KOLUMNA
Od 1990-ih on se ponovno oživljava u redovima
radikalne desnice, među ostalim i kroz pjesme s ustaškom ikonografijom kakve
rado izvodi Marko Perković Thompson
Piše: Nenad Jarić Dauenhauer, thebosniatimes.ba
Mit o “granici na Drini“, uz onaj o
Hrvatskoj kao “predziđu kršćanstva“, jedan je od najistaknutijih narativa
ključnih za razumijevanje hrvatske društvene, političke i kulturne svijesti. U
njemu Hrvatska ima status čuvarice kršćanstva kao i europske civilizacije i
kulture, odnosno čuvarice važne granice između istoka i zapada koja je
povijesno na Drini.
Od 1990-ih on se ponovno oživljava u redovima
radikalne desnice, među ostalim i kroz pjesme s ustaškom ikonografijom kakve
rado izvodi Marko Perković Thompson.
No koliko je on utemeljen u stvarnim
povijesnim činjenicama i koliko uistinu ima drevnih uporišta, pitanje je koje
traži pojašnjenja struke.
Koja je ideja serijala tekstova “Rušimo
hrvatske mitove”?
Hrvatska kao i sve zemlje svijeta, ima neke
nacionalne narative o ličnostima, događajima i simbolima koji su na važan način
obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz
koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno
lako razlučiti od stvarnosti, odnosno od povijesnih činjenica. U nekim drugim
slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala
pravila struke. Index je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima,
pokrenuo serijal članaka u kojima nastojimo predstaviti analize nekih od naših
najvažnijih narativa koje bi trebale pomoći da se shvati što je u njima mit, a
što istina. Cilj nije negacija narativa, već preispitivanje – ponekad će
historiografija potvrditi narativ, a ponekad utvrditi da je on mit ili pak
nešto između.
Prvi u nizu naših tekstova bavio se
Višeslavom, drugi Branimirom, treći Tomislavom, četvrti Zvonimirom, peti pričom
o Pacta Conventa, navodnom ugovoru između Hrvata i Mađara koji je Hrvatima bio
temelj za borbu za veće razine neovisnosti u zajedničkoj državi.
Novi, šesti nastavak posvetili smo granici na
Drini, a u njemu nam je sugovornik, odnosno autor bio dr. sc. Hrvoje Gračanin,
izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu (na
slici dolje). Hrvoje Gračanin predaje europsku i svjetsku povijest srednjeg
vijeka, a istraživački se bavi kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom poviješću,
kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim povijesnim spisateljstvom te bizantskom
civilizacijom. Dugogodišnji je suradnik časopisa Meridijani s biografijama
povijesnih ličnosti i Čovjek i svemir s temama iz povijesti astronomije, a
surađuje i u emisijama HR-a Putnici kroz vrijeme, Povijest četvrtkom i Povijesne
kontroverze, prije i u televizijskim emisijama HTV-a Treća povijest i Pogled u
prošlost. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika.
Noviji konstrukt
Mitologem “granica na Drini“ spada,
prvenstveno u desno orijentiranim političkim krugovima, u skupinu misaonih
koncepcija kojima se umjetno podala patina starodrevnosti, iako je riječ o
razmjerno novoj umotvorini. Svoje začetke mitologem ima u radovima znamenitog
hrvatskog povjesničara i albanologa svjetskoga glasa Milana Šufflaya (1879. –
1931.), uvjerenog pravaša koji je od dvadesetih godina 20. stoljeća razrađivao
tezu o Drini kao razdjelnici između dvaju kulturno-civilizacijska krugova:
zapadnog, latinskog i katoličkog te istočnog, bizantskog i pravoslavnog,
iznijevši je u zbirci eseja i članaka Hrvatska u svijetlu (!) svjetske
historije i politike. Ovdje je neophodno naglasiti da je njegovo shvaćanje
imalo poglavito kulturološku dimenziju, utoliko s političkom implikacijom, što
je trebalo zorno pokazati kako je poimana pripadnost hrvatskog naroda Zapadu i
njegovim tekovinama nesavladiva prepreka opstojnosti jugoslavenske države,
njezinog sustava i ideološko-političkih obrazaca.
