ANALITIKA
Izrael pažljivo prati ekonomski razvoj država
ovog kontinenta koji bilježi značajan rast tokom posljednjih godina
Piše: Abdul Latif Mohamed Saeed, thebosniatimes.ba
Izrael je na različite načine i različitim
sredstvima nastojao prodrijeti u Afriku jer ona predstavlja dio njegovih
ambicija koje se pružaju od Eufrata do Nila. Također, Crveno more je od velikog
značaja za izraelske trgovinske i strateške interese, pored toga što Izraelu
treba afrička podrška u suprotstavljanju arapskim islamskim državama.
Izrael je veoma rano shvatio važnost Afrike u
međunarodnim organizacijama i krugovima, pa je tako prvi izraelski premijer
David Ben-Gurion u jednom od svojih govora u Knessetu 1960. godine rekao da
afričke države nisu jake, ali da se njihov glas čuje u svijetu.
Glas afričkih država u međunarodnim
organizacijama ima jednaku vrijednost kao i glasovi velikih država.
Izraelsko-afričko prijateljstvo u najmanjoj mjeri ima za cilj učiniti Afriku
neutralnom stranom u izraelsko-arapskom sukobu i, u najboljem slučaju,
obezbijediti podršku Afrike izraelskim stavovima.
Afričko članstvo
Izrael je dobio status „posmatrača“ u
Organizaciji afričkog jedinstva (OAU) koji je održao sve do 2002. godine kada
je OAU raspušten. Zamijenila ga je Afrička unija (AU) kao okvir koji regulira
regionalne odnose afričkih država. Izrael je pokušao ponovo vratiti taj status,
stoga je 2003. godine podnio zahtjev za priključenje Afričkoj uniji u ulozi
„posmatrača“. No, taj zahtjev je odbijen a Izrael još od tada pokušava doći do
ovog statusa.
Izraelski izvori ukazuju da je premijer
Benjamin Netanyahu učestvovao na afričkom mini-samitu o sigurnosti i borbi
protiv terorizma koji je održan u Ugandi. Samitu su prisustvovali predsjednici
i premijeri Kenije, Ruande, Etiopije, Južnog Sudana, Zambije i Malavija.
Netanyahu je tada dobio obećanje od njih da će „Izrael biti primljen kao država
posmatrač u Afričku uniju“.
Ako Izrael uspije dobiti status posmatrača u
Afričkoj uniji onda to na direktan način umanjuje ulogu arapskih država na
nekoliko frontova, uključujući i organizacijski i institucionalni, budući da
članica sa statusom posmatrača ima pravo iznositi prijedloge i amandmane te
učestvovati u diskusijama koje se odvijaju u Uniji. Također, ima pravo
zahtijevati pridruživanje međunarodnim konvencijama u kojima je Unija jedna od
ugovornih strana.
Izrael će na taj način ostvarit korist jer mu
se pruža uvid u sve informacije koje se tiču organizacija u sastavu Afričke
unije, kao što su Generalna skupština Afričke unije, specijalizirani odbori i
Afrički sud pravde, što podržava poziciju Izraela kao međunarodnog aktera.
Izrael je nastojao uspostaviti diplomatske
odnose sa Južnim Sudanom neposredno nakon proglašenja secesije od Sudana, kojem
je obećao pružanje različitih vidova pomoći, što je metoda koju Izrael
konstantno primjenjuje u odnosima s državama koje proglase svoju nezavisnost.
Postoje brojni interesi za Izrael u Africi,
zbog čega je i zainteresiran za svoje političke i ekonomske relacije sa
afričkim državama, a oni su sljedeći:
1. Jačanje kontrole nad istražnim bušenjima za
naftom u Africi
2. Eksploatacija sirovina koje se vade u
afričkim državama, posebno uranijuma
3. Postojanje širokog afričkog tržišta za
izraelske proizvode, naročito u oblasti vojne industrije
4. Monopolistički odnos Izraela u mnogim
industrijskim granama i oblastima, poput prehrambene industrije u Etiopiji i
Eritreji
5. Proizvodnja i izvoz dijamanata
koncentrirani su u afričkim zemljama, što je jedan od najvažnijih izvora
izraelskog nacionalnog dohotka.
