KOLUMNA
Sa više od 200 djela i jezgrom od 133 crteža ovog poznatog
umjetnika na zajam od 50 vrsnih kolekcionara, ova izložba istinski je kustoski
prevrat
Piše: Holland Cotter, thebosniatimes.ba
“Michelangelo: Božanstveni crtač i konstruktor” u
Muzeju umjetnosti Metropolitan u New Yorku je monument monumentu. Sa više od
200 djela i jezgrom od 133 crteža ovog poznatog umjetnika – najviše ikada
sakupljenih na jednom mjestu – na zajam od 50 vrsnih kolekcionara, ova izložba
istinski je kustoski prevrat. Još važnije, ovo je tour de force historije umjetnosti
u najkrhkijim oblicima – papir, kreda i mastilo.
Ovo je, prije svega, zahtjevna izložba: traži da budete
potpuno prisutni. Ovdje nema mjesta škljocanju smartphoneom. Slava Michelangela
Buonarotija možda traje dugo, ali ovaj spomenik Metropolitana njemu kao umjetniku,
neće. Izložba je otvorena 13. novembra i trajat će, bez mogućnosti produžetka,
tri mjeseca, pošto je to maksimum svjetla, čak i prigušenog, koji skice mogu podnijeti
a da se ne oštete. Kada izložba bude zatvorena, vjerovatnoća da iko ko ovo čita
ikada više u životu doživi neku sličnu je gotovo nepostojeća.
Davati potpuni kontekst bilo čijoj umjetnosti znači osvijestiti
odakle je ona potekla, i tu smo. Iako bi Michelangelo bio posljednji koji bi
nam to priznao – volio je sebe predstavljati kao partenogenetsko čudo – jeste
učio umjetnost u neko doba. Rođen je 1475. u firentinskoj porodici nižeg
plemstva, i još kao trinaestogodišnjak dospio u radionicu Domenica Girlandaja
kome je bio šegrt.
Prema podacima koji su pripisani slikama neposredno pred
izlaganje, on je skicirao figure i freske Giotta i Masacca u lokalnim crkvama
još sa 16 godina. Pitanje šta je došlo prvo vodi nas do mermerne skulpture pod
nazivom “Mladi strijelac”. Ova figura nage mladosti godinama je,
jedva primijećena, skupljala prašinu u francuskoj ambasadi preko puta Meta, dok
neki historičar umjetnosti 1996. godine nije ustanovio da je ruheč o Michelangelovom
dhelu. Dugo se diskutiralo, ali je neosporno da je figuru izvajao Michelangelo.
A ova izložba djela kojima se kao datumi nastanka pripisuju godine 1496. i
1497. sada sasvim daje smisao pretpostavki da je Michelangelo izvajao figuru u
svojoj 21. godini, što će ga načiniti genijem kakav je tvrdio da jeste. Sa ovom
skulpturom, otkrio je šta će biti njegova omiljena tema, ona kojom će se
proslaviti: herojsko muško tijelo.
Otprilike oko deceniju nakon “Mladog strijelca”
došao je kolosalni “David” i Michelangelo je postao zvijezda, proteže
Medičijevih, i konačno na putu da postane nova vrsta slavne ličnosti koja je
želio biti: aristokrata kreativnosti koji čini čuda i koga nazivaju genijem.
Ako Michelangelo nije skovao termin, skovao je tip ličnosti.
Izložba na ingeniozan način rekonstruira Michelangelove
projekte tako što povezane nacrte reda jedne uz druge i tjera vas da povezujete
tačke. Ovo je, podrazumijeva se, jedini način da se predstavi arhitektonska umjetnost,
ili davno zamrle stvari.
Michelangelo je od umjetnika iz radionice dospio na ravan
božanstva. U njegovim posljednjim godinama nevjerovatne slave, ljudi su o njemu
zapravo i govorili kao o Bogu. Tavanica Sikstinske kapele je disegno in
excelsis; priča o Postanku ispripovijedana kroz nadljudsku vještinu.
Michelangelo vizuelno umije da bude agresivan umjetnik. Ali
nije takav – naprotiv – u vijugavom miješanju crvene i crne krede “Mrtvi
Hristos u naručju majke” sa kraja tridesetih godina šesnaestog vijeka, ili
u djelu “Pietŕ” u crnoj kredi iz 1546.
Međutim, u drugim suštinskim aspektima nije se mijenjao. Na
zalasku karijere, i dalje je bio radoholičar, smirivao je pape i pisao poeziju.
Ruka i um nikad mirni. Na bilo kojem od papira može biti
bodibildera, svetaca, pornografskih škrabotina, čovjeka koji vrišti,
Petrarkinog stiha, voljenog lica… Za genija, spomenik je svaki dio i sve to
zajedno.
(TBT, NYT)