KOLUMNA
Žalopojke koje se čuju još od vremena brexita i Trumpove pobjede dolaze iz onih redova angloameričkog svijeta gdje su se poslije 1989. najglasnije slavili liberalizam, demokratija, slobodno tržište i globalizacija
Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
Da li je konačno došao fajront u rajskim vrtovima zapada? Žalopojke koje se čuju još od vremena brexita i Trumpove pobjede dolaze iz onih redova angloameričkog svijeta gdje su se poslije 1989. najglasnije slavili liberalizam, demokratija, slobodno tržište i globalizacija. Bill Emmott, bivši urednik magazina Economist, piše da „sada vlada strah da smo svjedoci uništenja ’Zapada’, najuspješnije političke ideje na svijetu“. Edward Luce, kolumnista Financial Timesa s prebivalištem u Washingtonu, nije siguran da će „zapadni način života i naši liberalni demokratski poreci preživjeti“. I Donald Trump im se pridružio pitanjem „da li Zapad ima volju da opstane“. Ti apokaliptični zapadoljupci žele da poprave pokvareno i da od svog svijeta ponovo naprave jedinstvenu cijelinu. Osnivač i urednik magazina Prospect David Goodhart izjavio je za New York Times pred britanske parlamentarne izbore da veruje kako bi Theresa May mogla dominirati čitavom generacijom britanske politike. Mark Lilla, profesor na Univerzitetu Kolumbija i redovni saradnik časopisa New York Review of Books, htio bi da Demokratska partija, koja je pod Billom Clintonom „zaokupila maštu Amerikanaca idejom o zajedničkoj sudbini“, sada napusti politike identiteta i pomogne liberalizmu da još jednom postane „ujedinjujuća snaga za opće dobro“. Pomoćnik urednika magazina Spectator Douglas Murray smatra da će upravo Trump spasiti zapadnu civilizaciju.
Ideje i angažmani novih proroka sudnjeg dana ne dolaze iz njihovog osobnog iskustva, a još manje od onih nedaća koje osjećaju mnogi koji su glasali za brexit i za Trumpa. Ne, ti muškarci su se ideološki oformili za vrijeme vladavine Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, a njihov uticaj i prestiž rasli su u stopu s ekspanzijom angloameričkog intelektualnog i kulturnog kapitala. Lilla, koji sebe opisuje kao ‘liberalnog centristu’, prešao je put od radničke klase Detroita, jevanđeljskog kršćanstva i ranog flertovanja s neokonzervativizmom da bi dospio na svoju sadašnju poziciju. Britanski pisci među tom petoricom pripadaju tradicionalnoj eliti; njihove zajedničke privilegije jače su od ideoloških neslaganja između centrističkog liberalizma i nativizma, Financial Timesa i Spectatora. Murray i Goodhart su pohađali Iton; očevi Lucea i Goodharta bili su poslanici Konzervativne partije. Te stanovnike transatlantskog ekosistema korporativne filantropije, istraživačkih instituta i kula od slonovače možete vidjeti kako tapšu jedni druge po leđima u recenzijama i na Twiteru: Murray za Goodhartovo pisanje kaže da je ’sjajno’, a za Luceovo da je ’divno’; Emmott zahvaljuje Murrayju za ’lijepu’ kritiku u Timesu.
Goodhartov slučaj je posebno zanimljiv. Kao nekadašnji novinar Financial Timesa, on je 1995. godine osnovao Prospect zajedno sa Derekom Coombsom, bivšim poslanikom Konzervativne partije i bogatim biznismenom (Prospect je nakon toga dijelom prešao u vlasništvo jednog hage fonda, a danas je njegov većinski vlasnik firma za finansijske investicije sa sjedištem u londonskom Cityu). Otvoreno ‘lijevo od centra’ onda kad je centar bio mjesto gdje su svi željeli biti, Prospect je oličavao savez između svijeta finansija, biznisa i novih laburista. Ni u jednom drugom mjesečniku nije tako jasno bila izražena novolaburistička mješavina socijalnog i ekonomskog liberalizma. Tony Blair se u njemu zalagao za ’treći put’ i nužnost ’modernizacije’. U avgustu 2002, nekoliko mjeseci pošto je Blair postao glasnogovornik Bushovog globalnog rata protiv terorizma, Goodhart je za njega napisao da je „najozbiljniji igrač u Evropi i da je preoblikovao britansku politiku, ako ne i samu Britaniju; on zna šta hoće i posjeduje intelektualnu smjelost da to opiše“.
