KOLUMNA
Dok Rusija nema puno ponuditi europskom Istoku, osim opskrbe
energijom uz političku ovisnost, Kina obećava rast ulaganja, razvoj i trgovinu
bez imperijalnih pritisaka
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Dok Rusija ostaje neposredna prijetnja sigurnosti Zapada,
Kina predstavlja obuhvatniji, dugoročni izazov zapadnim interesima. SAD i
Europa trebaju razvijati korisne ekonomske i sigurnosne sporazume s Kinom kako
bi izbjegli izazivanje konkurencije koja bi iscrpila resurse i potaknula
sukobe. Kina brzo postaje utjecajna ekonomska sila u Europi jer je Rusija
sustavom sankcija i ekonomijom u padu isključena s kontinenta. Dok je Moskva
zaokupljena prijetnjama svojim susjedima, kineski se biznis širi europskim
Istokom i Srednjom Azijom te kupuje milijarde dolara vrijednu imovinu u bivšim
ruskim dominioma. Njezina inicijativa “Pojas i put” uključuje izgradnju moćne
trgovačke i transportne trase koja povezuje Kinu s Europom. Kineske investicije
izvan zemlje usredotočuju se na infrastrukturu, energiju, minerale i
proizvodnju. Kineska inicijativa “Rastuća Europa” dosad je otvorila urede u
više europskih glavnih gradova i pokrenula fond od deset milijardi dolara za
financiranje obnove željezničkih pruga, mostova, tunela i autocesta. Kina gleda
na zemlje poput Rumunjske, Bugarske, Bjelorusije i Ukrajine kao na industrijske
mostobrane za ulazak u Europu, mjesta gdje je rad jeftin, a pristup europskom
tržištu se sve više otvara. Dok Rusija nema puno ponuditi europskom Istoku,
osim opskrbe energijom uz političku ovisnost, Kina obećava rast ulaganja,
razvoj i trgovinu bez imperijalnih pritisaka. U toj jednadžbi Rusija će postati
izvor sirovina za Kinu, a u ne tako dalekoj budućnosti Peking bi mogao naseliti
i pripojiti velike dijelove Sibira i ruskog Dalekog istoka. Mimo Europe, Kina i
SAD ubrzano marginaliziraju Rusiju jer postaju sve snažnije međusobno povezani,
ekonomski i geopolitički. Ruska je ekonomija samo petina kineske ili američke.
Tehnološki, ubrzava se jaz između Kine i Zapada s jedne strane te Rusije s
druge. Kina je najvažniji izvoznik dobara u SAD i treći uvoznik američkih
proizvoda. Ukupna trgovina među njima premašuje pola bilijuna dolara. Kina je
najveći kupac ruskog izvoza (prvenstveno sirove nafte) i prvi dobavljač dobara
Rusiji. Ali, ta je ovisnost jednostrana. Ukupni promet između dviju država
predstavlja samo dva posto kineske trgovine s drugim zemljama. Politika Kremlja
temelji se na pogrešnoj premisi da se pogoršanje veza između Rusije i SAD-a
može kompenzirati savezom s Kinom. U stvarnosti, Moskva nije u poziciji da
diktira Pekingu ili ga okreće protiv Zapada. Nitko u kineskoj administraciji ne
predviđa rusko-kinesku uniju. Kineski će rast također vojno zasjeniti Rusiju u
projekciji moći, a mogao bi biti sve veći izazov Washingtonu. No, dok Peking
igra sve važniju ulogu u međunarodnoj sigurnosti, za razliku od Rusije, ne
konfrontira se izravno sa SAD-om, nego traži korist od suradnje. Sjeverna
Koreja bit će važan test ovih sigurnosnih bilateralnih odnosa jer i Washington
i Peking nastoje riješiti problem bez sukoba. Peking bi mogao tražiti određene
trgovinske ustupke od Washingtona u zamjenu za pritisak na Pjongjang zbog
njegova programa nuklearnog oružja dok Rusija nema stvarnog utjecaja u regiji.
Washington se mora prilagoditi rastu Kine jer nije u poziciji da ga preokrene.
Optužiti jednostavno Kinu za “predatorsku ekonomiju”, kao što je izjavio
predsjednik Donald Trump, može biti kontraproduktivno. Umjesto toga, SAD treba
ponuditi pozitivniju formulu za ekonomsku integraciju u pacifičkoj regiji u
kojoj Amerika ne isključuje samu sebe. Mnogi su kineski trgovinski i ulagački
modeli ponašanja problematični i postaju sve drskiji za predsjednika Xi
Jinpinga. Primjerice, Peking nameće embargo nekim vladama kako bi ostvario
svoje diplomatske ciljeve, prakticira restrikcije pristupu tržištu,
subvencionira velike državne kompanije, što za posljedicu ima nepošteno tržišno
natjecanje sa stranim tvrtkama, financira obrasce infrastrukturnih projekata
koji opterećuju zemlje primateljice neodrživim dugom i bavi se krađom
intelektualnog vlasništva.
Usto, Peking želi dominirati ključnim industrijama poput
robotike, zrakoplovstva i biotehnologije. SAD i Europa se moraju zaštititi od
nekih politika Kine, prije svega koristeći procedure Svjetske trgovinske
organizacije (WTO) kako bi doveli u pitanje ilegalne kineske subvencije ili
politike prisilnog prijenosa tehnologije. Ipak, ne može se svekoliko kinesko
ekonomsko ponašanje odbaciti kao grabežljivsko. Naime, azijske zemlje traže
pristup golemu kineskom tržištu te njezinoj tehnologiji i kapitalu kako bi
poduprli razvoj infrastrukture. Nažalost, Trumpova je administracija izgubila
moćno sredstvo odbacujući regionalni sporazum o slobodnoj trgovini,
Transpacifičko partnerstvo (TPP), a nije uspjela zamijeniti ga vjerodostojnom
regionalnom trgovinskom strategijom. Ta se odluka temeljila na ispraznoj nadi
da se mogu ispregovarati bilateralni sporazumi, iako nekoliko azijskih država
za to nije zainteresirano. Rezultat će jednostavno ograničiti američki pristup
rastućim tržištima. Rast Kine naštetit će Rusiji brže nego Zapadu. Kako bi
obranila svoje euroazijske ambicije, Moskva može proizvesti novi rat na Južnom
Kavkazu kako bi ograničila kineske transportne koridore koji obilaze i
izoliraju Rusiju. Vojni potez koji bi podijelio Gruziju te uspostavio koridor
do Armenije, bliskog ruskog saveznika, učinkovito bi odsjekao Azerbajdžan,
Srednju Aziju i Kinu od izravne kopnene veze s Europom. To bi ojačalo
nastojanja Kremlja da kontrolira transportne i komunikacijske veze Europe i
Kine. No, to bi moglo izazvati i regionalni rat u koji bi se mogle upetljati
sve tri velike svjetske sile.
(TBT, Washington Mail)