Sredstva prodora
U svom nastojanju da učvrsti kontrolu nad
Afrikom i uspostavi čvrste odnose sa njenim državama, Izrael iskorištava
potrebu afričkih država za ekonomskom pomoći. U tom smislu, izraelsko
Ministarstvo vanjskih poslova je osnovalo Agenciju za međunarodni razvoj i
saradnju (MASHAV). Ova agencija ima zadatak da povezuje državne institucije i
kompanije iz privatnog sektora, a njen rad se veže za političke ciljeve.
Generalni sekretarijat Arapske lige je još od
1992. godine primao povjerljive izvještaje koji ukazuju da se izraelski prodor
u Afriku odvija na tri načina:
1. Regrutiranje stručnjaka i tehničkog osoblja
i njihovo slanje u afričke države.
2. Pružanje izraelskim kompanijama svih
informacija o afričkim državama.
3. Unaprjeđivanje i jačanje odnosa i veza
između Izraela i afričkih država u oblasti politike, ekonomije i kulture, ne
samo sa vladama tih država već i sa nevladinim organizacijama i političkim
strankama.
Izvještaji, također, potvrđuju da Sjedinjene
Američke Države razumiju izraelsko aktiviranje na ovom planu i ohrabruju ga,
jer je to, u konačnici, u interesu zajedničkog američko-cionističkog utjecaja
na račun francuske dominacije koja ima svoje historijsko prisustvo u Africi,
ali i na račun nestabilnog arapskog utjecaja.
Primjećujemo da Izrael koristi ekonomske
instrumente kako bi uticao na odluke koje se donose u afričkim državama.
Upotreba ekonomskih instrumenata je porasla zbog uvjeta kroz koje svijet danas
prolazi, uključujući i nedavnu ekonomsku krizu. Sve to je povećalo uzajamnu
ovisnost država, a ovi instrumenti mogu biti upotrijebljeni na dva načina: u
vidu sankcija ili poticaja, što podrazumijeva ekonomske i vojne subvencije,
tehničku pomoć i sigurnosnu obuku.
Izrael je zatim posvetio posebnu pažnju
režimima u nastajanju, u pokušaju da ih proširi na sve afričke države. Još
važnije od toga, radili su na formiranju stručnjaka koji su imali mentalitet
lidera. O ovim izraelskim stručnjacima govori i jedan iskusniji novinar koji je
obišao mnoge afričke zemlje i vidio ulogu ovih stručnjaka u tim državama, pa
kaže:
„Dok američko i evropsko tehničko osoblje
traži klimatizirane kancelarije i izlaze u javnost isključivo u luksuznim
odjelima i bijelim košuljama kada idu podučavati afričke seljake o sredstvima
za razvoj proizvodnje, izraelskog stručnjaka uglavnom možemo vidjeti u radnom
odjelu na njivama sa seljacima.“
Izrael nikada nije bio distanciran od
interveniranja u Africi, međutim, danas je izrazito prisutan u glavnim
gradovima afričkog kontinenta posebno u Adis Abebi, pored prisustva u Nairobiju
i Kampali. Izrael je svjestan da je ova regija ključna za utjecaj u Africi i
strateški izuzetno bitna.
Izraelsko prisustvo u Etiopiji datira od
šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Tel Aviv odlučio da se u ranoj fazi
pojavi na afričkom kontinentu kroz slanje ekonomskih, vojnih i stručnjaka za komunikacije.
Pored toga, uspostavio je i ambasadu u Adis Abebi koja je druga po veličini u
zemlji, odmah nakon Američke ambasade, kako navodi Centar Al-Quds za političke
studije.
Haim Bar-Lev, šef operacija u izraelskom
Generalštabu, posjetio je Etiopiju u tajnosti 11. septembra 1975. godine, kada
je postavio okvire za vojnu saradnju između dvije zemlje. Izraelski motiv je
bio ovladati Crvenim morem i spriječiti da taj vodeni prostor postane arapski,
naročito nakon što je zatvoren Tiranski prolaz 1967. godine i Bab al-Mandab
1973. godine.