Međutim, godinu dana kasnije, Goodhart je smatrao da je „Tony Blair konačno izgubio sposobnost da sve što dotakne pretvori u zlato“. U oktobru 2004. je napisao prvi u seriji hvalospjeva Gordonu Brownu, za koga se u tom trenutku „predviđalo da će postati premijer prije kraja 2008“. „Brownova tranzicija“, pisao je Goodhart, „mogla bi ostvariti san lijevog centra da Britanijom vlada čitavu narednu generaciju“. Šta se zatim dogodilo?
Ništa nije poljuljalo Goodhartovu vjeru u neoliberalizam: 2005, dvije godine pre najgore finansijske krize u historiji, on se čudio što je ekonomija prestala „da dominira političkim debatama“. S druge strane, tvrdio je da laburisti u svom trećem mandatu „nisu u stanju prikladno reagirat na novu hitnost problema sigurnosti i identiteta“. On sam je dao prioritet etničkom i rasnom identitetu nad vječno važnim problemima klase i roda u članku u Prospectu pod naslovom: „Suviše različiti?“ „Ne samo što živimo među ljudima toliko različitim od nas samih… što se guramo s njima u autobusima, vozovima i podzemnoj željeznici“, primjetio je on, „već moramo i sve djeliti sa njima“. Na drugom mjestu tvrdio je da „većina nas preferira sopstveni soj ljudi“, kao i da imigracija podriva društvenu solidarnost i tradicionalne identitete, da razjeda „zajedničku kulturu“ Britanije i da dovodi do „ubrzanog uticaja misterioznih i nepoznatih svjetova“. Elite koje podržavaju „separatistički“ multikulturalizam, pisao je on, „dale su prednost manjinskim identitetima nad zajedničkim građanstvom“. Shodno tome, izgubile su dodir s nazorima običnih ljudi.
Bilo je neobično zamisliti Goodharta među običnim ljudima. On je toga bio svjestan, pa se stalno predstavljao kao hrabri kontraš koji odoljeva žilavom prestoničkom konsenzusu o prednostima imigracije i multikulturalizma. „Ja sam sada postliberal i time se ponosim“, napisao je u martu. U njegovoj novoj knjizi stoji da glavna politička podjela u britanskom društvu razdvaja moćnu manjinu univerzitetski obrazovanih ljudi bez korijena (ljudi kao što je Goodhart) od obespravljenih ukorjenjenih ljudi koji imaju ’usađene’ identitete zasnovane na „pripadnosti grupi i određenim mjestima“. Ljudi bez korjena poštuju „autonomiju, mobilnost i inovaciju“ više od „grupnog identiteta, tradicije i nacionalnog društvenog ugovora“. Ukorjenjeni ljudi, „društveno konzervativni i instinktivno okrenuti komunitarizmu“, opiru se imigraciji i diverzitetu.
Time što se stavio na stranu ukorjenjenih ljudi – koji, misli on, čine većinu britanske populacije – Goodhart ostavlja utisak komunitariste, a ne kontraša. Na prošlogodišnjoj konferenciji Konzervativne partije, Theresa May je prebacila ’ničijim građanima’ njihov kosmopolitizam bez korjena. Zamjena teza u argumentima protiv multikulturalizma postala je popularna u britanskoj desnoj štampi otkad je Homeini izrekao fatvu za Salmana Rušdija. Nema ničeg ’postliberalnog’ u zalaganju za manju raznovrsnost populacije. Liberalizam, koji Goodhart laskavo poistovećuje s kosmopolitskom tolerancijom, odavno ne vidi problem u nacionalizmu, imperijalizmu, pa čak ni u rasizmu. Stručnjaci od Udaya S. Mehte do Duncana Bella su pokazali da su liberalne norme iz 19. veka o slobodi i progresu, koje su se pojavile u doba imperijalističke ekspanzije i kapitalističke globalizacije, za pretpostavku imale nepremostivi jaz između civiliziranih bjelaca i neciviliziranih ne-bjelaca. Viktorijanski liberali od Milla do Hobhousea jednostavno su pretpostavili etničku homogenost u Britaniji, a rasnu hijerarhiju izvan nje.
