KOLUMNA
Kriza eura je ukazala na nedostatke asimetrične monetarne
unije sa centraliziranom monetarnom i decentraliziranom fiskalnom politikom
Piše: Jordi Angusto, thebosniatimes.ba
Škotska, Veneto, Lombardija, Katalonija… to su EU regioni
koji traže viši stepen samouprave, u nekim slučajevima i potpunu nezavisnost od
matičnih država. Ali nijedan od tih regiona ne želi da izađe iz EU. Naizgled je
paradoksalno što se takvi zahtjevi poklapaju sa periodom jačanja Evropske
unije. Ali ta kontradikcija je samo prividna.
Evropska unija je nametnula novi poredak koji nije usaglašen
sa prethodnim, već ustanovljenim aranžmanima koji regulišu odnose regiona i
nacionalnih država, političke i ekonomske. Ukoliko zaista želimo „sve tješnju
uniju“, ova neusklađenost zahtjeva prilagođavanje prije svega na nivou EU, a ne
na nivou država članica.
Fiskalni transferi sa sjevera na jug Italije i Španije
zamišljeni su kao mehanizam stabilizacije koji treba da neutrališe trgovinske
disbalanse. To znači da se suficitom sjevernih regiona fiskalno finansira
deficit regiona na jugu: takav zatvoren mehanizam imao je smisla dok su
trgovinski i fiskalni tokovi bili simetrični, kao što je bio slučaj prije
uspostavljanja jedinstvenog tržišta EU i uvođenja eura; ali teško ga je
opravdati kada su tokovi asimetrični. Navešćemo jedan primjer: prije uvođenja
eura, Katalonija je bilježila trgovinski deficit sa ostatkom sveta i ogroman
trgovinski suficit prema ostatku Španije; danas ovaj region ima suficit sa
ostatkom svijeta u visini od 6% BDP-a, dok je suficit sa ostatkom Španije
prepolovljen. Uprkos tome, fiskalni transferi prema ostatku Španije ostaju
nepromijenjeni: 8% BDP-a.
Budući da zahtjevi Katalonije i sjevernih regiona Italije da
fiskalni transferi budu smanjeni proizvode utisak da su u pitanju sebične
pobude koje narušavaju načelo solidarnosti neophodno svakom društvu, fiskalne
transfere treba bliže ispitati iz perspektive njihove moralnosti i efikasnosti.
Sa stanovišta moralnosti takve prakse, prihvaćen je stav da
su fiskalni transferi između bogatijih i siromašnijih regiona pravični. To bi
bilo tačno kada bi se regionalni transferi zaista vršili između bogatih i
siromašnih. Ali to ovdje nije slučaj. Prinosi od kapitala poslije oporezivanja
pokazuju opštu tendenciju izjednačavanja u okruženjima u kojima se kapital
slobodno kreće; otuda tamo gdje postoje bilo kakve dodatne dažbine, taj dodatni
trošak ide na teret rada, a ne kapitala. Dodatne troškove snose ljudi sa nižim
platama, koji uz to dobijaju manju socijalnu zaštitu. To znači da se fiskalni
transferi, u najboljem slučaju, vrše unutar iste klase.
Sa stanovišta efikasnosti, fiskalni transferi se pravdaju
kao sredstvo smanjivanja regionalnih dispariteta. Međutim, činjenica je da se
regionalni dispariteti takvim mehanizmom zamrzavaju ili čak produbljuju. O tome
jasno govori nizak nivo razvijenosti i visoka stopa nezaposlenosti u južnim
regionima Italije i Španije, uprkos godinama fiskalnog prelivanja. Zapravo,
fiskalni transferi na račun siromašnih slojeva iz bogatijih regiona završavaju
kao subvencija za nezaposlene u manje razvijenim regionima, od čega najviše
koristi imaju kompanije i vlasnici kapitala: nezaposlenost na jugu obara cijene
rada u čitavoj zemlji i omogućuje kompanijama da ostanu konkurentne i bez
dodatnih investicija u inovacije i bolje upravljanje.
Sve u svemu, ukoliko ne uključuju proizvodne investicije
osmišljene da unaprijede produktivnost u regionima primaocima, fiskalni
transferi između regiona nisu pravični i ne doprinose smanjenju regionalnih
dispariteta, a pritom održavaju nizak nivo produktivnosti i visoku stopu
nezaposlenosti. To se može uporediti sa korištenjem sredstava iz kohezionog
fonda EU: glavni primaoci sredstava prije proširenja na zemlje istočne Evrope
bili su Portugalija, Irska, Grčka i Španija, to jest 4 zemlje kojima je kasnije
bila potrebna najveća finansijska pomoć da prežive finansijsku krizu.