Zablude o razdiobi u Rimskom Carstvu
Šufflay se pritom oslonio na činjenicu koja mu
je kao povjesničaru bila dobro poznata da je u kasnoj antici tok rijeke Drine
postao granicom između pokrajina Dalmacije (današnja južna Hrvatska i Bosna i
Hercegovina) i Prve Mezije (današnja središnja Srbija), odnosno do kraja 4.
stoljeća i trajnom granicom između dviju prefektura, najviših upravnih jedinica
u kasnom Rimskom Carstvu, Iliričke prefekture sa sjedištem u Sirmiju i potom u
Solunu, poznate kao i Istočni Ilirik, te Italske prefekture, sa sjedištem u
Rimu, potom u Milanu i na kraju u Ravenni, koja je obuhvaćala i Panonsku,
odnosno Iliričku dijecezu, nižu upravnu jedinicu sastavljenu od više pokrajina,
poznatu i kao Zapadni Ilirik, sa sjedištem u Sirmiju. Kad je 395. godine umro
posljednji rimski car koji je vladao cjelovitim Rimskim Carstvom, Teodozije I.,
njegovi su sinovi podijelili oblasne nadležnosti upravo duž spomenute granice
između Iliričke prefekture i Panonske dijeceze, dakle rijekom Drinom. Stoga je
u velikom brojnu modernih povijesnih prikaza navedena godina izrasla u opće
mjesto, a činjenica što je jedan car vladao nad istočnim pokrajinama, a drugi
nad zapadnim, poprimila je značenje civilizacijske prekretnice. No to je
neosnovano. Razdioba nije bila prekretnica jer je već i prije bilo takvih
podjela (na primjer, godine 364. između Valentinijana I. i njegova brata
Valenta, obojice inače rodom iz Cibala, rimskoga grada na području današnjih
Vinkovaca), a obje su polovice tvorile i dalje jedinstveno Carstvo, čak i ako
su vladari ponekad bili u međusobnom srazu. Pritom je važno naglasiti da
granica na Drini u rimskom dobu nije uopće predstavljala jezično-kulturnu
razdjelnicu jer je granica između grčkoga i latinskoga svijeta tekla otprilike
od Apolonije (danas razvaline blizu grada Fiera u središnjoj Albaniji) preko
Skoplja i Sofije do Varne u Bugarskoj. Tijekom 5., a još više 6. stoljeća stare
pokrajinske granice na širokom prostoru između Dunava i Jadrana sve su manje
značile jer je rimska vlast ovdje bila u dalekosežnom uzmicanju pod pritiskom
različitih naroda, od kojih su posljednji bili Slaveni i Avari.
Kad su u prvim desetljećima 7. stoljeća
dokrajčeni posljednji ostaci kasnorimskoga administrativnog sustava, nekadašnje
su rimske granične crte (koje se ionako ne mogu precizno rekonstruirati)
prestale vrijediti. U ranom srednjem vijeku granice političkih prostora nisu
imale jednako značenje kao što imaju danas, osobito na nestabilnijim područjima
kakvo je bila jugoistočna Europa, pa je mnogo ispravnije govoriti o zonama
utjecaja. Od političkih i kulturnih granica važnija su uostalom u ono vrijeme
bila razgraničenja među posjedima. To pokazuje i primjer s hrvatskog prostora s
početka 9. stoljeća, kad su vođeni pregovori između franačkih i bizantskih
predstavnika oko posjedovnog razgraničenja između dalmatinskih gradova pod
bizantskom vlašću i slavenskih župa u njihovu zaleđu.
Ni mnogo poslije, u doba vrhunca osmanskoga
gospodstva, Drina nije bila razgraničenje jer je gotovo cijela njezina lijeva i
desna obala bila okupljena u Zvorničkom sandžaku u sastavu Bosanskog
beglerbegluka (od konca 16. stoljeća ejaleta, kolokvijalno poznatog kao
pašaluk). Drina je tek 1833. godine postala zapadnom granicom zavisne srpske
kneževine koja je stajala pod vrhovnom osmanskom vlašću. Nova politička
razdjelnica konačno je definirana 1878. kad je Austro-Ugarska zaposjela
Bosanski vilajet (kako se od 1867. nazivala ta osmanlijska
upravno-teritorijalna jedinica) te stvorila pokrajinu Bosnu i Hercegovinu. Time
je Drina izrasla u granicu između Austro-Ugarske Monarhije i samostalne
Kneževine (od 1882. Kraljevine) Srbije.