Historijski preokret u smjeru migracija poslije 1945. godine – od kolonija ka njihovim prestonicama – pobudio je novi ’rasizam bez rase’ i ’antisemitizam bez Jevreja’ (sintagma Gunthera Andersa za odnos prema turskim gastarbajterima u poslijeratnoj Njemačkoj). U britanskoj politici su, na obje strane, predrasude vladale temom ’rasnih odnosa’ dugo pošto su prvi karipski imigranti dospjeli u Britaniju na prekookeanskom brodu Windrush. Mnogi bivši imperijalisti, poput Enocha Powella, nikad nisu prestali razmišljati u kategorijama koje im je dozvoljavala njihova ranije neosporena dominacija. Powell je 1968. upozoravao da će imigracija iz bivših britanskih kolonija dovesti do užasne situacije u kojoj će „crni čovjek imati premoć u odnosu na bijelog“; deset godina kasnije, buduća premijerka Margaret Thatcher izjavila je u televizijskom intervjuu da su Britanci „uistinu uplašeni da bi ovu zemlju mogli preplaviti ljudi s drugačijom kulturom“.
Moralna panika koju izazivaju pripadnici drugačijih kultura u centru je Goodhartovog svjetonazora. Ista ta panika dovela je do jačanja krajnje desničarskih pokreta širom zapadne Evrope ’80-ih godina prošlog stoljeća. Francuski Nacionalni front je naročito doprinio promoviranju prava na kulturnu osobenost i isključivanje autsajdera koji bi da radikalno transformiraju bijelu, kršćansku Evropu. To stanovište je kulture – a ne biološki definirane rase – vidjelo kao isključive i nepromjenljive u vremenu i prostoru, dok je kulturne razlike – ’usađene’ identitete, kako ih Goodhart zove – shvatalo kao nepobitne činjenice koje zanemarujemo na sopstvenu štetu. Time što preferiramo sopstveni soj ljudi, mi navodno pripadamo, suprotno onome što nam govori historija čovečanstva, nepromenljivoj zajednici koja je svojim poreklom vezana za određeno mjesto i koja bi trebalo da ima pravo ostati posebna.
Iako su užurbano normalizirali kulturne razlike, neoantropolozi su se pobrinuli da u prvi plan ne istaknu svoje superiorno porijeklo i nasljeđe kao što su to suprematisti prije njih činili. Oni su čak mogli tvrditi da su poklonici rasnog diverziteta. „Ja volim ljude iz Magreba“, tvrdi Jean-Marie Le Pen, „ali njima je mjesto u Magrebu“. I Goodhart ozbiljno vidi rasizam kao neizbježnu posljedicu zanemarivanja prirodnih i nepremostivih razlika među ljudima. Iz te perspektive, liberalni multikulturalisti i ljevičari su oni koji omogućavaju rasizam, jer ignoriraju psihološke i sociološke posljedice guranja nužno različitih ljudi u autobusima, vozovima i podzemnoj željeznici.
Goodhart se uopće ne trudi da shvati zašto se moralna panika koju izazivaju pripadnici drugačijih kultura javila na fonu sramne nejednakosti, odmakle deregulacije tržišta rada i ogromnog porasta broja prekarnih radnika. On je podjednako nezainteresiran za život radničke klase i obrasce imigracije od 1945. naovamo. Poslijeratni imigranti iz bivših britanskih kolonija stizali su u zemlju u kojoj su ih čekali stalno zaposlenje, sve jača država blagostanja i moćna radnička klasa. Nedavni imigranti stižu u zemlju u kojoj je proizvodna baza smrvljena, država blagostanja oslabljena, a sindikati uškopljeni.
***
Kapitulacija novih laburista pred načelom Margaret Thatcher da „ne postoji alternativa [kapitalizmu]“ bila je u suprotnosti s odanošću laburista socijaldemokratskoj državi blagostanja i nacionalizaciji. Kako su laburisti planirali pomiriti privatizaciju, uzdizanje preduzetništva i opće prihvatanje ideje prljavog bogaćenja, s jedne strane, sa tradicionalnom laburističkom bazom sastavljenom od radničke klase i radnika u javnom sektoru koji pripadaju srednjoj klasi?
