KOLUMNA
Koristeći strukturne promjene, Trump je promjenio
pravila igre. On nikada ne bi ponudio da ode na liječenje kako bi sačuvao
posao. Nikada ne bi molio da mu se pruži još jedna šansa.
Piše: Bonnie Honig, thebosniatimes.ba
„Sada smo imperija“, priča se da je Karl Rove
2004. rekao Ronu Suskindu. „Naše djelovanje stvara sopstvenu realnost“. Sjetila
sam se ove izjave kada je izbio skandal sa Harveyem Weinsteinom. Priča za
pričom svjedoči o obrascu predatorskog ponašanja i seksualnog zlostavljanja,
koji se kao loš scenario ponavlja na bezbroj uzoraka. Kakva dosada! Ali tu
postoji dublja priča o zlostavljanju, više u Roveovom duhu, koja kao da
pričinjava veće zadovoljstvo počiniocima.
Svi znamo da je seksualno zlostavljanje najtješnje
vezano za moć. Fizički čin je jedan vid zloupotrebe moći, a drugi je kontroliranje
same stvarnosti. To je ona vrsta moći koju je Rove dobro razumio. Da li je
Weinstein težio seksualnoj moći i seksualnom zadovoljstvu? Ili je seks bio samo
jedan potez u dužoj igri koja počinje postavljanjem zamke (poslovni sastanak u
hotelskoj sobi, uz prisustvo pomoćnice kao mamca), zatim se prelazi na seks, a
onda na zataškavanje koje pruža trajnije uzbuđenje, čisto zadovoljstvo posjedovanja
moći nad samom stvarnošću?
Scena u hotelskoj sobi je zloupotreba moći
jednog muškarca nad jednom ženom. Ali zataškavanje tog događaja podrazumijeva
moć nad svijetom. Uobičajeni jezik tog zločina jasno pokazuje o čemu se radi:
„Ne odbacuj moje prijateljstvo zbog pet minuta“. Možeš biti zvijezda, a možeš
biti niko i ništa. Ili: Niko ti neće vjerovati. Mnoge žene su se bar nekad
uplašile da im neko neće povjerovati. Gotovo nijedna ne zna kako se moćno osjeća
onaj koji izgovara rečenicu: „Niko ti neće vjerovati.“
Takve prijetnje i obećanja obznanjuju kontrolu
muškarca nad stvarnošću, a uživanje koje odatle proističe očigledno je pojačano
kada ga neko drugi (žrtva, pomoćnice, saradnici ili cijela kompanija) gleda
kako to radi. Možda je zato Rove tog dana 2004. podijelio svoju malu tajnu sa
Suskindom. Sasvim je izvjesno da se Donald Trump upravo zbog toga hvalio
Billyju Bushu: „Kada si zvijezda, to ti je dopušteno.“
Ali između Trumpa i Weinsteina postoji ključna
razlika. Weinstein je stara škola. Njegove reakcije ovih dana jasno pokazuju da
se plašio skandala. On poriče da su se seksualni činovi odigrali bez pristanka,
ali priznaje da su se perspektive možda razlikovale. Takvi ustupci su nekad
bili potez u igri kontrole nad stvarnošću. Pitajte Anitu Hill. Ali u Trumpovo
vrijeme, onaj koji razmjenjuje optužbe s tužiteljkama tvrdi ne da kontrolira
stvarnost – već da joj se pokorava.
Izgleda da su se mediji koje je Weinstein
smatrao svojim poslušnicima osamostalili. Nekada je to bio put ka srećnom kraju.
Pouka priče je bila da novinarstvo ima moć da obelodani zloupotrebe moći i
sruši moćnike. Patrijarhat odumire na dezinfekcionoj svetlosti dana. To je
dobra priča.
Upravo zato je sada svi pratimo. Ne radi se
samo o seksu, koji je očigledno bio dosadan: bademantil, masaža, užurbano
nagovaranje kojim Weinstein namamljuje žene iz javnog predvorja u privatnu
sobu. Ne radi se samo ni o zluradosti zbog pada čovjeka koji zaslužuje prijezir,
već je to za većinu nas priča sa poukom, za koju se nadamo da će slične njemu
uplašiti od pojavljivanja njihovog imena na naslovnim stranama. Svakako je to i
nostalgija za vremenom kada su novinarska otkrića imala snažno dejstvo i kada
su postojale strukture koje su ih podržavale: istinski slobodna štampa, javnost
koja je u stanju da bude šokirana, glasači voljni da iskoriste moć svog listića,
glasanje koje nije izmanipulirano i zaista utječe na rezultate izbora, stvarna
mogućnost da se moćan čovjek sruši istinom.
Koristeći strukturne promjene, Trump je promijenio
pravila igre. On nikada ne bi ponudio da ode na liječenje kako bi sačuvao
posao. Nikada ne bi molio da mu se pruži još jedna šansa. Ako šalješ mailove
prijateljima tražeći pomoć, ako obećavaš da ćeš ići na liječenje, ako se nadaš
još jednoj šansi, već si – po Trumpovom tinejdžerskom svjetonazoru – gubitnik:
žrtva stvarnosti, a ne njen tvorac. Igra je završena. A s njom i zadovoljstvo
jer se ono sastoji u vladanju stvarnošću. Zato je Trump prošle godine, kada su
se pojavili vjerodostojni izvještaji o ženama koje ga optužuju – njih bar 14 –
doveo sa sobom na drugu predsjedničku debatu tri žene koje su tvrdile da ih je
napao muž njegove protivkandidatkinje. Umjesto da se distancira od teme koju je
pokrenulo objavljivanje snimka u televizijskom programu Access Hollywood, Trump
ju je pohlepno prigrabio i stvorio stvarnost u kojoj on, bez trunke srama,
preuzima ulogu branitelja oštećenih žena. Hillary, koja još igra po starim
pravilima, sigurno nije ni pomislila da bi bilo dobro da se okruži žrtvama
Trumpovih predatorskih aktivnosti.
Raskorak između starih i novih pravila radio
je za Trumpa: da su optužbe protiv njega tačne, on bi se svakako postidio poslije
objelodanjivanja svojih nedjela, zar ne? Odsustvo stida mnogi su shvatili ne
kao svjedočanstvo o novoj vrsti zastrašujuće bestidnosti, već kao potvrdu da su
optužbe neistinite ili bar da je posrijedi mnogo buke ni oko čega. Za Trumpa je
to zapravo bila još jedna ohrabrujuća pobjeda nad samom stvarnošću.
I Obama je igrao po pravilima starog svijeta
kada je upozorio Trumpa: „Ne možeš pobjeći od istine“. Na drugoj strani je
Trump, koji vjeruje da se stvarnošću može vladati. Ne da se ona može
oblikovati, ili prodati, ili poreći, pa čak ni da se može proizvesti kao u
seriji Mad Men, već da se njome može vladati. U tom smislu, bez obzira na sve
proteste neokonzervativaca, Trump je stvorenje koje se ispililo iz Roveovog
republikanizma. Gospodar stvarnosti.
(TBT, Boston Review)