LIFESTYLE
“Nas žene on
sigurno nije volio”, ističe Jill Filipovic u NY Timeu. “Nazvala sam
Hefnera podvodačem. „Prijetio je da će me tužiti. Ali on je bio baš to”,
napisala je Suzane Moore za Guardian.
FOTO: Hefner (Profimedia)
Čovjek koji je
stvorio Playboy i koji “nije morao da se raznese da bi uživao u sedamdeset
djevica”, u svim in memoriama etablira se kao američka ikona (i to ne samo
u sjećanjima kao što je ono “zečice” Kendre Wilkinskon kojoj je
“Hef zauvek promijenio život”): Hef istrebljivač puritanizma, Hef
politički progresivac, Hef veliki biznismen, Hef koji slavi la différence.
Pokojnog Hugha Hefnera, ipak, sa njegovom (ne)slavnom vilom, drugi pamte kao
kontrolirajućeg, emocionalno nasilnog manipulatora. I to najblaže rečeno.
Vidjeli smo kako
su Crnogorci uputili “posljednji prozdrav sokolu, vječitoj
inspiraciji”, ko je njegov nasljednik – ako Hef može imati nasljednika – i
zašto su ga sahranili pored Marilyn Monroee kad je već davne 1992. za 75.000
dolara kupio svoje mjesto na groblju Westwood Memorial Park.
Premda je i mjesto
na kojem će počivati vrlo očekivano, pošto je Monroe smatrao “pravom
pričom”, i o njoj govorio hvalospjeve kako je “jače i od njenog tijela
i lica bilo je ono što je imala jedino Norma Gene. Karuzo je, pričaju, umio da
razbije vinsku čašu glasom, a Marilynka razbija čitave redove pivskih krigli
jednim jedinim pogledom ispod obrva” i kako nam sve navedeno jasno govori
da “nema ničeg poput Marilyn na ovoj dobroj zemlji, uključujući biljke,
životinje i minerale. Ona je prirodna personifikacija seksa. On je tu, u svakom
njenom pokretu i pogledu”, okanit ćemo se čak i simptomatičnosti njegovog
grobnog mjesta i teorija da je Hef riješio da Marilyn progoni i u smrti.
Da se vratimo na
optužbe da je manipulator. Kako Samira Ahmed u tekstu za Guardian tvrdi, oduvijek
je bilo “Hugh Hefner versus feminizam”. Pesedesetih su momci stremili
da budu vjerni, da se ožene i dobiju bebe. A Hef je u srži izmijenio ideal
mladog muškarca pojmom vječitog neženje. I to je prava zaostavština Hugha
Hefnera. Taj i takav neženja ne daje svoje pare da izdržava ženu i djecu, nego
hedonistički, je li, konzumira finu hranu, fine igračke, auta, i zgodne,
“nefrigidne”, sve glatke i oble neodoljive starlete. Ili zečice.
“Playmates”. One plavuše, sve tako mlade, sa svojim barbikastim tijelima
i osmijesima koji nikad ne dopiru do očiju.
I čak i dok se
odvijala ta seksualna revolucija, Hef je furao svoju konzumerističku viziju, i
nije ga zanimalo što one što se “seksualno liberalizuju” izgledaju
kao hipici, sve dok su pred njim paradirale one zgodnice.
Suzane Moore za Guardian
piše: “Nazvala sam Hugha Hefnera podvodačem. Pretio je da će me tužiti.
Ali on je bio upravo to. Sad kada je mrtav, svi mu se klanjaju kao onom koji je
oslobodio i osnažio žene. A zapravo je savim suprotno.”
Nije, kaže,
sigurna, koja se to žena oslobodila uz pomoć Hughovih fantazija.
“Jedino ako
vam je cilj da budete živa barbika. Voljela bih da smo čak i otišli na sud da
slušam kako zečice svjedoče. Jer jesu to radile. Godinama”, dodaje.
“‘Privilegirane’ koje su uspijevale da se domognu one vile/zoološkog
vrta/harema/bordela, sve te plavuše bile su u bukagijama. Nisu im bile
dozvoljene posjete. O momcima da ne govorimo. Za sve je bila potrebna
‘dozvola’. Velike metalne kapije za koje su tvrdili da trebaju držati obične
ljude podalje od njegove ‘nirvane’.”
Da ne pričamo o spominjanju
flekavih posteljina u kojima su ljepotice spavale, izmetu njegovog psića svuda
po kući, zabrane korištenja kondoma, grupnom seksu, “grotto”-u
(eufemistički: silovanju) i tako unedogled. A pominju svuda ovi što nisu
zaboravili da Hef nije bio samo švalerčina par excellance. I tvrde da je
ženomrzac (znate kad je rekao ono “Ove žene su naši prirodni
neprijatelji”, negdje sedamdesetih, govoreći o feministkinjama.