U knjizi Slobodni svijet: zašto je kriza zapada naša šansa / Free World: Why a Crisis of the West Reveals the Opportunity of our Times (2004), jednoj od prvih tužbalica o slabljenju angloameričke moći, Timothy Garton Ash je s odobravanjem citirao jednog svog kanadskog prijatelja koji je rekao da Britanija „ne zna koju priču želi ispričati“. To je sigurno bilo tačno za nove laburiste, koji su uložili ogroman napor u pričanje priča i spinovanje kao zamjenu za suštinske promjene. Njihov projekat Kul Britanija (Cool Britannia) izjalovio se. Popularna kultura na koju se oslanjao, kao što je primjetio Stuart Hall, bila je „suviše multikulturalna, suviše crna britanska, mješovito azijska i hibridno britanska u odnosu na umjereniji, novolaburistički, korporativno-menadžerski engleski stil“. Jedina alternativa Kul Britaniji bio je populistički nacionalizam. Bivši zamjenik šefa osoblja Gordona Browna, Gavin Kelly ovako je 2010. definirao taj populizam u Prospectu: „nadgradnja ‘materijalizma’ popularnim nacionalnim projektom koji će biti ugrađen u kulturne težnje i odnose Britanaca“.
Činilo se da je Brown dorastao tom zadatku kada je u okviru predavanja u Britanskom savjetu 2004. sa zahvalnošću citirao Goodharta, kao i Melanie Phillips i Rogera Scrutona, u raspravi o ’suštinskim vrijednostima britanstva’: „Postoji zlatna nit koja prolazi kroz britansku historiju povezujući pojedince koji se čvrsto zalažu za slobodu naspram tiranije“. S puta po istočnoj Africi naredne godine, Brown je najavio da je „vrijeme kad je Britanija morala izvinjavati za svoju kolonijalnu prošlost ostalo iza nas“. Na stranu to što se Britanija nikad nije izvinila: kao i njegov škotski sunarodnik Niall Ferguson, Brown je želio da se Britanci ponose svojom imperijom. Na konferenciji iz 2006. o ’budućnosti britanstva’, Brown je iznio nacrt patriotizma po ugledu na američki, izazvavši time čak i Davida Camerona, tada novoizabranog vođu konzervativaca, da kaže: „Mi nismo takvi. Ne mašemo zastavama“. U međuvremenu, u Prospectu, Goodhart je bio ushićen jer se „nacionalna agenda fokusira na dužnost, zajednicu i stabilnost… na zakone o ’poštovanju’, na disciplinu u školama, osobne karte, identitet i britanstvo“. Kad se Brown konačno uselio u Dauning strit 2007, Prospect je to proslavio naslovnicom „Gordon Brown, intelektualac“.
Goodhartova opčinjenost Brownom, i intelektualizmom uopće, najzad je usahla, do te mjere da je počeo braniti ’staromodnu’ i ’nerazumljivu’ Theresu May: on sada piše da smo „dovoljno obožavali razumne elite i njihove izvanredne govorničke vještine“. Još 2008, osetivši „besciljnost i propadanje“ Brownovog režima, Goodhart je krenuo na kratak put od lijevog centra do reakcionarne desnice. On je 2009. slavio neokonzervativnog pisca Christophera Caldwella, koji je tvrdio da muslimani „osvajaju evropske gradove, ulicu po ulicu“, kao briljantnog proroka koji je razumio posljedice „potkopavanja nacionalne tradicije liberalnim univerzalizmom“.
Nepošteno je svaliti svu krivicu za propagiranje popularnog nacionalnog projekta isključivo na Goodharta. Britanska štampa neprekidno poziva glasače da svoje nedaće vide kroz prizmu imigracije i podmuklih stranaca uopće. To je za ishod imalo ubrzanu normalizaciju netrpeljivosti. Cameronov opis izbjeglica kao ’rulje’ i izjave njegovih školskih drugova iz Itona – Zaca Goldsmitha i Borisa Johnsona – o muslimanskom gradonačelniku Londona kao ’simpatizeru terorista’ ravne su poređenju koje je Katie Hopkins napravila između migranata i bubašvaba, kao i poviku umno poremećenog muškarca prilikom ubistva poslanice britanskog parlamenta Jo Cox – „na prvom mjestu Britanija“.
