ANALITIKA
Autoritarni utjecaj,
kako se to može nazvati, uključuje djelovanje ne samo Rusije nego i Kine te
drugih azijskih, afričkih i bliskoistočnih zemalja.
FOTO: Erdogan, Putin, Aliyev (MURAD SEZER /
REUTERS)
Dvije
decenije nakon završetka Hladnog rata, pravac međunarodnog utjecaja bio je
jasan: liberalne demokratije širile su ga dalje dok je Zapad nastojao širiti
svoj model upravljanja diljem svijeta. Uz pomoć promocije demokracije na čelu
sa zapadnim svijetom, vjerovalo se da će autoritarne države ostati na
povijesnom dnu.
To se mijenja. Posljednjih godina autoritarne
države odvažno nastoje utjecati na zapadne demokratije. To čine kako bi ojačale
vlastite režime, oslabile sposobnost zapadnih država da izazovu autoritarizam i
gurnu svijet ka iliberalizmu.
Besramni pokušaj Rusije da utječe na
predsjedničke izbore u SAD-u 2016. tako se uklapa u širi obrazac iako ga je
veći dio analize te operacije predstavio kao nepravilnost. Autoritarni utjecaj,
kako se to može nazvati, uključuje djelovanje ne samo Rusije nego i Kine te
drugih azijskih, afričkih i bliskoistočnih zemalja. On je imao odjeka u mnogim
zapadnim demokratijama. Ovakav utjecaj ne podrazumijeva samo političko
miješanje i propagandne programe, nego i manje upadljive poslove preko
političkih stranaka, nevladinih organizacija i firmi.
Neke od tih taktika – kao što je puštanje
„kompromata“ ili kompromitirajućeg materijala namijenjenog podrivanju
političkih meta – podsjećaju na one korištene tokom Hladnog rata. Ipak,
današnje autoritarne države imaju više sredstava na raspolaganju od svojih
prethodnika jer su suvremene elite i institucije duboko zarobljene u zapadnim
ekonomijama i mogu koristiti digitalne kanale kako bi širile ideje i miješale
se u njihovu politiku. Otvorenost demokratije za strani novac i ideje,
entuzijazam njihovih profesionalnih grupacija da profitiraju od iliberalnih
klijenata i njihova politička slabost olakšali su projekte autoritaraca.
Države su uvijek nastojale prenositi utjecaj
jedna na drugu, a ni demokratije nisu izuzetak: neke smatraju da je pošteno što
im se sada sve vraća. Ipak, zagovornici otvorenih društava imaju razlog za
zabrinutost. Autoritarni utjecaj može oslabiti liberalne države, ojačati autoritarnu
vlast u iliberalnim državama i potkopati društva koja prolaze kroz proces
demokratizacije – kao na Balkanu, gdje Rusija nastoji destabilizirati Crnu Goru
i druge zemlje.
Demokratije bi trebale pokušati ukinuti uloge
svojih stručnjaka koje im daju suviše slobode uvođenjem novih zahtjeva
transparentnosti. Trebale bi strože regulirati ključne sektore – od visoke
tehnologije do stranačkih finansija – kako bi ih zaštitile od vanjskog
utjecaja. Aktivističke grupe trebale bi se boriti protiv firmi koje pružaju
usluge autokratima. Cilj bi trebao biti zatvaranje nekih kanala autoritarnog
utjecaja u isto vrijeme čuvajući opredijeljenost demokratija za otvorenost.
KUPOVINA LJUBAVI?
Zajedničko svim autoritarnim nastojanjima oko
inozemnog utjecaja je njihova percepcija da sudbina njihovih režima djelom
ovisi o tome kako im demokratske države pristupaju. Autoritarne države osjećaju
se osjetljivim na zapadno neprijateljstvo i traže utjecaj u liberalnim
demokratijama dijelom kako bi spriječile pokušaje sa Zapada da ih
diskreditiraju i očuvaju njihov opstanak. U tu svrhu žele omesti planove za
promociju demokratije, podršku disidentima, sankcije i promjenu režima.
Autoritarne zemlje, male ili velike, nastoje podignuti zaštitni štit
ostvarivanjem utjecaja na Zapadu. Velike sile među njima (Kina i Rusija)
također nastoje spriječiti zapadno uplitanje u ono što smatraju svojim
interesnim područjima.
Druga motivacija je želja autoritarnih režima
da poboljšaju svoje domaće položaje. Cilj je pretvoriti zapadna društva u
sigurna utočišta za službene interese i koristiti mreže u poslovanju i politici
zarad podrške. To je posebno slučaj s državama čije se elite oslanjaju na
nezakonite najmove prirodnih resursa, kao u slučaju Angole, jer im je zapadni
kapital potreban za uživanje u ratnim plijenovima. Autoritarci plaćaju
bankarima i računovođama za pranje novca i sudskim službenicima koji su ih
voljni braniti. Unajmljuju zapadne firme za odnose s javnošću kako bi im
dotjerale ugled, zapadne advokate da podnose tužbe protiv njihovih kritičara te
zapadne firme za nekretnine za pretvaranje nepošteno stečenog bogatstva u
pravnu imovinu. Kad im se sreća okrene, strana imovina, bankovni računi i
pasoši olakšavaju let u inozemstvo. Kao što politički naučnici Alexander Cooley
i John Heathershaw tvrde, autokrati Centralne Azije vide takve pogodnosti kao
glavni izvor snage: pomažu učvrstiti njihov legitimitet u inozemstvu i
zaštititi njihovu vlast kod kuće. (Istraživanje grupe američkih i evropskih
medija nedavno je otkrilo da su azerbejdžanske elite potrošile oko 2,9
milijardi dolara za finansiranje ličnih prihoda, pranje novca i kupovinu
luksuznih dobara u Evropi između 2012. i 2014.)