Izgovori i prilike
Značaj Crvenog mora za Izrael povezan je sa
značajem rijeke Nil. To jasno pokazuje i pažnja koju Izrael posvećuje jačanju
veze sa Etiopijom, jer na taj način jača prisustvo u regiji Crvenog mora kako
bi imao kontrolu nad izvorima Plavog Nila u Etiopiji. Izraelski interes prema
Etiopiji dodatno pojačava i to da upravo ova država predvodi pobunu protiv
dogovora iz 1927. i 1959. godine o podjeli vode Nila, s obzirom da 86 posto
vode Nila dolazi iz Etiopije.
Izraelska intervencija u Africi nastavlja se
pod krinkom pružanja podrške onima koji su u osnovi Jevreji. Pa tako, vidimo
izraelsko interveniranje u Nigeriji gdje pomažu skupinu Igbo koja živi u regiji
Biafra u borbi protiv sjeverne regije, inače pod upravom centralne vlasti, u
kojoj su većina stanovnika muslimani. Što se tiče Ugande, to je bila jedna od
tri predložene države za osnivanje jevrejske države na njihovoj teritoriji
(Palestina, Argentina i Uganda).
Iako je izbor na kraju pao na Palestinu da bude
„nacionalna država Jevreja“, to nije navelo Jevreje da zaborave važnu ulogu
Afrike u pružanju podrške njihovom cilju protiv muslimana, stoga su radili na
jačanju prisustva u Ugandi i Keniji.
Izrael je prethodno pokazivao interes za
Ugandu zbog činjenice da se preko ove države može suprotstaviti islamskom
pokretu u Sudanu i spriječiti njegovo širenje prema jugu. Danas tu ulogu može
nositi država Južni Sudan, stoga se uloga Uganda može ograničiti na borbu
protiv muslimana unutar granica ove države i njen značaj kao jedne od zemalja
rijeke Nil.
Što se tiče Kenije, Izrael svojim prisustvom u
ovoj državi ima za cilj postaviti obruč koji se proteže od Adis Abebe do
Najrobija, preko kojeg Izrael može u potpunosti kontrolirati regiju, okružiti
države sliva Nila i ugroziti njihovu sigurnost u smislu vodenih resursa.
Izraelsko prisustvo u Africi dolazi kao
rezultat arapske nemoći da se suprotstave ovakvim aktivnostima Izraela u
spomenutim državama sa studiozno pripremljenim planovima i koordiniranim
aktivnostima u svim oblastima, posebno sigurnosnim, vojnim i ekonomskim.
Rezultat je to i nesposobnosti afričkih država da razumiju suštinu izraelskih i
američkih planova.
Arapsko odsustvo dalo je priliku Izraelu da se
duboko infiltrira i ostvari svoj utjecaj na ovom kontinentu koji predstavlja 23
posto od ukupne površine svijeta. Bolno je i tužno da vođe afričkih država
opisuju Izrael kao simbol prosperiteta i civilizacije, te da je Izrael pomogao
u izgradnji Afrike zbog čega treba biti model djelovanja i izvor inspiracije za
sve afričke države „ako žele prosperitet i razvoj“, kako je to kenijski
predsjednik jednom rekao.
Izrael pažljivo prati ekonomski razvoj država
ovog kontinenta koji bilježi značajan rast tokom posljednjih godina, čineći da
sedam od deset država sa najbržom stopom razvoja u svijetu dolazi upravo sa
afričkog kontinenta. Ovo je učinilo Afriku širokim i obećavajućim tržištem za
izraelske proizvode, pored rudnih bogatstva i važnih sirovina i resursa koje
kontinent posjeduje, pri čemu treba imati na umu da upravo Izrael ima ogromne
kompanije koje posluju u Africi.
/ Abdul Latif Mohamed Saeed je akademik i
politički analitičar iz Sudana/
(TBT,
Al Jazeera)