KOLUMNA
Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih
konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni
konzervativci sa druge strane nude dvije različite vizije.
Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
Kao Amerikanac koji zahuktavanje debate u Britaniji prati s
druge strane Atlantika, osjećam izvjesnu zavist: u Britaniji postoji bar privid
vjere da je racionalna i argumentirana rasprava moguća. Možda nekoliko
probranih lekcija iz ekonomske teorije i prakse zaista može utjecati na dalji
tok događaja?
Prije nešto više od trećine stoljeća, na obje strane
Atlantika započet je veliki ekonomski eksperiment. Prije toga, u poslijeratnim
decenijama, rast je bio snažan, a prosperitet su osjećali svi. Dohoci u SAD-u
su rasli u svim segmentima distribucije, a rast je bio najbrži na dnu dohodovne
ljestvice. Konvergencija je bila očigledna. U to doba u SAD su pokrenuti veliki
programi javnih investicija u infrastrukturu (izgradnja mreže auto-puteva),
obrazovanje, nauku i tehnologiju – lansiranje Sputnjika je bilo veliki
podsticaj. Obje partije su bile saglasne da su takvi programi potrebni, kao i
državna regulativa, na primjer u oblasti zaštite životne sredine. Vazduh se
ponovo mogao disati, a u rekama se moglo kupati. Finansijska regulativa
usvojena poslije Velike depresije osigurala je decenije finansijske
stabilnosti: bio je to nezapamćen period kontinuiranog rasta od pola stoljeća,
bez finansijskih kriza.
Historičari se još spore oko pravih motiva iza ekonomskog
eksperimenta Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ali nema spora o onome što je
slijedilo: rast se usporio, a nejednakost je počela rasti. U SAD-u dohodak je
praktično stagnirao za sve slojeve u donjih 90 posto. Danas je srednji dohodak
radnika sa punim radnim vremenom – to su oni sretnici koji imaju posao sa punim
radnim vremenom – niži nego prije 42 godine. Nejednakost u Britaniji je bila
manja, a i njen sistem javnog zdravstva (NHS) je spriječio neke od teških posljedica
koje su se osjetile u Americi, gdje očekivani životni vijek opada, naročito za
srednje i niže klase. Ali Britanija se 80-ih godina približila SAD i postala
društvo naglašene nejednakosti. I tako je do danas.
Ukratko, teorija da niži porezi i deregulacija –
otklanjanjem ograničenja za preduzetnike i podsticanjem lične inicijative –
vode u novu eru rasta je diskreditirana. Deregulacija je donijela umnožavanje
novih metoda manipuliranja tržištima i javnim politikama za potrebe stvaranja
profita i nezapamćenu nestabilnost koja je Britaniju i Ameriku već koštala
trilione funti i dolara. Niži porezi nisu donijeli skok kapitalnih investicija
ili rast ulaganja u istraživanje i razvoj. Zapravo, takozvane ekonomske reforme
su nam suzile ekonomski horizont, a performanse su se pogoršale.
Kao što pokazuje upravo završena sezona partijskih
konferencija, Jeremy Corbyn i laburisti sa jedne i Theresa May i njeni
konzervativci sa druge strane nude dvije različite vizije. Uprkos godinama
stagnacije, Theresa May je u svom govoru tvrdila – doduše, uz nekoliko ograda
koje se tiču regulacije – da je laissez-faire starog stila i dalje najsigurniji
put do višeg životnog standarda. Njen prijedlog je da se propali eksperiment
nastavi sa još više poleta. Laburisti, s druge strane, traže nove vizije i
naglasak na investicijama. Saglasni su da treba učiti na primjerima iz
prošlosti, ali smatraju da ekonomija 21. vijeka treba da se razlikuje od
ekonomije iz prošlog.