Konačno, neke autoritarne države traže
utjecaje kako bi globalni poredak okrenule u iliberalnom smjeru. U njihove mete
spadaju domaće institucije zapadnih država i međunarodne organizacije kao što
su UN, EU i NATO. Na primjer, Rusija pokušava slomiti zapadna društva i vlade i
podriti vjeru javnosti u liberalnu demokratiju diskreditiranjem demokratskih
institucija i zvaničnika. Njezin je konačni cilj ili toliko oslabiti zapadne
vlade da ne mogu imati moći nad njom ili se ideološki protiviti tome. Mnogi od
tih napora su više pragmatični nego ideološki: da bi očuvao moć Rusije u
istočnoj i centralnoj Evropi, na primjer, Kremlj vjeruje da mora uništiti
Evropsku uniju. No, barem neki u Moskvi agresivni iliberalizam vide kao način
za odbranu civilizacije od kulturne dekadencije.
Što se tiče Kine, ona potiskuje zapadne ideje
kod kuće i agresivno širi autoritarne norme u međunarodnim institucijama – na
primjer, nastojeći koristiti tijela poput Međunarodne telekomunikacijske unije
za prikrivanje njezinog gušenja slobode na internetu. Slično tome, Kina je pred
zapadne akademske izdavače, kao što je Cambridge University Press, postavila
agresivne zahtjeve cenzure. Ipak, do sada je Kina pokazala znatno manje
interesa u sijanju nestabilnosti u inozemstvu. Peking zapadnoj javnosti nastoji
promovirati pozitivnu sliku Kine i njezine jednostranačke diktature. Za razliku
od Rusije, Kina ima privredne interese koji zahtijevaju stabilnu, fleksibilnu
Evropsku uniju.
PODRUČJA UTJECAJA
Autoritarni utjecaj se odvija na tri glavna
područja. Prvo je javno mnijenje i institucije koje ga podržavaju: mediji,
nevladine organizacije, organizacije javne politike (think-tankovi) i
univerziteti.
Nekoliko autoritarnih vlada kupuje zapadne
medije, kao što je slučaj sa Angolcima u Portugalu. Međutim, države češće
osnivaju vlastite medije na jezicima Zapada kako bi širile svoje svjetonazore,
kao što je Rusija učinila s RT-om i Kina sa CCTV-om u SAD-u. Takvi mediji
emitiraju vijesti, ali također šire laži i neprovjerene informacije o
političkim neprijateljima autoritaraca, koje se često dalje šire preko
društvenih mreža. Takvo traženje utjecaja također može poprimiti uglednije
oblike: uzmimo u obzir partnerstvo između privatnih australskih i državnih
kineskih medijskih firmi sklopljeno tokom posjete kineskog direktora za
propagandu Liu Qibaoa Sydneyu 2016., a zahvaljujući kojem su vodeće australske
novine objavile dodatak na engleskom China Daily. Takve mjere služe pozivu
kineskog predsjednika Xi Jinpinga da poveća kinesku “međunarodnu moć
diskursa” kroz “vodeće vanjske propagandne medije”.
Kina donira velike iznose novca
think-tankovima u Briselu, a 2014. bogati biznismeni povezani s Komunističkom
partijom dali su 2,2 miliona dolara za pomoć osnivanja think-tanka u Sydneyu,
Institut za australsko-kineske odnose. Povezani s Kremljom sponzoriraju
organizacije u Parizu, poput Instituta za demokratiju i suradnju; u 2016.
pomogli su osnivanje velikog novog think-tanka u Berlinu pod nazivom
Istraživački institut Dijalog civilizacija. Zaljevske države plaćaju milione
dolara think-tankovima u Washingtonu. Darovi univerzitetima stvaraju ozbiljniju
masku integriteta. Najpoznatiji slučaj bio je donacija režima Muammara
al-Qaddafija Londonskoj školi ekonomije prije gotovo deset godina, ali darovi
države ili državnih grupacija iz Kine, Katara, Rusije i Saudijske Arabije su
uobičajeni, dijelom zahvaljujući poteškoćama mnogih univerziteta u osiguravanju
prihoda iz javnih sredstava. Iako u nekim kontekstima takve donacije dovode do
eksplicitnog lobiranja u korist autoritarnih interesa, češći rezultat je
ublažavanje kritika.
Drugo područje u kojem autoritarne države
traže utjecaj su političke stranke. Na najelementarnijem nivou, neke
autoritarne države direktno finansiraju prijateljske organizacije i političare.
