KOLUMNA
Možemo jednostavno osuditi nasilje i uzdržati se od daljih
komentara (kao što je učinila Belgija). Ali važnije je kako ćemo odgovoriti na
osnovno pitanje – ima li Katalonija pravo na otcjepljenje?
Piše: Kieran Oberman, thebosniatimes.ba
Sa referenduma održanog u Kataloniji 1. oktobra u svijet su
otišle šokantne slike: upadi policije na glasačka mjesta, stariji glasači
krvavih lica, sukob policajaca i vatrogasaca. Komentari u štampi i na
društvenim mrežama pokazuju da je dan referenduma bio katastrofa za Španiju.
Katalonski secesionisti su na trenutak privukli pažnju i zadobli naklonost svijeta.
Ali koliko daleko svijet smije ići u pružanju podrške secesionistima?
Možemo jednostavno osuditi nasilje i uzdržati se od daljih
komentara (kao što je učinila Belgija). Ali važnije je kako ćemo odgovoriti na
osnovno pitanje – ima li Katalonija pravo na otcjepljenje? To se ne odnosi samo
na nedavno održani referendum. Čak i ako osporimo njegovu legitimnost, ostaje
pitanje treba li sprovesti neki novi referendum. Ne postoji razlog da se
Kataloniji uskrati pravo da organizuje mirno izjašnjavanje svojih građana,
onako kako je to učinjeno u Kvebeku i Škotskoj. Do sada ih je u tome
onemogućilo protivljenje Španije. Da li u tom slučaju Španija treba da popusti?
Na to pitanje nije lako odgovoriti jer nije sasvim jasno šta
nekom regionu daje pravo na otcjepljenje. Javna debata – u Kataloniji, Španiji
i drugim zemljama – nije mnogo pomogla. O ovakvim pitanjima ljudi obično
odlučuju rukovodeći se prije svega lojalnošću i emocijama. Argumentovana
rasprava ustupa mjesto mahanju zastavama.
Pitanjem secesije bavio sam se godinama. Predavao sam o tome
na univerzitetima u SAD, Bangladešu, Irskoj i Škotskoj. Secesija je imala važno
mjesto u historijama svih tih zemalja i studenti sa kojim sam se tamo sretao
imali su dosta toga da kažu o toj temi. Ali ni poslije tih rasprava nisam bio
bliži odgovorima.
To ne znači da nisam spreman da intuitivno donesem sud o tom
pitanju. Kao što sam istakao u članku koji sam pisao u vrijeme škotskog
referenduma, vjerujem da regioni kao što su Škotska i Katalonija treba da imaju
pravo na otcjepljenje. Problemi počinju kada pokušam da formulišem odgovarajuće
obrazloženje za takav stav. U literaturi iz političke filozofije (što je moja
oblast) pronalazio sam fascinantne knjige i radove na ovu temu, ali malobrojni
su argumenti koje bih ocijenio kao uvjerljive. Tek sada, u pokušaju da objasnim
događaje u Kataloniji, čini mi se da imam jasniju predstavu o utemeljenju mog
pro-secesionističkog stava. O tome će biti više riječi u nastavku, ali
dozvolite da prvo opišem neke od uobičajenih pogrešnih pristupa.
Prvo, tu je argument demokratije. To je primarni argument
mnogih katalonskih secesionista. Katalonski predsjednik Carles Puigdemont tvrdi
da je glasanje o nezavisnosti jednostavno „izraz demokratske slobode“. Prema
tom stanovištu, Katalonci imaju pravo da odluče o nezavisnosti kao što imaju
pravo da odlučuju o svakom drugom pitanju koje ih se tiče. Problem s tim
argumentom je to što unaprijed prihvata ono što bi trebalo da bude predmet
rasprave: stav da je biračko tijelo Katalonije nadležno za donošenje ove
odluke.
Drugo biračko tijelo koje bi moralo imati pravo glasa u ovom
slučaju je sama Španija, jer pitanje nezavisnosti se ne tiče samo stanovnika
Katalonije. Katalonska nezavisnost bi imala značajne posljedice za špansku
ekonomiju i identitet. Moguć je i domino efekat koji bi se osjetio u drugim
regionima, kao što je Baskija koja je tek nedavno okončala dugogodišnji
secesionistički sukob sa centralnim vlastima.
Ukratko, argument demokratije ne može riješiti ono što
opisujemo kao „problem simetrije“. Demokratija se može upotrijebiti kao
argument i za i protiv otcjepljenja. Da bi se opravdala secesija mora se
opravdati „asimetrija“: moramo objasniti zašto Katalonija, a ne Španija kao cjelina,
ima pravo da donese ovu odluku.
