KOLUMNA
Dok ove dvije okupatorske sile vode njegove bitke na istoku
i na jugu, Assad može glumiti navodnu stabilnost u Damasku
Piše: Malak Chabkoun, thebosniatimes.ba
„Assad je dobio rat”, izjavio je nedavno Charles Glass
za Stratfor, poredeći sirijskog diktatora sa čikaškim gradonačelnikom koji je
pobijedio na izborima nakon gušenja antiratnih protesta 1960-ih. U ovom
poprilično bizarnom pokušaju da povuče historijsku paralelu, Glassu je promakla
važna poenta: gradonačelnik Richard Daley nije imao stranu okupatorsku silu da
mu pomaže održati ubilački režim protiv želja stanovnika Chicaga.
A Bashar al-Assad nema jednu, već dvije okupatorske sile na
svojoj strani: Rusiju i Iran. I dok ove dvije sile vode njegove bitke na istoku
i na jugu, Assad može glumiti navodnu stabilnost u Damasku, gdje otvaranje
noćnih klubova impresionira Glassa.
I kada sve ovo završi, za razliku od Daleya, Assad neće
imati dozvolu naroda da vlada; on jeste i bit će tiranin kojeg podržavaju
strani okupatori.
Assadov rat
U 2012. i početkom 2013., Assadov režim brzo je gubio
kontrolu nad ruralnim teritorijama širom države; broj dezertera u njegovoj
vojsci među običnim vojnicima i oficirima rastao je vrtoglavom brzinom jer su
mnogi odbili slijediti naredbe i pucati na nedužne demonstrante. U to vrijeme,
ravnoteža moći na terenu izgledala je kao da ide u koristi Slobodne sirijske
vojske i različitih islamističkih grupa, uz podršku zapadnjačkih i zaljevskih zemalja.
Tada su Iranci počeli dolaziti. Kada su Sirijci iz Damaska
počeli izvještavati vidjevši ih da dolaze u autobusima 2013., optužili su ih da
pretjeruju. Do 2015., bilo je jasno da se Iranci bore na Assadovoj strani i da
im ne ide dobro. Tako je u julu 2015., Qassem Soleimani, prekršivši odredbu o
zabrani putovanja, poslat u Moskvu.
Dva mjeseca kasnije, Rusija je započela svoju „samo zračnu“
„antiterorističku“ vojnu intervenciju bombardujući pozicije Slobodne sirijske
vojske. Kada su opozicione snage izjavile da su zarobile i ubile ruskog vojnika
krajem 2015., politički analitičari koje lično poznajem brzo su odbacili
tvrdnje opozicije da je ruska intervencija otišla dalje od zračnih napada i da
dostavlja oružje Assadovom režimu, tvrdeći da Rusija nikada ne bi rizikovala i
svoje vojnike rasporedila na teren u Siriju.
Onda, kada su ruska i iranska vlada konačno počele
priznavati da njihovi vojnici ginu u Siriji na bojnom polju, posmatrači i
mediji više nisu mogli poricati da je okupacija daleko dublje ukorijenjena nego
što su željeli priznati. Procjene iz 2015. pokazuju da je režimska snaga opala
na nekih 80 000 vojnika. U 2016. godini, procjenjivalo se da iranskih boraca
ima 70 000 (dok je Iran zapravo plaćao 250 000 boraca) a ruskih boraca je,
prema procjenama, bilo između 4000 i 10 000, iako se govorilo da Moskva
podržava nekoliko milicija povezanih sa režimom, kao vojnih jedinica.
Ove cifre su uznemiravajuće, ali postoje druga dva,
alarmantnija trenda koji su se pojavili vezano za ruske i iranske vojnike u
Siriji. Prvi je angažovanje marginaliziranih grupa u domovinama da se bore za
njih u Siriji, kao što je iranska jedinica Fatimeyon, koja navodno broji oko 20
000 Afganistanaca (od kojih su neki
prisiljeni da se bore inače im prijeti zatvor), i ruska vojna policija koja je
poslala 1200 čečenskih i inguških „dobrovoljaca“.
Drugi trend će imati direktniji i dugoročniji utjecaj na
društveno tkivo Sirije, povećavajući nepovjerenje među građanima i ugrožavajući
ono što je ostalo od krhkih sirijskih veza. Dokumenti do kojih su nedavno došle
sirijske opozicione novine pokazuju da se dopis ministarstva odbrane koji je
cirkulisao u aprilu 2017. odnosi na 90 000 Sirijaca koji se bore za lokalne
milicije kojima direktno upravlja Iran i koje se sastoje uglavnom od muslimana
šiita iz civilne populacije, kao i dezertera iz sirijske arapske vojske.