Hronična nelagoda koju kod Goodharta izaziva diverzitet takođe odslikava duboke strahove i nesigurnosti koje osjećaju prestonički intelektualci u drugoj fazi globalizacije. Događaji od 11. septembra 2001, kao i niz ponižavajućih poraza koji su usledili u ratu protiv terorizma, razbili su iluziju superiornosti i sigurnosti koju su zapadni pisci i novinari gajili tokom Hladnog rata i euforične decenije poslije njegovog završetka. Neočekivani uspon Kine u prvoj deceniji 21. veka pogoršao je postkolonijalni strah da, poslužiću se Sartrovom frazom, zapad „prokišnjava na sve strane“. Revolt intelektualaca kojima je ponestalo samopouzdanja nagovjestio je pobunu iskorjenjenih masa. U jednom članku za Financial Times 2006, Lionel Shriver je priznala da su je istisnuli imigranti iz Gvatemale koji su ’kolonizirali’ prostor za rekreaciju u njujorškom Riversajd parku: „Prethodnih nekoliko puta, dok sam vježbala forhand, privlačila sam sumnjičave poglede i osjećala sam se nepoželjno“. Tvrdnjom da je „započela potpuna invazija trećeg svijeta na prvi svijet“, Shriver je uporedila imigraciju s nacizmom prije nego što su to uradili zagovornici brexita. „Britanija“, napisala je ona, „slavi uspomenu na sve one rođene na njenom tlu koji su se hrabro borili protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. Dolazak stranog stanovništva u Britaniju može nam zaličiti na vojnu okupaciju – tvoja zemlja više nije tvoj dom“.
Kad Lionel Shriver piše o odvažnim ’autohtonim’ Britancima, ona namjerno izostavlja milione indijskih i afričkih vojnika koji su se u britanskoj kolonijalnoj vojsci borili protiv britanskih neprijatelja širom tri kontinenta. Lažne suprotnosti između ’nas’ i ’njih’, autohtonih stanovnika i pridošlica, ne bi mogle biti uspostavljene kad ne bi bilo tog falsificiranja historije kolonijalizma. Kolonijalizam je gurnuo sva ta ljudska bića u jedan surovo podjeljen svijet gdje su mahom postali gubitnici. Oni koji su na duge staze pobjedili, i koji su sada izloženi zahtjevu da preispitaju svoje privilegije, ne mogu se izdavati za žrtve ukoliko ne pomute historijsku istinu da su im osvajanja i kolonizacija podarili neproporcionalno bogatstvo, moć i intelektualni autoritet. Pojedini članovi te uzvišene manjine, uplašeni da im opada značaj, počeli su predstavljati relativno izmicanje tla pod sopstvenim nogama kao znak općeg rasula i podsticati strah od arogantnih manjina koje su do toga dovele. Njihove paranoidne teorije zavjere našle su se u mejnstrimu mnogo prije nego što je bilo ko čuo za Breitbart News ili Stevea Bannona. Martin Amis je pozdravio kanadskog novinara Marka Steyna – koji se u knjizi Usamljena Amerika: kraj nama poznatog svijeta / America Alone: The End of the World as We Know It (2006) ponadao da će svi Evropljani najzad doći do istog zaključka do kog su došli Srbi: „Ako ne možeš brojčano da nadjačaš neprijatelja, sasjeci višak“ – kao ’glasnogovornika neizrecivog’. Nominacija knjige Brucea Bawera Dok je Evropa spavala: kako radikalni islam iznutra uništava zapad / While Europe Slept: How Radical Islam Is Destroying the West from Within (2006) za nagradu National Book Critics Circle, navela je jednog od sudija, Eliota Weinbergera, da Bawera optuži da se bavi „rasizmom umjesto kritikom“.
