforme, potkopavajući
islamistički brend.
Rezultati arapskih ustanaka 2010/'11. nisu pružili jasnu
presudu u debati između kontekstualista i onih koji zagovaraju suštinski stav.
Ali kako Preispitivanje političkog islama pokazuje, veća količina dokaza
podržava kontekstualističku stranu. „Demokratija“, pišu Hamid i McCants,
„osnažuje i ohrabruje sve stranke, islamističke ili druge, da traže centar,
gdje god on bio.“ Najuvjerljiviji dokaz te tvrdnje nudi tuniska Ennahda. Nakon
osvajanja parlamentarne većine 2011., stranka je provela godine diskutirajući –
sa sobom i protivnicima – o tekstu novog ustava. Rezultat je možda
najsekularniji osnivački dokument svih arapskih država, onaj koji čak štiti
„slobodu savjesti“ – to jest, pravo da se drže ili ne drže nikakva religijska
uvjerenja i sloboda da se promijeni mišljenje. To je sveobuhvatnije pravo od
“slobode vjeroispovijesti”, koje bi omogućilo nemuslimanima da
prakticiraju svoju vjeru, ali im ne bi dozvolilo da muslimane okreću njoj i
ignoriralo bi ateiste i druge sekularistički orijentirane ljude. Kao što je
stručnjak za međunarodne odnose Peter Mandaville istaknuo u svom poglavlju,
Ennahdino dobrovoljno napuštanje vladajuće sile pokazalo je da su stari
strahovi “jedan čovjek, jedan glas, jednom” često neutemeljeni. U
međuvremenu, 2013. u Egiptu, nisu islamisti okončali demokratsku vladavinu, nego
čudan savez vojnih lidera, sekularista i selefija. U svakom slučaju, Morsi nije
imao sredstva za suprotstavljanje Sisijevom puču, što se i vidjelo iz
prevladavajuće mirne i potpuno uzaludne reakcije Morsijevih pristalica, od
kojih je gotovo hiljadu izmasakrirala vojska nakon okupacije trga u Kairu.
DŽAMIJA I DRŽAVA
U konačnici, autori Preispitivanja političkog islama žele
otići korak dalje od dugotrajnih, poznatih rasprava o iskrenosti islamista. Ti
učenjaci nastoje shvatiti šta će značiti da se vjerske stranke preobraze od
marginalnih aktera ograničenih na opoziciju u prave političke igrače. Pitanje
više nije Šta kaže islam o politici? nego, Kako će islamisti prakticirati
politiku?
Ennahdin odgovor na to pitanje bio je dramatična promjena u
njenoj strukturi i identitetu: 2016. grupa se službeno prestala definirati kao
islamistička stranka. Ennahda “više ne prihvata etiketu ‘islamizma’ –
koncepta kojeg su posljednjih godina izobličili radikalni ekstremisti – kao
opis njegovog pristupa”, napisao je Ghannouchi u ovom časopisu. Nastavio
je: “Tunis je konačno demokratija, a ne diktatura; to znači da Ennahda
konačno može biti politička stranka koja se fokusira na svoju praktičnu agendu
i ekonomsku viziju, a ne na društveni pokret koji se bori protiv represije i diktature”.
Ali ako stranka poput Ennahde prestane pokušavati oblikovati
građanski zakon prema šerijatu, u kojem smislu je uopće islamska? Odgovor – još
uvijek kontroverzan za mnoge članove – jest da, iako su pokret (harakat) i
stranka (hizb) sada formalno odvojeni, cilj sudjelovanja stranke u politici je
zaštita pokreta od politike. Kada postane običan politički akter u običnom
političkom sistemu, stranka Ennahda će pomoći pokretu Ennahda da sprovede svoju
misiju njegovanja društva u kojem religija, iako nije sadržana u državnim
institucijama, ipak leži u srži svakodnevnog života. Pristup je sličan
zapadnjačkom liberalnom konceptu razdvajanja crkve i države – iako je bliži
američkom konceptu zaštite religije od državnog uplitanja nego francuskoj ideji
o zaštiti države od religije. A u islamskom kontekstu, razdvajanje moraju
provoditi ne samo državne institucije i ustav, već i na osnovnom nivou, same
islamističke stranke.
To predstavlja duboku promjenu, ništa manju od redefiniranja
religije da se uže odnosi na skup vjerovanja i praksi koje postoje u okviru
sekularnog društva. Ennahda je prepoznala da, tuniskom društvu, iako u
kulturalnom smislu može biti muslimansko, nije suđeno da postane ideološki
islamsko. Ghannouchi je zapečatio ovaj potez izjavom da je Ennahda postala
“stranka muslimanskih demokrata”, namjerno pozivajući na poređenja s
kršćanskim demokratskim strankama Evrope.
Ali poređenje ide tek do te tačke. Od sredine 1940-ih do
sredine ‘70-ih godina, kršćanske demokratske stranke pronašle su načine da
sekulariziraju ono što su prvenstveno bile religijske vrijednosti kako bi lakše
doprle do još sekularnijeg biračkog tijela. U većinski protestantskim i
katoličkim zemljama takve su stranke promovirale vrijednosti iz društvene
doktrine crkve o pitanjima u vezi s porodicom, suradnjom između radnika i preduzeća
i društvenom sigurnosti. No iako ove stranke i dalje opstaju (u Njemačkoj čak
cvjetaju), ne postoji kršćanski demokratski društveni pokret istovjetan s onima
koje Ennahda i druge islamističke grupe smatraju ključnim za svoje misije. U zemljama poput Njemačke, kršćanski demokrati
imaju hizb, ali nemaju harakat. I iako katolički društveni pokreti djeluju u evropskim
zemljama poput Italije, oni se ne poistovjećuju s političkim strankama. U Evropi
je sekularizam trijumfirao ne samo u političkoj sferi, nego i u društvenoj:
nakon Drugog svjetskog rata zapadne su se zemlje dodatno udaljile od
tradicionalnih kršćanskih stavova, naročito u pitanjima koja se odnose na seksualnost,
spol i porodicu. U tom je smislu upečatljivo da Ghannouchi i ostali mainstream
islamisti ohrabruju poređenje s kršćanskim demokratima, koji jedva da
predstavljaju model uspjeha po islamističkim standardima.
Izgledno je da sekularizacija islamske politike neće biti
popraćena otklonom od tradicionalnih vrijednosti u muslimanskim zemljama, barem
u doglednoj budućnosti. Međutim, razdvajanje džamije i države predstavlja
ozbiljniji kratkoročni rizik za islamističke stranke kao što je Ennahda: to bi
moglo stvoriti prolaz za džihadiste ektremiste koji se često nazivaju
“strancima na ovom svijetu.” Ta fraza dolazi iz poznate ilahije popularizirane
tokom suđenja članovima egipatskog Muslimanskog bratstva u 1960-im. Radi se o
ideji da, u svojoj ideološkoj čistoti i odbijanju prilagođavanja sekularnim
normama i institucijama, džihadisti predstavljaju jedine istinske islamiste – a
možda i jedine istinske muslimane. Opasnost je da ako mainstream islamisti pristanu
uključiti se u sekularnu državu po cijenu razdvajanja njihovih političkih
ciljeva od vjerskih i društvenih (kao u Tunisu) ili pretrpe isključivanje iz
države zbog vlastitog prekoračenja i represivne reakcije na njega (kao u
Egiptu), mladi muslimani koji žele “vjerodostojne” vjerske i
političke identitete mogu ih potražiti negdje drugdje. A džihadisti će čekati
na njih.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina Drljević)