KOLUMNA
„Melanholija ljevice“ je naslov jednog prikaza koji je
Walter Benjamin napisao 1931. godine za feljtonski dio njemačkog lista Die Gesellschaft
Piše: Peter E. Gordon, thebosniatimes.ba
Dan poslije američkih predsjedničkih izbora 9. novembra
2016. bilo je neobično šetati po bostonskoj liberalnoj enklavi Cambridge,
Massachusetts, u okolini Harvarda. Kuće i ulice su bile natopljene melanholijom
i tupim bolom poslije šoka. Svi su govorili tiho i ozbiljno, kao na sahrani.
Robert Burton je u svojoj knjizi Anatomija melanholije još 1621. rekao: „Ono
čemu nema lijeka mora se istrpjeti“. Tog novembra u Cambridgeu su svi trpjeli,
ali niko nije znao šta da radi. Samo su mogli da čekaju neizbježno: Trumpovu
inauguraciju, kao što su ljudi u Francuskoj 1939-1940 mogli samo da čekaju njemačku
invaziju.
Enzo Traverso, historičar italijanskog porijekla sa
Cornella, napisao je savršenu meditaciju za naše doba. Njegova Melanholija ljevice:
marksizam, historija i sjećanje nije toliko knjiga koliko niz varijacija na
temu da od pada komunizma kultura poraza prožima razumijevanje političke historije
i teorije na ljevici. Knjiga manje nudi čvrstu argumentaciju, a više luta
prateći osjećanja neuspjeha i poraza koji prožimaju kulturu ljevice krajem 20.
i početkom 21. vijeka. Između Mađarske 1956. i Praga 1968. splasnuo je veliki dio
intelektualnog oduševljenja komunističkim režimima, a pad Berlinskog zida 1989.
označio je konačno razočarenje mnogih marksista i drugih pripadnika ljevice
vezanih za zvanični komunizam. Iako nije bio iznenađenje, krah komunističkih
režima sovjetskog tipa širom Istočne Evrope dokrajčio je romansu s
komunističkom diktaturom kao fantastičnom projekcijom zapadnih snova. Traverso
kaže da danas živimo „sumrak utopija“, zbog čega ljevica u 21. vijek ulazi
tugujući.
Vjerna svojoj melanholičnoj temi, Traversova knjiga uporno
oblijeće oko svojih pitanja ali ih ne rješava. Većina poglavlja su ranije
objavljena kao eseji i mada nije uvijek jasno šta ih drži na okupu, lutanje
može biti idealna forma za kulturnu historiju koja istražuje melanholiju ljevice
kao osjećanje rođeno iz poraza. Svijet bez utopije ne gleda unaprijed već
unatrag: on uranja u dubine našeg kulturnog sjećanja i oblikuje (kao što kaže
Pierre Nora) „područja sjećanja“. Traversova knjiga istražuje ta područja
poražene utopije u filmu i pisanoj riječi. U jednom poglavlju on poredi filmove
Thea Angelopoulosa, Kena Loacha, Carmen Castillo, Chrisa Markera i Gilla
Pontecorva. Traverso posebno uvažava Pontecorva, autora filmova Bitka za Alžir
i Spali! i naziva ga „rediteljem slavnih poraza“. Ali za melanholiju ljevice
možda je najvažnija i najistrajnija ona slika iz Angelopoulosovog filma iz
1995. Odisejev pogled, u kojem posmatramo olupanu Lenjinovu statuu, vezanu
konopcima za baržu poput Gulivera, kako lagano plovi niz kanal. Lenjinova ruka
je još podignuta, ali manje objavljuje trijumf a više citira prošlost, kao da
je bradati boljševik degradiran u turističkog vodiča koji pokazuje put nizvodno.