Uplašen da Latinoamerikanci podrivaju ’angloprotestantsko društvo’, Samuel Huntington je u knjizi Ko smo mi? Izazovi američkom nacionalnom identitetu / Who Are We? The Challenges to America’s National Identity (2004) osudio multikulturalizam kao antizapadnjačku ideologiju. Sami zapadnjaci su najvatreniji protivnici Zapada, tvrdili su drugi. Tradicija kritičke samorefleksije, iznikla iz potrebe da se objasne zvjerstva kolonijalizma, robovlasništva, genocida i dva svjetska rata, dovela je zapadnjake u stanje gnušanja nad samima sobom. Pascal Bruckner je to ovako postavio u knjizi Tiranija krivice: esej o zapadnom mazohizmu / The Tyranny of Guilt: An Essay on Western Masochism (2006) – „ništa nije više svojstveno zapadu od mržnje prema samom sebi“. Anders Behring Breivik je 2011. ponovio mnoge od ovih argumenata protiv ’kulturalnih marksista’ i liberalnih multikulturalista – na 1.500 strana manifesta koji je napisao pre nego što je ubio desetine djece u socijaldemokratskom omladinskom kampu u Norveškoj.
„U vrijeme uspona buržoazije inteligencija je stajala na njenom kormilu, a u vrijeme njenog raspada srozala se na nivo lumpenburžoazije“, pisao je Arthur Koestler. U angloameričkom svijetu taj fenomen se najviše vidi u britanskim medijima koji su – čak i kad su bili na vrhuncu reakcionarnosti – uspjevali da zadrže određenu dozu humora i stila. Spectator, koji je nekada imao pristojnu uređivačku politiku, sada više liči na bratstvo u kome se nalaze Douglas Murray, Toby Young, James Delingpole i Rod Liddle; muslimani im služe kao vreće za udaranje dok jedni drugima čestitaju na brexitu – ova desničarska bratija je sada za otmene nedjeljnike ono što je Jeremy Clarkson bio za BBC.
Dugački članak Douglasa Murrayja, pod naslovom Neobična smrt Evrope, pun je izmišljotina nalik na Trumpove o muslimanima koji izmiču kontroli i ubistvima i silovanjima krče sebi put po nesrećnom kontinentu. U jednoj ranijoj knjizi, Zašto nam je potreban neokonzervativizam / Neoconservatism: Why We Need It (2006), Murray objašnjava kako američki neokonzervativci poseduju ’moralnu jasnoću’ koja im omogućava da nađu „odgovore na mnogobrojne probleme s kojima se Amerika i ostatak svijeta danas suočavaju“. Murray je svojevremeno branio invaziju na Irak i predlagao neka američka lekovita sredstva za bolesnu britansku ’socijalističku’ privredu. („Treba skresati poreze… i javne usluge treba smanjiti – ne samo smanjiti, nego i njih skresati.“) Posljednje što nam stiže od Murrayja teško da je lamentiranje – s obzirom da dolazi od strane gay ateiste – nad smrću kršćanstva i gubitkom drevnog evropskog kulturnog jedinstva. Pohvala iz pera Rogera Scrutona krasi zadnju koricu knjige, a učiteljeve lekcije očigledne su u Murrayjevom razmatranju popularne kulture. („Zar je sudbina svih evropskih napora i postignuća u kulturi da kulminiraju u nepodnošljivoj površnosti?“) Ipak, on ima reči hvale za određene figure, na primjer za mađarskog premijera Viktora Orbána koji neumorno nastoji da sačuva kršćansku Evropu tako što ne dozvoljava muslimanima da uđu u nju, ili za članove Pegide i English Defence League (Engleske lige odbrane) koje političari i novinari zlobno kleveću iako ovi izlažu savršeno razumne stavove. I nedavni događaji u Sjedinjenim Državama daju Murrayju nadu. U julu je hvalio ’vođu slobodnog svijeta’ jer „podsjeća Zapad na to šta ga čini velikim i bezrezervno brani tu veličinu“.