Granica između hrvatstva i srpstva
U pojedinim, izrazito nacionalno
orijentiranim, hrvatskim političkim krugovima s kraja 19. i početka 20.
stoljeća politička granica na Drini između austro-ugarske i srpske države
poprimila je obilježja razdjelnice između hrvatstva i srpstva. Osobito je bila
snažna među pristašama Čiste stranke prava, nazvanima frankovci po svome vođi
Josipu Franku (1844. – 1911.), koji su na prostoru Trojedne Kraljevine,
uključujući i Bosnu i Hercegovinu, nijekali opstojnost svakog drugog naroda
osim hrvatskog. Uklapanje bosanskohercegovačkog prostora u hrvatski
nacionalno-teritorijalni korpus zastupao je Ante Starčević (1823. – 1896.),
počevši u pedesetim godinama 19. stoljeća razvijati postavku o
bosanskohercegovačkim muslimanima kao “cvijetu hrvatskoga naroda”. U
isti mah Starčević nije iskazivao radikalno protusrpstvo, pa je još i
devedesetih godina istoga stoljeća oštro osudio prijedlog nekih pravaških
krugova da se austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini osloni na Hrvate
protiv Srba. Ni srbijanski krugovi nisu ostali imuni na mitologem drinske
razdjelnice koja je za njih postala znamenom otpora austro-ugarskim
posezanjima. Koračnica “Na Drinu“ ili “Marš na Drinu“ simbolizirala
je srbijansku pobjedu nad austro-ugarskim snagama u početnim fazama Prvog svjetskog
rata.
Pavelić preuzima Šufflayeve ideje
Nakon što je u dvadesetim godinama 20.
stoljeća Šufflay prvi uobličio postavku o Drini kao civilizacijskoj
razdjelnici, preuzeli su je mnogi autori bliski desnici i dalje razrađivali,
među njima i Ante Pavelić, budući poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Bio ju je
čuo još na suđenju Šufflayu u ljeto 1921. kad se ovaj branio od optužbe da je u
suradnji s Hrvatskim komitetom (hrvatskim iseljeničkim udruženjem osnovanim
1919. u Austriji koje se protivilo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca)
djelovao na rušenju južnoslavenske državno-političke zajednice. Pavelić je na
tom suđenju zastupao neke od optuženih. U prvi mah u svojoj brošuri Iz borbe
hrvatskog naroda (objavljenoj 1931. u Beču na njemačkom jeziku) još nije
izravno spominjao samu sintagmu, ali je u potpunosti prihvatio Šufflayeve
poglede. S obzirom na političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji (od 1929.),
nije neobično što su hrvatski desni krugovi izražavali sve snažnije
protusrbijanske i protusrpske sentimente, pa je mitologem “granica na
Drini“ izrastao u rječiti iskaz protivljenja jugoslavenskom političkom sustavu
i načinu vladavine srbijanske dinastije Karađorđevića. Možda je činjenica što
je Drinska banovina, jedna od upravno-teritorijalnih jedinica u Kraljevini Jugoslaviji,
obuhvaćala krajeve istočno i zapadno od Drine, pored nastojanja da se iz naziva
oblasti izbrišu povijesna i nacionalna imena i, gdje god je to moguće, postigne
demografska prevlast pravoslavnog stanovništva, bila i svojevrsna reakcija na
postavku o Drini kao civilizacijskoj barijeri.
NDH i rasna dimenzija
Da bude zapreka među civilizacijama bila je
uloga rijeke Drine u viđenju Filipa Lukasa (1871. – 1958.), geografa,
geopolitičara, kulturnog djelatnika koji je sedamnaest godina bio na čelu Matice
hrvatske (1928. – 1945.) te pravaša koji je postao zagovornik Nezavisne Države
Hrvatske i ustaštva. On u knjizi Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više
razrede srednjih škola (objavljenoj u koautorstvu s Nikolom Peršićem 1941. u
Zagrebu) zaključuje da je Drina granica prema Srbiji te da je sjeverozapadni
dio Balkana odavno pripadao zapadnom državnom, političkom i kulturnom krugu. U
zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao
(objavljenoj 1944. u Zagrebu) pridodaje i rasnu dimenziju svojim razmatranjima,
što je bilo sasvim u duhu nacističke rasne ideologije. Time je “granici na
Drini” pridao obilježje “limesa na Drini“ (u smislu predziđa
katoličanstva poistovjećena s hrvatstvom), što je sintagma koju je lucidno bio
skovao još Miroslav Krleža u eseju “Teze za jednu diskusiju iz godine
1935“ (političko-programatskom tekstu nastalom 1935. u vezi s tada vođenim
raspravama o planu KPJ da s drugim oporbenim strankama oblikuje antifašističku
Pučku frontu, a objavljenom 1953. u Novoj misli).