Tu nije „obesvećen“ samo Lenjin, primjećuje Traverso, već svi simboli
birokratskog socijalizma. Tako oštećeni stoje kao „melanholični čuvari poražene
utopije“. Traverso je naš vodič u područje razvejanih snova, ali on izlazi iz
tame s jednom važnom poukom za političku ljevicu: melanholija je, tvrdi on,
možda neophodna za buduće promjene.
***
„Melanholija ljevice“ je naslov jednog prikaza koji je
Walter Benjamin napisao 1931. godine za feljtonski dio njemačkog lista Die
Gesellschaft. Povod je bio objavljivanje nove zbirke pjesama Ericha Kästnera,
romanopisca i pjesnika čija su djela, osim možda dječijeg avanturističkog
romana Emil i detektivi, danas zaboravljena.
Malo je reći da se Benjaminu nije svidjela Kästnerova
poezija. Njegov esej je masakr prerušen u prikaz knjige. On je Kästnera svrstao
sa ostalim „radikalnim publicistima ljevice“ kao što su Walter Mehring i Kurt
Tucholsky, čije tekstove je osudio kao „izigravanje proletera od strane propale
buržoazije“. Oni nisu pripadali „školama već modama“, nisu osnivali partije već
klike. Pobornici pogrešno definisane ljevice, oni su po Benjaminu bili uglavnom
estete koje je najprije privukao ekspresionizam, a onda nova objektivnost. U
njihovom radu konkretni posao politike je postao isprazan gest, „stisnuta
pesnica od kaširanog papira“. Bljujući otrov, Benjamin je opisivao Kästnera kao
pjesnika za intelektualnu elitu za koga je politika postala „sveznalačka
ironija“ lišena autentičnog osjećanja. „Preostali su samo“, pisao je. „prazni
prostori gdje su nekad, na plišanoj podlozi u obliku srca, stajala osjećanja –
priroda i ljubav, zanos i čovječnost. Sada se rasijano miluju šuplje forme.“
To je bilo 1931. godine, kada su finansijska kriza i
partijska radikalizacija i na ljevici i na desnici gurale Vajmarsku republiku u
katastrofu. Ulozi su bili visoki, a politička klima ne sasvim različita od
današnje. Zapravo, kao što je rekla teoretičarka politike Wendy Brown,
melanholija ljevice je bila Benjaminov naziv za „konzervativna, nazadna opredjeljenja“
koja postaju „nalik stvarima, zaleđena u srcu navodnog ljevičara“. Za Wendy
Brown je to najveća osuda. Poslije tako dugačkog niza razočarenja i poraza –
reganizam i tačerizam, neoliberalizam i trampizam – ona strahuje da bi ljevica
opet mogla zapasti u malodušnost i postati „privržena više svojoj nemogućnosti,
a manje svojoj potencijalnoj plodotvornosti“. Ljevica koja ostaje zarobljena u
„melanholičnoj privrženosti izvjesnoj vrsti sopstvene mrtve prošlosti“ ne može
da analizira prošlost i da je upregne u sadašnje djelovanje. Rezultat je, kaže
Wendy Brown, paradoksalan stav lijevog tradicionalizma: napuštanje projekta
društvenog preobražaja i odustajanje od zamišljanja novih oblika političkog djelovanja
koji bi gledali ne unatrag već unaprijed u „vizionarskom duhu“. U politici
nastupaju ključni trenuci koji zahtijevaju ne ironiju, već djelovanje.
To je podsticajan argument. Onaj koji ima prednost naknadne
pameti lako će pasti u iskušenje da hvali Benjaminovu dalekosežnu osudu
malodušnosti buržujske inteligencije. Ali Traverso od nas traži da zastanemo i
osmotrimo granice te perspekive. Da nije Benjamin bio za nijansu suviše komotan
u svom gnjevnom ispadu? Zar borbenost ne ostavlja prostora za melanholiju? Da
li je moguće da djelovanje i ironija, ubijeđenost i sumnja na neki način
koegzistiraju u jednoj duši?