Rusija njeguje bliske odnose s desničarskim grupama u Evropi – grupama koje
nije stvorila već ih nastoji iskoristiti. Pruža finansijsku podršku strankama
krajnje desnice kao što su Nacionalni front u Francuskoj i Jobbik u Mađarskoj,
svoju političku podršku pružila je i krajnje desničarskoj Alternativi za
Njemačku i potpisala sporazume o suradnji s austrijskom Slobodarskom strankom i
talijanskom Sjevernom ligom. Što se tiče Kine, ona se ne ograničava na grupe s
kojima dijeli ideološke stavove već nastoji ostvariti utjecaj među glavnim
strankama kako bi provodile politiku koja je više odgovara njezinim interesima.
Ove godine, na primjer, u Australiji je izbila kontroverzna polemika oko
australskih kineskih poslovnih ljudi povezanih s Komunističkom partijom koja je
donirala milione dolara vodećim političkim strankama u zemlji. I, kako je
kanadski analitičar Christopher Johnson kazao za Financial Times, nedavna
istraga Novog Zelanda o parlamentarcu rođenom u Kini, koji je prošao obuku na
vrhunskoj akademiji za kineske vojne obavještajce, rasvijetlila je pokušaje
Pekinga da „kultivira ljude na osnovnim političkim nivoima o zapadnim demokratijama
i pomogne im da se pozicioniraju na utjecajnim mjestima“. Neki francuski
posmatrači, u međuvremenu, tvrde da je Unija za narodni pokret bivšeg
predsjednika Nicolasa Sarkozyja primila nezakonitu podršku iz Libije i Katara
tokom njegove kampanje 2007. (U toku je ispitivanje tih navoda.)
Njegovanje saveza sa zapadnim političarima
može osigurati povlašten tretman, čak i kada direktna podrška nije uključena.
Više nego bilo koji drugi oblik autoritarnog utjecaja, ovakve intervencije
ovise o tome kakav interes u njima vide zapadni zvaničnici. U Italiji, na
primjer, Rusija se dodvoravala predstavnicima širom stranačkog spektra koji
žele bliže veze između Rima i Moskve. Čini se da je to pomoglo osigurati da
Italija djeluje kao glavni kritičar sankcija EU protiv Rusije.
Treća oblast u kojoj autoritarne države traže
utjecaj je biznis. Vlade ulažu u glavne sektore ne samo da bi ostvarile dobit,
već i vid moći nad zemljama domaćinima. Jedan primjer su kineska ulaganja u
infrastrukturu Grčke. Posljednjih godina, Peking je omogućio finansijski
opstanak ovoj zemlji, znatno ulažući u luku Pirej, najveću luku Grčke. Ta su
ulaganja omogućila Kini novi pristup glavnim grčkim donosiocima odluka – a time
i način za vršenje utjecaja na vanjsku politiku EU jer grčki zvaničnici u obzir
uzimaju interese ključnog ulagača u njihovu zemlju. Angolino stjecanje
kontrolnih udjela u portugalskim bankama tokom finansijske krize, koje je
zemlji ostavilo privilegiran pristup glavnim portugalskim političarima, još je
jedan slučaj.
Zemlje bogate resursima vjeruju da će naftne
kompanije lobirati za njih kod zapadnih
vlasti. Čak i kad izravno vlasništvo nije uključeno, oslanjanje kompanije ili
sektora na klijente s autoritarnom podrškom može oblikovati nacionalnu
politiku. Na primjer, ruska izgradnja dvaju nuklearnih reaktora u Mađarskoj
pomogla je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da pronađe prijateljskog
sugovornika u zemlji u kojoj većina ljudi već dugo ne preferira Rusiju.
No, možda je najveća posljedica uplitanja
autoritarnih interesa u zapadne ekonomije zarobljavanje zapadnih stručnjaka
koji ovise o njihovom pokroviteljstvu. Davatelji usluga u bankarstvu,
računovodstvu, zakonodavstvu i javnim odnosima žele ispuniti autoritarne
zahtjeve. Ovo je novi standard – ne samo u Londonu, gdje se trend naročito
dobro dokumentira, već u svim glavnim gradovima na Zapadu, uključujući
Washington, gdje lobisti poput Paula Manaforta i grupacije Podesta rade u ime
bivšeg ukrajinskog predsjednika i ruskog saveznika Viktora Yanukovycha. Takvi
stručnjaci štite interese režima i njihovih elita i daju im pristup i ugled.
Tako bogati Rusi koriste londonske firme kao administracije, pretvarajući grad
u obrazovni centar svoje djece i „praonicu“ za svoj novac. Mnoge od veza između
Rusije i predsjedničke kampanje Donalda Trump, dosad otkrivenih, također se
slično vrte oko ekonomskih interesa Putinove kleptorakcije.
Profesionalci sa Zapada autoritarce tretiraju
kao sve ostale klijente. Ti odnosi manje ovise o ideološkim afinitetima nego o
banalnom usklađivanju interesa: onom koje garantira poslovanje za profesionalce
te pristup i usluge svojim klijentima.
/Nastavit će se/
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)