Edward Luce, pisac govora za bivšeg američkog ministra finansija Larryja Summersa, danas nema iluzija o washingtonskom konsenzusu čijoj je promociji nekada pomogao: „Zemlje koje su progutale lijek strašno su propatile“. Društvena pokretljivost je obmana: „Meritokratsko društvo ustuknulo je pred nasljednom meritokratijom“. „Zapadna liberalna demokratija još nije mrtva“, piše on, „ali je mnogo bliža kolapsu nego što mislimo“. Takvim otpadništvom on rizikuje da naljuti mnoge iz svoje posthladnoratovske generacije angloameričkih komentatora koje je Trumpov uspon bacio u očaj i koji osjećaju nostalgiju za dobrim starim vremenima u kojima je vladao ’liberalni red i mir’. Vidi se to u kritici knjige Uzmak zapadnog liberalizma koju je u New York Timesu objavio Fareed Zakaria: „Svi mi zaslužujemo kritiku zato što nismo primjetili fenomen ’zapostavljenih ljudi’, ali i dalje postoje dobri razlozi da prigrlimo i podržimo liberalni red u svijetu. U Francuskoj, na primer, Macron se zalaže za odbranu zapadne demokratije“.
Međutim, Luce je veći liberalni internacionalista od Zakariae jer vjeruje da bi Modijeva Indija odbranila zapadnu demokratiju bolje od bilo koje zemlje zapada. Naravno, Luce ne može sasvim raskrstiti s ideološkim stegama svog društvenog i profesionalnog okruženja. „Washington je za vrijeme Hladnog rata podržavao demokratske snage širom svijeta“, napisao je on nedavno u svojoj kolumni. Kakvo zgodno izvrtanje činjenica.
Luce se divi „besprijekornom liberalnom kredibilitetu“ Marka Lille i citira njegovu opomenu iz New York Timesa da „liberali trebaju imati na umu da je prvi američki pokret zasnovan na identitetu, koji još i danas postoji, bio Ku kluks klan; oni koji se igraju igre identiteta, moraju biti spremni da izgube“. Ni Luce ni Lilla ne smatraju da je vredno pomena to što su moćni beli muškarci igrali igre identiteta više od jednog veka pre osnivanja Kju klux klana, ili što je isključenje na osnovu rase dugo bilo u centru liberalnog univerzalizma. Lilla, koji hvali očeve osnivače Sjedinjenih Država zbog njihovog „uspjeha da uspostave sistem vlasti na poštovanju prava“, u svojoj novoj knjizi nastavlja da nudi pogled sa planine Rašmor (ali i iz Pariza gde je kao intelektualni historičar Francuske vjerovatno izgradio koncepciju građanske jednakosti koja je naročito slijepa za boju kože). Francuska i američka republika, koje su obećale demokratska prava za sve, u isto vrijeme su uspostavile globalnu hijerarhiju u kojoj su ta prava bila rezervirana za jedne, a uskraćena svima drugima. Isti oni sinovi Amerike koji su se zalagali za očigledne istine, uskratili su pravo na jednakost ženama, nametnuli ropstvo Afroamerikancima i istrijebili američke starosjedioce. Dugo odlagani završetak segregacije ’60-ih godina prošlog stoljeća zapravo je postavio isključive politike identiteta u sam centar američke demokratije. Nixonova Južna strategija i Reaganov rat protiv narkotika uspješno su potpirili strahove bijele većine od tamnoputih manjina. Opisujući latinoameričke i muslimanske imigrante kao egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama, Trump je igrao igru čija su pravila osmislili upravo očevi osnivači: kako na osnovu rasne degradacije uspostaviti solidarnost između bogatih bijelih zemljoposjednika.
Lilla nema vremena zah istorijske žrtve moćnih identitetskih politika većine. Prema njegovim riječima, pokret Black Lives Matter (Crni životi su bitni), sa svojim ’Mau Mau taktikama’, savršen je primjer lošeg načina uspostavljanja solidarnosti. „Ne treba nam još demonstranata“, izjavljuje on, „niti boraca za socijalnu pravdu“. Naprotiv, potrebno nam je još gradonačelnika i političara koji su u stanju zamisliti ’opće dobro’, kao što su to umjeli Reagan i Clinton. Lilla takođe ponavlja svoju prethodnu tvrdnju da su za Trumpov dolazak na vlast glavni krivci naivčine s univerzitetskih kampusa koje su povjerovale u kulturalne studije i multikulturalizam; on ne pominje katastrofalan gubitak zaposlenja, penzija, domova i samopoštovanja. Lilla kaže da je „užasnut ideologijom koja je institucionalizirana na koledžima i univerzitetima i koja fetišiziraju naše individualne i grupne veze, odobrava zaokupljenost sobom i baca sjenku sumnje na bilo kakvu upotrebu univerzalnog demokratskog ’mi’“.