Među zanimljivijim stavovima Traversove knjige je onaj da
Wendy Brown – i Benjamin – možda griješe. Navodni „konzervativizam“ melanholije
na ljevici, kaže Traverso, mogli bismo razumjeti i kao „oblik otpora“, jer nas
obeshrabruje da lakomisleno ponovo uspostavimo neupitnu vezu s političkom
stvarnošću. S tog stanovišta, melanholija nam može pomoći da se prisjetimo
utopijskih ideala koje je svijet odbacio. Čak može da nas odvrati od
„identifikacije s neprijateljem“. Traverso nas nagovara da „depatologizujemo“
melanholiju, da je vidimo ne kao alternativu žaljenju, već kao polazište. Ona
je „nužna premisa“ koja „prethodi žaljenju i omogućuje ga“, a ne vodi
političkog subjekta u stanje trajne malodušnosti.
Ali u Traversovoj knjizi te zanimljive sugestije nisu dovedene
do zaokruženog zaključka. Poglavlja su bogata kulturno-historijskim zapažanjima
– posebno je zanimljiva meditacija o politici „boemije“, sna o umjetničkoj
slobodi koji je u 19. vijeku vladao uobraziljom pjesnika, slikara i muzičara od
Baudelairea do Puccinia. Kao što pokazuje Traverso, boemija nije uvijek bila
ostrvo utopije na ljevici koje je ostalo u lijepom sjećanju. Ona je mogla da
posluži i političkoj reakciji kao rasadnik ili dom književnih fašista kao što
su Louis-Ferdinand Céline, Robert Brasillach i Gottfried Benn. Koliko god takva
poglavlja bila zanimljivo štivo, nije uvijek jasno kakve veze imaju s
teorijskom odbranom melanholije na ljevici.
Čitaoci koji očekuju nova tumačenja prepiske između Theodora
Adorna i Benjamina (tema šestog poglavlja) bit će razočarani. Moderna kritika
Benjamina vidi kao borbenijeg mislioca, prijatelja Bertolta Brechta koji je objeručke
dočekao političke mogućnosti modernih umjetničkih sredstava kao što su
fotografija i film. Ali Traverso kaže da ovu prepisku treba čitati kao dijalog
između „dva različita oblika melanholije na ljevici“. Ovaj stav nema veliku
težinu ako iza njega ne stoji brižljiva analiza. Nalazimo i neprecizne
kvalifikacije – koje su danas opšta mjesta – Adorna kao teoretičara čiji je
marksizam bio „čisto estetski“, koji je „odbacio svaku ideju političkog
angažmana“ i „povukao se u neki oblik rezigniranog romantizma“. Čini se da taj nesretni
kliše o Adornu istrajava uprkos njegovim nastojanjima u poslijeratnoj Njemačkoj
da promoviše zajednički zadatak javnog samoispitivanja koji je on nazvao „rad
na prošlosti“.
Iako Traversova odbrana melanholije nikada ne dobija snagu
argumenta, ona sadrži zanimljiva zapažanja. Emocije možda imaju historiju, ali
melanholija ljevice ne može se vezati za određeno vrijeme ili mjesto.
***
U eseju iz 1917. „Žaljenje i melanholija“ Freud opisuje
melanholiju kao stanje „bolne utučenosti“ koje vodi gubitku interesovanja za
spoljašnji svijet. Melanholik je izgubio ne samo predmet svoje ljubavi već i
sposobnost da voli. Prepušta se kajanju pa čak i mržnji prema samome sebi. Dok
je žaljenje nužna i „normalna“ faza, melanholija je patološki fiksirana za
izgubljeni objekt. „U žaljenju“, kaže Freud „svijet je postao bijedan i
prazan“; u melanholiji je takvo postalo naše Ja.