Zašto se kritika takvih mehanizama čuje tek danas? Verovatno
zbog pomenutog faktora asimetrije. Dok su trgovinski i fiskalni tokovi unutar
zemalja bili simetrični, koliko god da su bili nepravični i neefikasni to je
bio mehanizam zatvorenog kruga i takvi transferi su se vraćali kao trgovinski
suficit. Isto bi se dogodilo ako bi se fiskalni transferi „europeizovali“,
pretvaranjem EU u „uniju transfera“: što je prijedlog koji nailazi na oštro
protivljenje Njemačke koja bi bila glavni davalac, a koja već ima sopstveni
sistem fiskalnih transfera (Länderfinanzausgleich), znatno složeniji od onih
koji disparitete održavaju umjesto da ih smanjuju.
Iz dva navedena razloga slijedi da bi odgovarajuća
alternativa fiskalnim transferima kao mehanizmu recikliranja trgovinskih
suficita bio mehanizam za izbjegavanje suficita. Kako bi to moglo da funkcioniše?
Evropski think tank Bruegel se zalaže za decentralizovano vođenje pregovora o
nadnicama u Italiji, zato što srednje nadnice koje prate srednju produktivnost
za rezultat imaju preniske plate na razvijenijem severu i previsoke plate na
manje razvijenom jugu, čime sjever stiče konkurentsku prednost kojom se može
objasniti trgovinski suficit u odnosima sa jugom.
S druge strane, više plate na sjeveru, koje odgovaraju višem
nivou produktivnosti, pružile bi jugu konkurentsku prednost i doprinijele
smanjenju trgovinskog deficita i visoke stope nezaposlenosti. Isto se može reći
za Španiju, gdje bi najavljena nezavisnost Katalonije mogla dovesti do porasta
plata i smanjivanja suficita, što bi razvoju južnih regiona doprinijelo više
nego fiskalni transferi.
Paralelno sa decentralizacijom pregovora o cijeni rada, oni
regioni koji ostvaruju suficit bi uz smanjivanje fiskalnih transfera mogli i
morali povećati domaću tražnju kroz javnu potrošnju. Tako bi se konsolidovao
viši nivo plata i osigurala veća tražnja za regione u deficitu. Sve u svemu,
regioni koji zaostaju povećali bi izvoz, dohodak i zaposlenost: to je poželjna
razvojna spirala kojom bi se zamijenili sadašnji neželjeni trendovi.
Kriza eura je ukazala na nedostatke asimetrične monetarne
unije sa centralizovanom monetarnom i decentralizovanom fiskalnom politikom.
Takođe, fiskalna politika centralizovana na nivou nacionalne države nije
uskladiva sa ekonomskom dinamikom regiona koji su sa drugim regionima EU bolje
povezani nego sa domaćim regionalnim partnerima. Neophodan je sistem
supsidijarnosti dubljeg zahvata, u političkom i fiskalnom smislu. Odluke se
moraju donositi na nivou bližem građanima, a na viši nivo prenositi samo ako i
kada se to pokaže kao pravičnije i efikasnije.
Na koji način se može ostvariti takva puna supsidijarnost –
stvaranjem nekoliko novih država u EU ili federalizacijom postojećih članica –
pitanje je za političku debatu. Isto važi i za fiskalnu politiku. Svaki
administrativni nivo mora se samofinansirati porezima povezanim sa uslugama koje
se na tom nivou pružaju, što znači da se porez na dobit preduzeća mora europeizovati
za ona preduzeća koja posluju na jedinstvenom tržištu, a priliv iskoristiti da
se osigura agregatna tražnja usmjerena na punu zaposlenost na nivou EU i
finansiranje programa konvergencije koji će unapređivati razvoj regiona koji
zaostaju, umesto što se bezuslovnim direktnim fiskalnim transferima održavaju
postojeći dispariteti.
Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker nedavno je
izjavio da strahuje od EU sastavljene od 98 država članica kojom bi bilo
nemoguće upravljati. Problem nije u broju država, već u institucionalnoj
arhitekturi. U skladu sa prihvaćenim politikama, EU već sarađuje sa 272 regiona
u EU, od kojih je samo mali broj spreman za punu samoupravu. Pronalaženje
zadovoljavajućeg rješenja za regione koji su za to spremni i to žele, i
reformisanje arhitekture EU na način koji će taj proces učiniti društveno
prihvatljivim, demokratičnim i kontrolisanim, jeste težak, ali neizbježan
zadatak. Da li je neko spreman da se tog zadatka prihvati?
/Autor je ekonomista iz Barselone, savjetnik u gradskoj
vladi (2014-16) i analitičar u Fundació Catalunya-Europa/
(TBT, Social Europe)