KOLUMNA
Islamska umjetnost je podsjetnik na
muslimansku prošlost koju neke od današnjih sila pokušavaju poništiti
Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Rano uvečer, jednog krasnog ponedjeljka u
decembru, u društvu dvojice prijatelja, Egipćanina i Talijana, ušao sam u Muzej
islamske umjetnosti (MIA) u Dohi i zapitao se: Čega se Saudijci plaše?
Odmah po dolasku, primijetili smo specijalnu
izložbu pod nazivom Imperijalne niti: motivi i majstori iz Turske, Irana i
Indije. Ušli smo i pregledali smo izložbu i ja sam otkrio šta je tačno ono čega
se Saudijci plaše.
Osim nas trojice koji smo lutali ovim
dvoranama slave, nije bilo žive duše. Jedan kršćanin i dvojica muslimana –
jedan sunit a drugi šiit po rođenju i odgoju – bili smo preplavljeni darežljivošću historije umjetnosti i vještine koja
je mapirala svijet drugačiji od onog koji smo ostavili iza sebe pri ulasku u
muzej.
Već dugo sam poklonik niza umjetničkih
institucija u katarskoj prijestolnici. Imao sam priliku slaviti darežljivost
duha s kojom su nadležni kustosi u MIA-i raspoređivali svoja sredstva za
prikupljanje artefakata iz cijelog arapskog i muslimanskog svijeta bez i
najmanjeg osjećaja etničke ili sektaške predrasude.
Zgrada MIA-e je otok mira i spokoja koju je
znalački dizajnirao legendarni američki arhitekta kineskog porijekla I. M. Pei
usred energične kakofonije arhitektonskog nereda počinjenog u ovoj arapskoj
prijestolnici.
Imao sam priliku i da slavim drugu
veličanstvenu umjetničku instituciju u Dohi – Mathaf: Arapski muzej moderne
umjetnosti, na kojem se nalazi najfinija kolekcija savremene i moderne arapske
umjetnosti.
No, imao sam razloge i da u brojnim prilikama
kritički gledam na neke druge odluke kustosa u ovim važnim umjetničkim
institucijama u Dohi. Osjećam se kao kod kuće u ovim muzejima iako ne poznajem
nikoga na poziciji autoriteta tamo – i volio bih da tako i ostane.
Dodajte toj konstelaciji galerija i muzeja različite
umjetničke programe za studente i etablirane stručnjake i uvidjet ćete da
postoji kolektivna posvećenost širokom spektru savremene, moderne i islamske
umjetnosti iz različitih perioda i sa različitih kontinenata, a postat će vam
jasno i kako je Doha za sebe napravila umjetnički kutak među arapskim
prijestolnicama.
Za šta muzeji služe?
Odmah po dolasku na izložbu Imperijalne niti,
shvatite da ste u vještim rukama učenog, brižljivog, kompetentnog i, nadasve,
kosmopolitskog kustoskog samopouzdanja.
Prvi segment izložbe, odmah s ulaza posvećen
je značajnom slavljenju safavidske umjetnosti i vještine. Zamislite to! Samo
nekoliko kilometara dalje od muzeja, izraz Safavidi degradiran je do kletve
koju neki muslimani zloupotrebljavaju protiv drugih muslimana.
Ovdje, taj izraz predstavlja polaznu tačku za
jednu od najslavnijih faza islamske kulturne historije.
Širom arapskog i muslimanskog svijeta
svjedočimo borbi da duša muslimanske prošlosti nastani duh muslimanske
budućnosti.
Zamislite, samo probajte to pojmiti, da
saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman, prisni prijatelj Jareda
Kushnera i Thomasa Friedmana, dopusti slavljenje dinastije koja je stoljećima
vladala Iranom uz moć i dostojanstvo, uz okrutnost i slavu. S poštovanjem, s
ljubavlju, s divljenjem prema uzvišenom i lijepom, brižljive ruke kustoske
politike ovdje na djelu označavaju historijski period kada je muslimanska
dinastija turskog porijekla vladala prosperitetnim pojasom muslimanskih zemalja
u Iranu.