U Freudovom eseju već nalazimo važnu suprotnost između
bolesti i zdravlja; žaljenju se pripisuju sve dobre osobine normalnosti, a
melanholija poprima izobličene crte duševne bolesti. Uronjeni smo u jezik
psihoanalize koja teži da „izliječi“ svakoga ko ispoljava pogrešnu vrstu
ponašanja ili pogrešnu vrstu želje: za Freuda su simptomi psihopatologije
poređani duž kontinuuma, od blagih do uznemirujućih – od odbijanja da se govori
ili uzima hrana do odbijanja seksa. Negdje duž tog spektra nalazimo jadnog
subjekta koji je obuzet melanholijom i odbija da se pokrene.
Ali sav taj govor podvrgava raznovrsnost ljudskih osjećanja
skupu normi i pretpostavlja „zdravlje“ kao najveću nagradu. Osobi koja ostaje
prikovana za doživljenu traumu i nije u stanju da obavlja životne aktivnosti zahtjev
da prevaziđe osećanje gubitka može doći kao novi psihološki udarac. Od
autoritativnog Freudovog zaključka da je žaljenje zdravo a melanholija bolesna
samo je nekoliko koraka do naše emocionalno sterilisane kulture u kojoj je čak
i trenutno prepuštanje tuzi povod za psihofarmakološku intervenciju.
Ako istražimo kako su u prošlosti politički režimi koristili
razliku između normalnog i patološkog, suočit ćemo se s mučnom činjenicom da je
ta razlika gotovo uvijek korištena protiv slabih, nejakih i „nenormalnih“. Na primjer,
u svojoj najnovijoj knjizi Hladnoratovski Freud: psihoanaliza u dobu katastrofa
(Cold war Freud: Psychoanalysis in an age od catastrophes), Dagmar Herzog
govori o tome kako su vlasti Zapadne Njemačke angažovale vojne psihijatre da
pregledaju preživjele logoraše iz koncentracionih logora i postave dijagnozu na
osnovu dugačkog spiska simptoma koji je obuhvatao „tešku nesanicu, noćne more,
hroničnu melanholiju, strahove, fiksacije, onesposobljavajuće psihosomatske
bolove, slabu koncentraciju ili obogaljujuću apatiju“. Ta dijagnostika je korištena
za izbjegavanje zakonske odgovornosti za žalbe žrtava: preživjeli logoraši,
rečeno je, pate ili od patologija koje su nastale prije odlaska u logor ili od
izazova koji su se pojavili poslije izlaska iz logora, a ne od traume koju su doživjeli
u logoru. Ne treba pretjerivati sa ovom poukom: nismo svi žrtve fašističkog
proganjanja. Međutim, način na koji se standardi psihološke normalnosti mogu
koristiti kao odbrana od autentičnog bola može nam poslužiti kao opomena kada
imamo posla s nastojanjima da se svaka melanholija proglasi za patološku
slabost.
Moramo priznati da je i sam revolucionarni marksizam često
podlegao iskušenju da veliča snagu uma i tjelesno zdravlje. Kad je došao na
vlast nije se ponašao bolje od svojih neprijatelja; isturio je bradu, isprsio
se i počeo da organizuje parade kojima je demonstrirao sopstvenu snagu. Izvještaji
o staljinovskoj kolektivizaciji su dovoljni da ljevici oduzmu vjeru u sopstvenu
nevinost. Ali Staljinov lični doprinos autoritarnoj vladavini i birokratskom kolektivizmu
koji su zatim uslijedili nikada nije bio model istinske emancipatorne politike.
Danas se ne postavlja pitanje da li ljevica treba konačno da prestane da
oplakuje krah komunizma, već može li ona uopšte da preživi ako se ne odrekne
fetiša svoje borbenosti.
***
U danima poslije američkih izbora pobjednike je sve više
nerviralo odbijanje ljevice da prizna poraz. Ženski marš koji je organizovan
21. januara, odmah poslije predsjedničke inauguracije, bio je najmasovniji
jednodnevni protest u američkoj historiji: okupio je više od milion
demonstranata u parkovima i na ulicama širom SAD. Raspoloženje nije bilo
turobno već slavljeničko. Ružičaste kape s mačjim ušima okrenule su Trumpovo
lakrdijaštvo protiv njega samog u duhu karnevalskog izrugivanja.