Za Lillu je širi ekonomski problem manje važan od napada na pokret Rhodes Must Fall (Rhodes mora pasti) koji zahtheva ispravljanje historijske nepravde: on ih naziva agitatorskom manjinom koja nepotrebno provocira i udaljava od sebe poštenu većinu koju čini bijela radnička klasa, tačnije ukorjenjeni ljudi. Njegov izraz ’borci za socijalnu pravdu’ ruga se borbi za priznanje i dostojanstvo koju vode oni koji su propatili ne samo zbog bestidnih identitetskih politka desnice već i zbog vrdanja ’ijbelih umjerenjaka’ koje je još Martin Luther King nazvao većom preprekom od članova Ku Klux klana. Lillina prezriva referenca na ’Mau Mau taktike’ potvrđuje sumnju da je angloamerička inteligencija, suočena s političkim i intelektualnim samopouzdanjem prethodno bezglasnih ili nevidljivih manjina i frustrirana svojim očiglednim neuspjehom da povrati kontrolu, bila prethodnica brexitu i Trumpu. Kad pročitate knjigu Nekadašnji i budući liberal postane vam jasno zašto pozivi od strane potomaka nekadašnjih robova da se „preispitaju privilegije“ postaju sve glasniji.
Lillina kritika manjinskih izama javila se u isto vrijeme kad i Trumpova uspješna mobilizacija bijele većine. Iako je kritika bila izrečena u nezgodnom trenutku, ipak su je oduševljeno prigrlili energični centristi koji nisu uspjeli odoljeti da krivicu za angloameričke političke nesreće svale na ugađanje manjinama. „Trump i njegove pristalice“, napisao je Simon Jenkins u Guardianu nakon marša bijelih suprematista u Šarlotsvilu, „hrane se otrovom koji ispuštaju njihovi liberalni mučitelji“. Možda su takvi naopaki zaključci neizbježna posljedica ćutanja centrističkog establišmenta o sopstvenim nepravdama i neuspjesima. Okrivljavanje kulturalnih marksista i identitetskih liberala možda je čak i obavezna aktivnost za one koji veruju da su Reagan i Clinton – koji su grozničavo terali u zatvor Afroamerikance i uništavali socijalno osiguranje – bili promoteri općeg dobra, i da figure poput Therese May i Gordona Browna trebaju dominirati čitavom generacijom britanske politike.
„Većina bjelaca koje poznajem“, napisao je jednom James Baldwin, „kao da se nalazi u raljama neke neobične nostalgije: gledam ih kako sanjaju o nestalom stanju reda i sigurnosti“. Danas žal za prošlošću karakterizira eksperte s obje strane Atlantika isto koliko i sve one fine ljude koji brane čast konfederalističkog generala Roberta E. Leeja. Ostaje da se vidi hoće li Amerika, Britanija, Evropa i liberalizam opet biti veliki. Ali jedno je sigurno – rasni suprematista u Bijeloj kući i mnogi njegovi protivnici imaju isti cilj: da odlože vrijeme fajronta u sopstvenim rajskim vrtovima zapada.
***
/ Prikaz knjiga: 1. “The retreat of Western liberalism” (Uzmak zapadnog liberalizma), Edward Luce, Little, Brown; 2. “The fate of the West: Battle to save the world’s most successful political idea” (Sudbina zapada: bitka za spas najuspešnije političke ideje na svetu), Bill Emmott, Economist; 3. “The road to somewhere: The populist revolt and the future of politics” (Vraćanje korenima: populistički revolt i budućnost politike), David Goodhart, Hurst; 4. “The once and future liberal: After identity politics” (Nekadašnji i budući liberal: nakon politike identiteta), Mark Lilla, Harper; 5. “The strange death of Europe: Immigration, identity, Islam” (Neobična smrt Evrope: imigracija, identitet, islam), Douglas Murray, Bloomsbury/
(TBT, London Review of Books)