KOLUMNA
Donald Tusk deluje daleko manje evropski od
cara Karla V, koji se Bogu obraćao na španskom, ženama na italijanskom,
muškarcima na francuskom, a svom konju na njemačkom jeziku
Piše: Regis Debray, thebosniatimes.ba
Ta velika nada na početku joj je pružala sve.
Sveti Toma i Victor Hugo, skladni miks kršćanske inspiracije i humanitarnih
očekivanja, velikodušnosti i izglednosti. Otuda i neumoljivi marš prema
ujedinjenju nacija u globalnu vladavinu, kao nekada regiona u nacionalnu
državu, ili silovite, pojednostavljene nužnosti poput one da je „u jedinstvu
snaga”.
Tome se još, što se potpisnika ovih redova
tiče, dodala i sjenka Evropejca Paula Valerya. „Moguća Evropa” koju je
prizivao se bez sumnje ne poklapa s Evropskom unijom. Tu nije bila riječ o
oživljavanju zahvaljujući Rimskom carstvu, već Evropi Albera Camusa i „podnevne
misli”: mediteranske i osunčane, s katoličkom patinom koja s vremenom prerasta
u humanističku, iako bliža Rimu negoli Frankfurtu. Počela je u Alžiru, prošla
kroz Aleksandriju, otišla u Bejrut, zadržala se u Atini, uperila prstom prema
Istanbulu i uspela se sjeverno uz „čizmu” Italije i Pirinejsko poluostrvo.
Drugim riječima, jezik, geometriju i plodove
mašte vezala je za istu stratešku ulogu koju vrše indeks Dow Jones i poreska
stopa za korporacije.
Univerzalna povijet uvijek je držala više od
jednog zeca u šeširu. Zato je proširenje američkog principa povjerila onima
koji je trebalo da mu, u očima nekih, predstavlja konkurenciju: Sjedinjenim
Evropskim Državama. Eto šta je čudo hegemonije: kad jedni ostvare agendu
drugih. Ali i čudo ljubavi.
Mlada Amerika znala je kako da nakon rata
postane voljena, što njen rival Sovjetski Savez nije umio – bilo bi čudno da je
bilo ikako drugačije. A ko voli, taj i podražava. Zato i nije nenormalno to što
je federalna Evropa budućnosti željela izgraditi tako što će na Stari kontinent
prenijeti dogme i manire Novog. Toliki trud na brisanju sopstvene ličnosti, na
tome da puna entuzijazma razmrsi sve ono što čini njen DNK, tako nešto trebalo
bi da je predmet dramaturškog interesiranja. Evropska unija je antipolitička
mašina, uprkos tome što neki sanjaju o tome da postaje politički akter, pa čak
i očekuju od nje da se jednog dana ustoliči na vlasti, iako je njena svrha
upravo u izbjegavanju same ideje vlasti.
Sumirajmo zaplet. Socijaldemokrate i kršćanske
demokrate, dva glavna glumca naše predstave, po završetku rata skovale su
izvrstan plan kako učinti da opći interes nadvlada pojedinačni, kako bi se
preduprijedilo novo izbijanje požara. Federalni spas od nacionalnog grijeha. U
redu. Zašto da ne? Nakon toga gledali smo kako stari socijalisti demontiraju
socijalne službe, dekonstruiraju državu, jedino i posljednje dobro onih koji
nemaju ništa, kako rastaču javne službe i zakon profita ustoličuju kao vrhovni
zakon, dok za sve to vrijeme duhovni gospodari uspostavljaju jedan bezdušni,
okrutni entitet, najgrublje materijalističku od svih ljudskih agregacija, kojim
caruje lobi, izbjeglica je neprijatelj, a kraljica digitron. Evropska unija
nije istupila iz povijesti, jer u nju nije ni stupila.
Nikada, ni na jednom bojnom polju, nismo
ugledali vojsku pod zastavom zvjezdanog prstena pozajmljenog iz teksta o
Apokalipsi, niti briselskog glasnika koji na nešto udara veto, saziva mirovnu
konferenciju, započinje ili zaustavlja rat. To nije takva kuća. Upravo je
sporazumima između vlada, klasičnom trezvenom saradnjom suverenih država, došlo
do velikih evropskih uspjeha, „Erbasa” i „Arijane”, koji su za ovu
stvar učinili više od institucionalnog artefakta čiji se doprinos svodi na
franšiziranje globalizacije inostranog finansijskog kapitalizma na sve modele,
od rajnskog do kolbertističkog. U međuvremenu su uspjeli poplaviti i izvanredni
program razmjene studenata Erasmus, pokrenut 1987. godine, koji je dobrodošao
uprkos svojim ograničenjima: u njemu učestvuju trideset tri zemlje, ali se za
tri hiljade stipendija godišnje izdvaja samo 1,3% zajedničkog budžeta EU, mahom
za poslovne i inženjerske škole. Srednji vijek bolje prolazi na testu
mobilnosti, ali cijenimo trud.
(TBT, LMD)