“Želim da ih razorimo. One su neupitno protiv romantičnog dječak-djevojčica
društva koje Playboy promovira.”).
Jill Filipovic
piše za Time da ono kad je Hef govorio da “voli žene”, jeste značilo
da je volio da ih posmatra, da zarađuje na prodavanju njihovih slika drugim
muškarcima koji “vole žene”, da ih je sreo mnogo, i sa mnogo njih imao
seksualne odnose. “Ali nisam sigurna da je Hefner ikada poznavao ijednu od
nas”, ističe. “I sigurno nas nije volio.”
Radio je užasne
stvari, dodaje Jill, i na njima se obogatio, ali svejedno je teško ne sažaliti
se, trunku makar, nad čovjekom koji je očito bio toliko nesiguran u sebe da je
izgradio imperiju na muškom seksualnom nagonu, nad čovjekom koji se sa drugim
muškarcima “družio” preko žena u bikinijima, i koji je plaćao tim
istim lijepim ženama da žive u njegovoj kući i imaju seks sa njim, sve samo da
ne bi bio sam. Nije, čak, vjerovao ni da bi se bilo koja od njegovih “djevojaka”
vratila tu da on nije odredio pravila. Da je Hef bio samo Hugh Hefner, običan
smrtnik, možda nikad ništa od svega toga ne bi uživao. Ni seks, ni novac, ni
prijatelje.
“Kako adekvatno
da, u smrti, Hef ne evocira nadu, niti ambiciju, već onu od najjednostavnijih i
najsnishodljivijih osjećanja: sažaljenje.”
A čuveni Ross
Douthat iz New York Timesa nema baš ni tog tužnog sažaljenja, već vrlo
eksplicitno i jasno kaže: Hugh Hefner bio je pornograf i šovinista koji se
obogatio na masturbaciji, konzumerizmu i eksploataciji žena, ostario u
grotesknu figuru s šeširom kapetana, i umro kao pacov u svojoj dekadentnoj vili
u kojoj je vodio svoje “patetične orgije”.
“Hef je bio
iskeženi makro seksualne revolucije, sa sedativima za žene i vijagrom za sebe –
otac prljavih zavisnosti i poremećaja ishrane, abortusa i razvoda i sifilisa;
pretenciozni sitničar od koje su koristi imali samo muškarci poput njega”,
piše Douthat. A to što se, eto, dogodilo da se tu zadesilo nekoliko dobrih djela
i ponečeg estetski vrijednog bila je sasvim slučajna, sporedna stvar. “Sve
stvari koje su izričito hefnerovske, one koje su ga načinile utjecajnim i
važnim, sve su u srži truhle.”
A truhla mu je
bila, kaže Douthat, i svijest o odnosu muškaraca i žena – predatorska, “Cosby-Clinton-Trump”
vrste, ona što podrazumijeva da se ženi ljigavo “tepa” dok se ona smješka,
ona što više voli silikone u grudima nego intelekt kod žene, i hrani se tuđom
mladošću da otjera svoju starost.
Suzane Brownmiller
iz New York Timesa piše – ponavlja, zapravo, ono što je davno rekla: “Hugh
Hefner je moj neprijatelj.”
I Suzane se
zapanjila kada su eulogije za Hefa počele iskakati na sve strane, pogotovo onaj
dio o tome kako je zagovarao pravo na abortus. Jer – logično, valjda – imidž Playboya
koji je Hefova ciljna grupa ne podrazumijeva da skupa pića i lijepe žene zamijeni
brakom samo jer mu se “omaklo”. Krajnje strateški od Hefa.
Ona se prisjeća i
susreta sa Lindom Lovelace, zvijezdom filma “Deep Throat”, kada joj
je ova ispričala da je Hef od nje tražio da polno opći sa psom. I takvih je
priča u izobilju.
Normalizacija
porno kulture poistovijetila se sa “classy” zabavom. Jedna od
kolumnistkinji Guardiana čak piše: “Hiljade žena, poput moje majke, sjedile
su pored svojih muževa kao pratilje kada treba, dok su ih posluživale mlade,
polugole žene, ‘obučene’ kao seksi zečice.”
I Suzane mu je, u
lice na nekoj debati i rekla: “Uloga koju ste pripisali ženama je
degradirajuća. Mi nismo samo seksualni objekti”. Ona iz Timea govori isto
– nikada ženu nije predstavio kao živog čovjeka.
Jer, žene nisu
zečice. Nisu zečevi. Nego ljudska bića. A on se na to smijao.
(TBT, Nedeljnik)