Ovaj dopis, koji je navodno pokazan Assadu, daje preporuke
kako bi trebalo tretirati članove ovih milicija i kako vođstvo približiti
režimskoj vojsci. To izgleda kao beskoristan potez jer su te milicije sada
odane Iranu, koji ih plaća dok ohrabruje njihovo učešće u borbi zasnovano
isključivo na sektaštvu.
Drugim riječima, Assad ne kontrolira ono što se dešava na
terenu u pogledu vojnog djelovanja.
Iranska i ruska ‘investicija’ u Siriji
Iran kaže da intervenira u Siriji kako bi podržao otpor
protiv Izraela i zaštitio sirijski suverenitet, te kako bi sačuvao vlastitu
egzistenciju. Rusija kaže da interveniše u Siriji kako bi se usprotivila
zapadnjačkom imperijalizmu i borila protiv terorizma. Ali stvarnost je takva da
njihove intervencije prerasle u okupaciju nisu sasvim idealistične, plemenite
političke pozicije: obje ove države profitiraju politički i ekonomski od ovih
intervencija.
Nakon što su ova tri aktera (Iran, Rusija i režim) razorili
Halep krajem 2016., Assadov režim je dodijelio multimilionske ugovore iranskoj
kompaniji Mabna da renovira električnu infrastrukturu u gradu. U 2014. i 2015.,
počeli su se pojavljivati izvještaji o iranskim trgovcima koji kupuju ne samo
trgovine i biznise u Damasku i Homsu, već i obradivo zemljište i predjele oko
vjerskih lokacija.
Politički i vjerski dobici također su značajni za Rusiju.
Sporazum potpisan sa Assadovim režimom daje Rusiji kontrolu i pristup jedinoj
njenoj pomorskoj luci (pomorskoj bazi Tartus) u Sredozemnom moru, kao i zračnoj
bazi Hmaimim u Latakiji, u narednih 50 godina.
Nakon potpisivanja infrastrukturnih ugovora u vrijednosti od
milijardu dolara sa Rusijom do aprila 2016., Assadov režim je nekoliko mjeseci
kasnije, obećao Rusiji prioritet u dodjeljivanju ugovora o ponovnoj izgradnji
infrastrukture u Siriji. Prema ruskoj publikaciji Fontanka, barem jedna ruska
kompanija već je dobila ugovore koji joj daju 25 posto uloga u profitima od
naftnih izvora, ukoliko pomogne da se oni oslobode i osiguraju.
Ali to nije sve. Rusija se sada smatra kontaktnom tačkom za
sve stvari vezane za Siriju: čak i nacije koje su se usprotivile Assadu sada
prate ruske signale za naredne korake u Siriji.
Jednostavnije rečeno, Assad nije izgubio kontrolu samo nad
vojskom, već i nad ekonomijom.
Assad mora ići, ali moraju i Rusija i Iran
Nemoguće je razumjeti se sa Sirijcima (i Arapima, u tom
pogledu) koji i dalje brane i podržavaju Assada i tvrde da je to zato što se on
protivi Izraelu i izraelskoj okupaciji Palestine. Iz nekog razloga, ne vide
činjenicu da Assad Siriji radi isto što je Izrael uradio Palestini, učinivši je
zemljom u kojoj odlučuju Iran i Rusija i određuju budućnost Sirije.
Trenutno, Assada i dalje koriste i Iran i Rusija jer do sada
ih on nije razočarao, on je stvarni primjer popularne arapske izreke: kažu mu
da ide lijevo, on ode lijevo; kažu mu da ode desno, on ode desno.
Sve dok Assad nastavi biti poslušan tiranin, dajući im
ugovore i dozvoljavajući im da kontroliraju ne samo svoje borce, već i veliki
dio sirijskih boraca, Iran i Rusija mogu nastaviti provoditi svoj plan u
Siriji.
A ako im, u nekom trenutku, Assad ne bude mogao ponuditi ove
podsticaje, Rusija i Iran su kreirali atmosferu u kojoj im njegovo prisustvo nije
potrebno da bi uzurpirali ono što je od Sirije ostalo.
(TBT, Al Jazeera)