Demokratija nije jedino obrazloženje koje pati od problema
simetrije. Drugo je pravo na nacionalno samoodređenje. Nema se šta zamjeriti
ideji da svaki narod ima pravo da odlučuje o svojoj budućnosti. Problemi
nastaju kada je u igri više od jednog naroda. Katalonsko samoodređenje
isključuje špansko samoodređenje. Ne možemo dati to pravo jednoj strani, a da
ga istovremeno ne ograničimo drugoj. Neki na to odgovaraju udarajući šakom o
sto i uzvikujući da „Katalonija nije Španija“.
Ako postoje dva zasebna naroda, onda ono što Španija čini
učešćem u upravljanju katalonskim poslovima nije samoodređenje već drugoodređenje.
Ali sama činjenica da ljudi koriste pomenuti slogan pokazuje koliko je to
pitanje kontroverzno. Nacionalni identitet nije fizički mjerljiva veličina.
Nacije postoje i dijele se ili preklapaju u skladu sa intersubjektivnim uvjerenjima.
Dokle god u Kataloniji i ostatku Španije ima ljudi koji vjeruju u nekakvu
sveobuhvatnu špansku naciju, koncept prava na nacionalno samoodređenje mogu
potezati i jedna i druga strana. To nije dovoljno čvrsta osnova za secesiju.
Ima li argumenata koji uspijevaju da izbjegnu problem
simetrije? Da, najmanje dva. Jedan je samoodbrana: ideja da grupa ljudi ima
pravo da se otcijepi ako je ugrožava neka duboka nepravda. Takav argument može
biti ubjedljiv. Pošto su preživjeli Sadama i Isis, i uz svu neizvesnost koja ih
čeka u budućnosti, irački Kurdi mogu utemeljeno izložiti argument te vrste.
Katalonija je nešto drugo. Tačno je da je bila izložena represiji pod Frankovim
režimom, ali uprkos nedostacima, moderna Španija je miroljubiva liberalna
demokratija. U pogledu bogatstva, bezbjednosti i slobode, to je jedna od najuspješnijih
zemalja na planeti.
Katalonski secesionisti se žale da kao jedan od najbogatijih
regiona u državni budžet daju više nego što iz njega dobijaju. Ali ta pritužba
ne nailazi na simpatije. Zapravo, snage ljevice koje drže do jednakosti i
redistribucije trebalo bi da budu zgrožene takvom argumentacijom. Postoje
suptilnije primjedbe koje se mogu iznijeti na račun fiskalnog sistema u
Španiji, ali čak i ako ih prihvatimo, to se ne može uporediti sa nepravdama
koje su počinili Isis ili Frankov režim. Istina je, situacija bi se vremenom
mogla pogoršati. Ako državno nasilje viđeno na dan referenduma u Kataloniji
postane rutina, argument samoodbrane će dobiti na težini. Nadajmo se da to nije
put kojim idemo.
Drugi argument koji zaobilazi problem simetrije je sloboda
udruživanja. Za razvoj takve vrste argumenta potreban je filozof. U ovom
slučaju države se porede sa građanskim udruženjima. Kao što vama i vašim
prijateljima ne treba ničija dozvola da napravite novo udruženje ili napustite
staro, tako ni regionima nije potrebna dozvola države da se otcijepe. Problem
sa ovim argumentom je veoma jednostavan: ponuđena analogija ne stoji. Države
nisu klubovi. Ljudi se ne priključuju državama dobrovoljno da bi se bavili
nekim hobijem; građani su prinuđeni da se povinuju državi u interesu pravde i
mira. Države postavljaju osnovna pravila za sve; u klubovima i udruženjima
ljudi se bave svojim posebnim interesovanjima.
Ako Katalonci žele da se udružuju, niko ih u tome ne spriječava.
Katalonija već ima bezbroj asocijacija i udruženja, uključujući i ona koja
pokrivaju čitav region (Katalonski fudbalski savez, Katalonsko udruženje za
naučne informacije i tako dalje). Nije im potrebna država kao klub, niti bi to
trebalo da žele. Država kao slobodna asocijacija liči na roditelja koji
pokušava da bude prijatelj umjesto roditelj djetetu. Države su nam potrebne.
Roditelji su nam potrebni. Da bismo očuvali ličnu autonomiju, potrebno je da
spoljni autoriteti odigraju svoje zadate uloge, a ne da pokušavaju da budu
nešto što nisu.
