KOLUMNA
Mnogi današnji progresivci i dalje zatvaraju
oči pred zaostavštinom komunizma, jedno stoljeće nakon što je on rođen u Rusiji
Piše: Bret Stephens, thebosniatimes.ba
“U proljeće 1932. očajni zvaničnici,
zabrinuti za svoje poslove i za svoje živote, svjesni da se možda približava
nova glad, počeli su prikupljati pšenicu na svaki način na koji su mogli.
Masovne konfiskacije dešavale su se širom Sovjetskog Saveza. U Ukrajini su
poprimile gotovo fanatične razmjere.”
Citiram nekoliko rečenica iz Crvene gladi,
briljantne nove historije iz pera En Eplbaum, o namjernoj politici masovnog
izgladnjivanja Ukrajine koju je početkom tridesetih sproveo Josif Staljin.
Procjene su da je najmanje pet miliona ljudi preminulo za svega nekoliko
godina.
Walter Duranty, dopisnik Timesa iz Sovjetskog
Saveza, uporno je pisao da su priče o gladi bile izmišljene. Osvojio je
Pulicerovu nagradu 1932. za reportažu koju će same novine kasnije nazvati
“potpuno izmišljenom”.
Koliko čitalaca, pitam se, zna ovu historiju
zločina i poricanja, sem u najgrubljim crtama? Koliko njih zna za ime Lazara
Kaganoviča, jednog od najvećih pristalica Staljinove odluke o gladi? A šta je
sa drugim odjeljcima iz historije komunističkog horora, od deportacije krimskih
Tatara, preko pustošenja peruanske “Sjajne staze” do psihijatrijskih
odjeljenja iz Brežnjevljeve ere, u kojima su se zatvarali i mučili politički
disidenti?
Zašto ljudi koji su dobro upoznati sa zatvorom
na Ostrvu Roben u Južnoj Africi nikada nisu čuli za zatvor na kubanskom Ostrvu
borova? Zašto se marksizam i dalje ozbiljno izučava na koledžima i u
progresivnoj štampi? Da li se isti oni ljudi koji s pravom zahtjevaju skidanje
statua iz doba Konfederacije makar naježe kada vide hipstere u majicama sa
likom Lenjina ili Mao Cedunga?
Ovo nisu nimalo originalna pitanja. Ali treba
ih postaviti, jer mnogi današnji progresivci i dalje zatvaraju oči pred zaostavštinom
komunizma, jedno stoljeće nakon što je on rođen u Rusiji.
Oni nisu zaslijepljeni komunisti. Oni znaju
koliko su žrtava odnijeli Veliki skok napred ili Polja smrti. Oni ne podrivaju
demokratiju.
Ali oni će insistirati da postoji suštinska
razlika između nacizma i komunizma – između mržnje prema rasi i mržnje prema
klasi; Buhenvalda i gulaga – koja ide u moralni prilog potonjem. Oni će
pokušati da razdvoje komunističku teoriju od prakse u pokušaju odbraniti prvu.
Oni će balansirati između činjenica o represiji i masovnim ubistvima komunizma,
spominjući “prave uspjehe i napredak”. Oni će reći da nikada nije
isproban pravi komunizam. Oni će pisati o staljinističkoj dramaturškinji
Lilijan Helman u tonovima punim simpatije i razumjevanja koje nikad nisu dali
režiseru Eliji Kazanu.
Progresivna inteligencija je
“moralistička protiv jedne polovine svijeta, ali prihvata revolucionarni
pokret sa realističnošću koja je ekstremna”, napisao je francuski filozof
Remon Aron u Opijumu za intelektualce 1955. “Koliko je intelektualaca
pristupilo revolucionarnoj partiji stazom moralne indignacije, samo da bi
skrenuli pogled pred terorom i autokratijom?”
Nedavno sam shvatio da intelektualci imaju
dugu prošlost pravljenja budala od sebe svojim političkim angažmanima, a taj
fenomen se odnosi na sve partije. Ali posljedice postupaka ljevičara su mnogo
opasnije. Venecuela je danas u kandžama socijalističke diktature i predstavlja
humanitarnu ruševinu, a baš za to su navijali uobičajeni dežurni progresivni
krivci.
Jedan od tih osumnjičenih, JeremY Vorbyn, možda
će postati slijedeći britanski premijer, djelimično i zato što je stasala
generacija Britanaca koja ne zna da je kratka i vrlo prava linija koja vodi od
“naprednih socijalnih angažiranja” do katastrofalnih ekonomskih
rezultata.
Bernie Sanders je prošle godine privukao srca
mnogih u Demokratskoj partiji tvrdnjama da je njegov “demokratski
socijalizam” samo produžetak liberalizma New deala. Ali senator iz
Vermonta takođe insistira da je “poslovni model Wall streeta prevara”.
Napori da se kriminalizira kapitalizam i finansijske usluge uvijek imaju
predvidive rezultate.
Gorka je činjenica da je najveća strateška pobjeda
Zapada u posljednjem stoljeću bila ona čije lekcije nismo ni naučili niti
predavali. Jedna ideologija koja je u jednom trenutku pokorila i potčinila
skoro trećinu svijeta je kolabirala, pred očima svih nas. Ali i dalje imamo
problem s tim da je osudimo, kao što radimo sa ekvivalentnim zlom. Ponašamo se
prema njenim simpatizerima kao da su romantici i idealisti, umjesto da ih
tretiramo kao budale, fanatike i cinike, što su zaista bili.
Winston Churchile je napisao da kada su Njemci
dozvolili lideru boljševika da putuje iz Švajcarske u Sankt Peterburg 1917,
“oni su protiv Rusije iskoristili najveće oružje. Transportirali su
Lenjina u zatvorenom vagonu kao da je bacil kuge”.
Stoljeće kasnije, bacil nije iskorijenjen, a
naš imunitet na njega je i dalje pod znakom pitanja.
(TBT, NYT)