Ovih dana ljudi manje protestuju: razigranost je ustupila mjesto
sumornom priznanju da je okupljanje štetno. Za novoizabranog predsednika i
njegove pristalice na desnici svaki protest je proizvod povrijeđenog narcizma
gubitnika; oni svoj komentar sažimaju u tri ljutite riječi: „Morate da
prebolite“. Ali jasno je da se to neće desiti. Mi ne živimo u vremenu
postkomunizma, već u početnoj fazi političke reakcije u Evropi i Sjevernoj
Americi, što izaziva pojavu melanholije kao vladajućeg afekta na političkoj ljevici.
Ta emocija neće brzo izblijediti– organizovanje protesta neće otkloniti uporno
osjećanje poraza koje seže dublje od svakih izbora. Neka se snage reakcije
razmeću svojom snagom. Za ljevicu je veoma važno da se čvrsto drži ironije i
distance – bez obzira na imperative političkog djelovanja.
Zanimljiva tema Traversove knjige je da političko uvjerenje
može biti obojeno žaljenjam, a ambicija tugom zbog prošlih neuspjeha. Promjena
svijeta, kaže on parafrazirajući Daniela Bensaïda, je „melanholična opklada“.
Ne znamo kako bi ta promjena izgledala ili kako bi se razlikovala od travestija
20. vijeka koje su imale veze s ljevicom tek po imenu. Znamo samo to da će
takva politika morati da ostane radikalno otvorena prema budućnosti, da se
uzdigne iznad izvjesnosti programa ili scenarija. Ona treba da bude vjerna ne
snu o trijumfalnoj revoluciji, već sjećanju na one koji najviše pate kada
trijumf postane najviši cilj političkog djelovanja.
Mnogim čitaocima će biti neobična Traversova vjernost idealu
komunizma kada se zna da je partijska diktatura sovjetskog bloka samo
deklarativno imala veze s ljevicom. (Ne treba žaliti za režimom koji je
likvidirao milione ljudi – treba se radovati njegovom krahu.) Između političke
stvarnosti i političkog stremljenja uvek zjapi neki nesklad. Svaki ideal,
koliko god inspirativan bio, nosi sa sobom osjećanje tuge zbog toga što
stvarnost toliko zaostaje, a melanholija je zapravo ime za taj međuprostor.
U tom smislu Traverso je vjerovatno u pravu. Moguće je da se
melanholija, sumnja i razočarenje nikada ne mogu ukloniti iz našeg političkog
života, jer je razočarenje naličje djelovanja: jedno povlači drugo. Ali
psihoanaliza može da ponudi još dublju pouku. Mada je Freud pravio razliku
između žaljenja i melanholije, znao je da sopstvo ne može da dostigne apsolutnu
sreću budući da „osiromašenje Ja“ nije bolest već vjeran portret naše odveć
ljudske ranjivosti. Melanholija, mogli
bismo reći, nije puka patologija ili raspoloženje; ona je
ključni sastojak ljudskog života. Politička ljevica često je teško razumijevala
da solidarnost ne prebiva u nesalomivoj snazi, već u zajedničkom iskustvu
sopstvene ranjivosti. Naspram tako mnogo patnje i nepravde, odbijanje
melanholika da nastavi kao da se ništa nije dogodilo već u sebi sadrži jedan
vid otpora: priznanje da u svijetu nije sve dobro i da se nešto mora učiniti.
*Prikaz knjige Enzo Traversoa „Left-wing melancholia:
Marxism, history, and memory / Melanholija ljevice: marksizam, historija i
sjećanje“, Columbia University Press 201/Autor je profesor historije na Harvardu. Njegova posljednja
knjiga je Adorno and existence / Adorno i egzistencija/
(TBT, Boston Review)