Ante Pavelić je u razgovoru s novinarom
talijanskog lista Il Giornale d'Italia 14. travnja 1941., dan prije nego što je
stigao u Zagreb, izjavio da je “prirodna granica dviju država – Hrvatske i
Srbije – [je] na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu
imperiju od Zapadne imperije“. Prema njemu, “današnje obnavljanje hrvatske
nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički
pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To
nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i
ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda
se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu” (Il Giornale d’Italia, 15. 4.
1941.). Diskurs je dijelom prenesen i u historiografska djela, kao što pokazuje
primjer zbornika Povijest Bosne i Hercegovine objavljenog 1942. u Sarajevu.
Oton Knezović (1890. – 1964.), franjevac i profesor u Franjevačkoj klasičnoj
gimnaziji na Širokom Brijegu, piše u poglavlju “Bosna i Hercegovina od
seobe naroda do XII. stoljeća“ da je granicu na Drini „između oba carstva, koja
se više nikada nijesu sjedinila u jednoj ruci, povukla [je] priroda, zatim
historija dvaju oprečnih svjetova, dviju kultura i kasnije dviju crkava. Ta
razdioba bila je od presudnih posljedica i političkih i kulturnih i vjerskih i
takvom je ostala sve do današnjega dana“. Tvrdi i da se hrvatska država u 9.
stoljeću prostirala “od Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u
srednjem i donjem toku dalje na istok prema rijeci Drini”.
Muslimani i katolici zajedno na Drini
Mile Budak (1889. – 1945.), književnik i
publicist, a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ministar nastave i poslije
ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu, objasnio je u govoru na javnom
skupu 15. lipnja 1941. u Slavonskom Brodu političku odluku kojom je Drina
postala granica Nezavisne Države Hrvatske riječima da “ova međa nije više međa,
već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Führera i Ducea od ove međe
napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini
može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik“. Nastojeći
pobuditi jedinstvo među katolicima i muslimanima ustvrdio je: “Svi mi,
braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane.
Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako
najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i
neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana“ (Hrvatski narod, Zagreb, 17.
6. 1941.). Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih
“Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi”, u “Dravo, Savo, Drino teci,
nit ti, Dunav, silu gubi”. Ovakvu su himnu preuzeli i iseljenički krugovi te je
isticali u šezdesetim godinama prošloga stoljeća.
Mitologizirajuća emigracija
Tek propašću Nezavisne Države Hrvatske u
ustaškim emigrantskim krugovima “granica na Drini“ dobila je istinsku
mitološku dimenziju. Tim su se mitologemom služili ne bi li održavali čežnju za
obnovom neuspjele države, pospješivali otpor komunističkim vlastima nove
Jugoslavije i poticali žudnju za osvetom. Velik obol razvoju i širenju mita o
“granici na Drini“ dao je časopis Drina, podnaslovljen Vojna revija koji
je pokrenuo Vjekoslav Maks Luburić (1914. – 1969.), jedan od najozloglašenijih
predstavnika ustaškog poretka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. On se 1955.
odvojio od Ante Pavelića i utemeljio Društvo prijatelja Drine, prije nego što
je ustrojio i emigrantsku organizaciju Hrvatski narodni otpor.
Održavanju mitologema pridonio je i ugledni
povjesničar, franjevac Dominik Mandić (1889. – 1973.), iako osobno nije
podržavao ni ustašku ideologiju niti ustaški poredak. U prvom izdanju knjige
Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine (objavljenoj 1960.
u Chicagu) zastupa stanovište da su srednjovjekovna Bosna i Hercegovina
hrvatske zemlje, a na tragu ideje o njihovoj pripadnosti zapadnoj ekumeni, te
tvrdi da je “međašnu granicu na Drini smatrao [je] i rimski svijet stalnom
i nepovredivom“.
Prežitak mitologema vidljiv je i u novije
vrijeme, u devedesetim godinama. Tako Mario Mimica u zbirci članaka, polemika i
studija Drina nije kriva (objavljenoj 1997. u Splitu) kaže o Drini da “u
svijetu nema takve rijeke, na rubu svijeta, odnosno između svjetova; granica
stara više tisućljeća, granica civilizacija, vjera, naroda, mentaliteta,
svjetonazora, društvenih sustava”. Danas ga više nema u hrvatskom javnom
diskursu, dobrim dijelom zacijelo i stoga što ga je od druge polovice devedesetih
godina zamijenio nadređeni mitologem sukoba civilizacija koji je promicao
američki politolog Samuel Phillips Huntington (1927. – 2008.), a koji se
naizgled u najnovije doba i ostvaruje.
(TBT, Index.hr)