Šta je najveći problem sa politikama i mjerama štednje? To
što nikada nisu donijele rezultate. Herbert Hoover je pokušao da ih primijeni i
tako berzansku krizu 1929. pretvorio u Veliku depresiju. Vidio sam neuspjeh tih
politika i u istočnoj Aziji kada sam bio glavni ekonomista Svjetske banke:
periodi opadanja pretvarali su se u duboke recesije, a recesije u depresije. Mjere
štednje slabe agregatnu tražnju i obaraju rast; smanjuju potražnju za radom,
spuštaju nadnice i uvećavaju nejednakost; također ugrožavaju javne službe od
kojih zavise građani u Britaniji. Rezovi javnih investicija u Britaniji ne
slabe ovu zemlju samo danas, već ugrožavaju i njenu budućnost.
Kompanije koje žele opstati znaju da moraju investirati.
Isto važi za države. Zemlja treba ulagati u svoje ljude, infrastrukturu i
tehnologiju. Ako je potrebno da se zaduži da bi to učinila, njene obaveze i dug
će rasti, ali vrijednost aktive će rasti još više, pa će bilans biti pozitivan.
Imamo dosta prostora za podizanje prihoda na načine koji doprinose efikasnosti
i općem blagostanju. Zajedno sa Nicholasom Sternom predsjedavam u međunarodnoj
komisiji koja je jednoglasno podržala prijedlog za uvođenje visokih dažbina za
emisije ugljenika – 30 funti po toni ili više; takva taksa bi ubrzala prelazak
na zelenu ekonomiju budućnosti. Oporezivanje prihoda od zemlje, uključujući
kapitalnu dobit, također može osigurati visoke prihode – a zemljište se ne može
preseliti u drugu državu. Britanija bi, kao i SAD, mogla imati dosta koristi od
progresivnijeg oporezivanja.
Smanjivanje poreza na dobit – i dalje nadmetanje sa Irskom u
trci ka dnu – neće privući kompanije i podstaći investicije. Umjesto toga,
Britanija treba povećati poreze za one korporacije koje ne investiraju u zemlji
i ne otvaraju radna mjesta, a smanjiti ih za one koje to čine. Tako će se
poslati jasna poruka multinacionalnim kompanijama kao što su Starbucks i Apple
koje se predstavljaju kao dobri poreski rezidenti: plaćanje odgovarajućeg udjela
u porezu dio je njihove odgovornosti. Ako im se ostave sadašnje poreske
olakšice, to će zemlju lišiti potrebnih prihoda i pružiti multinacionalnim
kompanijama nepoštenu prednost u odnosu na lokalne.
Ekonomija trojke Reagan/Thatcher/May zasniva se na diskreditiranoj
teoriji o prelivanju bogatstva – teoriji da nagrađivanje onih na vrhu donosi
brži rast, od čega na kraju svi imaju koristi. Ali to se još nigdje nije
obistinilo. Zašto bi Britanija očekivala da se to dogodi u godinama koje slijede,
u teškim godinama prilagođavanja situaciji poslije brexita? Sa ukidanjem
pristupa istraživačkim fondovima EU, Britanija će morati više ulagati ukoliko
želi očuvati visoki kvalitet svojih slavnih univerziteta – mnogo više.
Snaga svakog društva je u ljudima, pa ima smisla razvijati
ekonomiju tako što ćemo poći od osnove ili od sredine naviše. Ekonomija znanja
u 21. vijeku zasniva se na obrazovanju i inovacijama, kao i na prihvatanju
nužnosti doživotnog obrazovanja. Budući da se korporacije povlače sa područja
obrazovanja, države će morati da čine više, uz primjenu novih tehnologija.
Univerzitetsko obrazovanje mora biti dostupno svima. Uskraćivanje pristupa
obrazovanju velikim dijelovima stanovništva zbog prijetnje dugovima za
studentske kredite koji se mjere desetinama hiljada po studentu nije samo
moralno neprihvatljivo, nego i ekonomski glupo.
(TBT, Prospect Magazine)