KOLUMNA
Kako na površinu, istragom FBI-a, izlazi razina ruskog
prodora u američki politički sistem, spremnost za uzvrat Moskvi također će
jačati
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Devet mjeseci nakon što je Donald Trump postao predsjednik
razvidna su najmanje tri paradoksa u američkoj politici prema Europi. Oni se
vrte oko transatlantske sigurnosti i institucionalne budućnosti same Europe.
Rješavanje tih paradoksa, kako bi se konsolidirao transatlantski most, glavni
je izazov za ostatak desetljeća.
Prvi američki paradoks se odnosi na EU. Trumpov je stav da
je EU američki globalni konkurent, a ne partner. To je u najvećoj mjeri
rezultat ekonomskih nacionalista koji i dalje imaju utjecaj na predsjednika i
koji podupiru raspad EU i refokusiranje na bilateralne odnose. Oni na Uniju
gledaju slično kao i na Kinu: rastuća ekonomska prijetnja američkim interesima.
U izravnoj suprotnosti stoje atlanticisti u američkoj administraciji koji
razumiju važnost EU za sprečavanje novih nacionalističkih sukoba u Europi i kao
glavnog trgovinskog i investicijskog partnera Amerike. Atlanticiste bitno više
od slabljenja demokratskih institucija u nekim vladajućim strankama u Europi
brine labav pristup NATO-u i Rusiji. Drugi se paradoks vrti upravo oko NATO-a.
Trump je, dok je bio predsjednički kandidat, Savez proglasio zastarjelim.
Njegov se stav dramatično promijenio nakon što je preuzeo ured. Štoviše,
administracija je poduzela korake kako bi ojačala NATO i učvrstila sigurnost
Zapada. Trumpova je kritika zavela i Europljane i Ruse da vjeruju kako Bijela
kuća kani raspustiti Savez i prekinuti američku predanost obrani Europe. U
stvarnosti, Trumpova ozbiljna kritika NATO-a vratila je pozornost na troškove,
misiju i sposobnosti Saveza. Dva ključna faktora omogućavaju Trumpu da obnovi
snagu Saveza: njegova upozorenja o NATO-ovu djelovanju i njegov strateški
razborit tim za nacionalnu sigurnost. Trumpov glavni revolt bio je usmjeren na
one europske vlade koje ne izdvajaju dva posto BDP-a za nacionalnu obranu,
unatoč zajedničkom uvjetu NATO-a.
On je zaprijetio da će obustaviti američku podršku ako se ti
ciljevi ubrzo ne ispune. Ironično, čini se da su Trumpove prijetnje polučile
rezultatom jer su brojne vlade Saveza, posebno one uz granicu nepredvidive
Rusije, obećale da će povećati svoje troškove i pojačati vojne sposobnosti. Čak
i neke zapadnoeuropske vlade rade reviziju svojih obrambenih obveza. Obrana
nacionalnog suvereniteta, koju traže neke desne vlade u Srednjoj Europi, mora
uključiti očuvanje nacionalne sigurnosti. To znači ubrzavanje plana za
ostvarivanje NATO-ovih mjerila u troškovima za obranu i pomoć za jačanje
NATO-ova istočnog boka protiv moskovskog revizionizma. Vrijeme je da se sporiji
potpuno uključe u zajedničku obranu i potvrde da su susjedi na koje se može
osloniti i saveznici čiji suverenitet zavređuje da ga brani Amerika. Odlučnost
američke administracije da ojača NATO bila je očita u imenovanju ključnih osoba
u Trumpov kabinet. Ministar obrane Jim Mattis ustvrdio je da je Savez prijeko
potreban za obranu američkih nacionalnih interesa i očuvanje globalne
sigurnosti. Potpredsjednik Mike Pence i državni tajnik Rex Tillerson ojačali su
Mattisov položaj tako da je tradicionalni atlanticizam prevladao u Washingtonu.
Tijekom iračke i afganistanske intervencije NATO je razvio protupobunjeničke
sposobnosti, ali je zanemarena obrana Europe i broj američkih vojnika je
drastično smanjen. Ruski napad na Ukrajinu 2014. godine skrenuo je pozornost na
europsku obranu, uz rastuću tjeskobu među članicama NATO-a na prvoj liniji zbog
ekspanzionizma Moskve. Trumpov tim podržava NATO-ovu Ojačanu prednju prisutnost
(EFP) uz istočni bok, značajno povećanje američke potrošnje za obranu i
bliskiju suradnju s europskim saveznicima predanima američkim ciljevima.
Treći američki paradoks je rusko pitanje. Trump možda i
dalje izbjegava izravno kritizirati Vladimira Putina zbog bilo kakvih kostura
koji bi se mogli pronaći u njegovu ormaru, ali i administracija i Kongres su
zaoštrili svoju politiku prema ekspanzionističkom protivniku. Moskva se sve
više boji da se Trump neće predati ni na kojem području, unatoč njegovim
obećanjima iz kampanje da će raditi na bližoj suradnji s Rusijom. Primjerice,
Putinovi dužnosnici osudili su politiku kojom Washington traži nuklearnu
superiornost.
Kremlj tvrdi da bi obećanje Washingtona da ojača svoj
nuklearni arsenal moglo pokrenuti novu utrku u naoružanju. Dodatno, Kongres je
s velikom većinom glasova odobrio nove sankcije protiv Moskve zbog miješanja u
američke izbore. One određuju financijske posljedice za oligarhe povezane s
Kremljem, uključujući zamrzavanje njihovih bankovnih računa i zaštitne
mehanizme kako predsjednik ne bi mogao jednostrano ukinuti sankcije. Iako je
Bijela kuća odgodila primjenu sankcija, kongresni pritisak na administraciju
polučit će rezultate. Osim toga, uz intenziviranje istrage moguće suradnje
Trumpove kampanje i ruskih obavještajnih službi predsjednik će trebati pokazati
da nije dužan Putinu. Unatoč početnim očekivanjima Kremlja, Trumpova Bijela
kuća ne ide prema novom “resetiranju”. Mattis i ostali sigurnosni šefovi jasno
su pokazali da Washington može pregovarati s Rusijom samo s pozicije moći.
Smještajući američke trupe i infrastrukturu NATO-a u zemlje koje graniče s
Rusijom, Washington je demonstrirao da svoje savezničke obveze shvaća ozbiljno.
I kako na površinu, istragom FBI-a, izlazi razina ruskog prodora u američki
politički sustav, spremnost za uzvrat Moskvi također će jačati.
(TBT, WASHINGTON MAIL)