Nijedan od tih argumenata mi ne izgleda ubjedljivo. Zašto
onda podržavam referendume o nezavisnosti? Neko vrijeme sam mislio da je
najbolji argument pragmatičan; „pravilo o glasanju insajdera“, u poređenju sa
alternativama, najbolji je način da se izbjegnu sukobi. Ali sada mislim da to
nije sve. Važno je da kao građani osjećamo povezanost sa svojom državom; da je
vidimo kao legitimnu ili bar kao ne sasvim neligitimnu. Ne zato što države
treba da liče na hobi klubove, već baš zato što se od njih razlikuju. Države primjenjuju
prinudu. Govore nam šta treba da radimo i kažnjavaju nas ako to odbijamo.
Njihova prinuda može biti opravdana. U tome se slažu svi osim anarhista.
Ali važno je da kada smo izloženi prinudi imamo jasnu
predstavu da ona nije sama sebi cilj. Moramo biti u stanju da kada pogledamo
državu možemo da pomislimo da je, na neki način, to i naša država. Državne
institucije sa kojima komuniciramo i zakoni kojima se pokoravamo moraju
izgledati blisko i prihvatljivo; kao da postoje zbog nas i društva, a ne zbog
interesa neke spoljašnje sile. Ako država, naprotiv, izgleda strano ili
neprijateljski, teško ćemo se u njoj osjećati kao kod kuće.
Vjerujem da se nakon posljednjih događaja sve više
Katalonaca osjeća otuđeno od španske države. Spektakl dovoženja (doslovno)
španske policije iz drugih regiona nije doprinio smirivanju situacije, jer je
to ličilo na stranu okupaciju. Naravno, ne osjećaju se svi u Kataloniji
otuđeno. Hiljade ljudi koji su u Barseloni izašli na miting podrške jedinstvu
očigledno vjeruju u legitimnost Španije kao države. Zato je veoma važno da se
stvar razriješi slobodnim i poštenim referendumom na kome će svi Katalonci
dobiti priliku da se izjasne.
Da li „argument o otuđivanju“ zaobilazi problem simetrije? Vjerujem
da je odgovor pozitivan. Čak i ako se Katalonija otcijepi, španska ekonomija će
možda pretrpjeti štetu i mnogi Španci će biti duboko pogođeni, ali će nastaviti
da žive u okviru španske države koju većina njih prihvata kao svoju. To se ne
bi moglo reći za Katalonce, ukoliko im referendum bude uskraćen.
Shvatam da ovaj argument otvara brojna pitanja. Koliko ljudi
treba da se osjeća otuđeno da bismo organizovali referendum? I koliko duboko
treba da bude njihovo otuđenje? Šta je sa mogućim troškovima secesije, za one
unutar i one izvan regiona koji se otcjepljuje? Ne možemo tražiti apsolutno
pravo na otcjepljenje, bez obzira na cijenu – jer bi to bilo apsurdno. I kada
visina cijena poništava pravo na otcjepljenje?
Vjerovatno najteže pitanje je problem manjina unutar
manjina. Uzmimo kao primjer Val d’Aran, oblast unutar Katalonije koja pokazuje
snažnu želju da i sama postane nezavisna. Ako se Katalonija otcijepi, treba li
i njima odobriti referendum? Argument o otuđenosti kaže da treba, ali mnogi,
uključujući i katalonske secesioniste, nemaju razumijevanja za dalja otcjepljivanja.
Nemam rješenje za to, jer je tema previše komplikovana.
Tako dolazimo do posljednje važne stavke. Pošto je secesija
već tako komplikovano moralno pitanje, veoma je važno da obje strane pokažu
više poštovanja jedna za drugu. Ovdje nema podjele na crne i bijele. Svi smo u
sivoj zoni razumnog neslaganja. Suprotno izjavama vodećih političara, španska
vlada se ne može porediti sa Frankom, ni katalonska sa Hitlerom. Strane u
sukobu treba da odlože transparente i započnu argumentovanu raspravu.
To možda posebno važi za Španiju, jer španska vlada ima
tenkove i policiju za razbijanje demonstracija. Takva moć dovodi ljude u
iskušenje da je upotrijebe. Španska vlada uporno ponavlja – u čemu joj se
pridružio i kralj – da je katalonska kriza prije svega krivično-pravno pitanje.
Ali to je daleko od istine. Da, referendumom su prekršeni španski zakoni, ali
danas je već dobro poznato, iz primjera pokreta za građanska prava i drugih
velikih pokreta iz prošlosti, da razumni ljudi ponekad krše zakon s dobrim
razlogom. Ne možemo ih otpisati kao obične kriminalce. Zapravo, kada na
referendum koji ste proglasili za nezakonit izađu i glasaju milioni ljudi, to
je najsigurniji znak da problem koji imate nije pravne, već političke prirode.
(TBT, Open Democracy)