Potom, nastavljate istom linijom priznanja i
divljenja prema Osmanlijama u Anadoliji i Mogulima u Indiji – što vas vodi do
otkrića logične progresije artefakata koje su izradili majstori iz Turske,
Irana i Indije naglašavajući „razmjenu umjetničkih i materijalnih kultura u
ranom modernom periodu (16-19 stoljeće)“ – kako su kustosi s pravom napisali.
Dalje učimo: “Fokusirajući se na ćilime
kao istaknuti medij, rukopisi, metalni predmeti, keramika i drugi objekti
također su izloženi da bi se dodatno ilustrovao historijski i umjetnički kontekst
ovog perioda.“ Ta umjetnička historija ima vlastitu logiku i retoriku, jer
„počevši sa timuridskim periodom u Iranu i centralnoj Aziji (1370-1507)“,
ponovo mudrim riječima kustosa, „ova izložba pokazuje kontinuitet umjetničkih
praksi koje su dijelili među uspješnim i susjednim dinastijama, naime
Safavidima u Iranu (1501-1736), Osmanlijama u Turskoj (1299-1923) i Mogulima u
Indiji (1526-1857)“.
Ovo je panoramski pogled na bogatu i
osnažujuću muslimansku historiju – izloženu samo nekoliko stotina kilometara od
Jemena gdje je više od osam miliona muslimana „na korak od gladi“. Kako smo
mogli naslijediti takvu historiju i završiti u ovakvom haosu?
Polaganje prava na snažnu prošlost
Nijedno od takvih historijskih prisjećanja
nije bez osjećaja nostalgije za izgubljenim muslimanskim carstvima ili
opraštanja državi Katar, u kojoj je Muzej islamske umjetnosti smješten, za njen
udio u trenutnom haosu u arapskom i muslimanskom svijetu. Nijedna država u ovoj
regiji nije potpuno zdrava.
Niti je ovo pokušaj da se odbaci čitava jedna
nacija, zarobljena, kao sve ostale nacije, u saudijskom klanu koji služi
vlastitim interesnima, sistematski ranjiva na hirove prinčeva kakav je Mohammed
bin Salman.
Širom arapskog i muslimanskog svijeta
svjedočimo borbi da duša muslimanske prošlosti nastani duh muslimanske
budućnosti. U svojoj vladajućoj eliti, Saudijska Arabija predstavlja kolosalnu
perverziju bogatstva i moći posvećenu specifičnom brendu zastarjelog islamizma
koji je kombinacija nasilnog militarizma i puritanskog fanatizma.
Njihov zakleti neprijatelj, s druge strane,
vladajući režim u Islamskoj Republici Iran, također drži cijelu naciju
oslobađajućih mogućnosti u kandžama zastarjelog klerikalizma. Vladajući režim u
Iranu samo je mrvicu pametniji od saudijskog u vođenju ove bitke za budućnost
muslimanske duše bez izgleda za uspjeh.
U Muzeju islamske umjetnosti u Dohi izložena
je upravo suprotna vizija islama u ovom bojnom polju straha i fanatizma:
otvorena, darežljiva, praštajuća, koja prihvata najbolje od muslimanske
prošlosti za najslobodniju muslimansku budućnost.
Nemam ništa protiv tog da se robotu da
državljanstvo Saudijske Arabije, ili da se on čak preobrati na islam ako je to
ono što robot odabere. Ali ja sam uvjeren da muslimani imaju puno hitnije
zadatke ispred sebe: kritički pronalazak nerazriješene problematične tačke
njihove prošlosti da bi mogli krenuti putem takve avanturističke budućnosti.
Naše sudbine nisu u rukama vladajućih porodica
ili klika ili ideologija bilo koje države koja je u iluziji da vlada nad nama –
posebno dviju ratobornih država Irana i Saudijske Arabije. Mi, ljudi, Arapi i
muslimani, sklapamo svoje sudbine.
Vladajuće države rade svoje, a mi svoje. U
međuprostoru opasnih mahinacija naših vladajućih država, ima mnogo prostora na
kojem možemo rastaviti njihova iskonstruisana neprijateljstva i ponovo mapirati
obrise budućnosti naše djece.
Upravo ova izložba u Muzeju islamske
umjetnosti jedan je takav ključni prostor za posjetiti i zapitati se.
(TBT, Al Jazeera)