KOLUMNA
Ničim izazvan Predsjednik Milorad Dodik je
najavio da će uskoro Narodna skupština manjeg BiH entiteta, usvojiti Rezoluciju
o vojnoj neutralnosti, kako bi se potvrdila pozicija entiteta u vezi očuvanja
ustavnog poretka tog entiteta i eventualnog ulaska BiH u NATO
Piše: Hamza Višća, thebosniatimes.ba
Ničim izazvan Predsjednik Milorad Dodik je
najavio da će uskoro Narodna skupština manjeg BiH entiteta, usvojiti Rezoluciju
o vojnoj neutralnosti, kako bi se potvrdila pozicija entiteta u vezi očuvanja
ustavnog poretka tog entiteta i eventualnog ulaska BiH u NATO. Dodao je da je Nebojša Radmanović u vrijeme
kada je bio predsedavajući Predsedništva BiH potpisao odluku koja se odnosi na
to da se zatraži otpočinjanje procedure, ali da Akcioni plan za članstvo /MAP/
ne znači članstvo u NATO. Da MAP ne znači članstvo znali smo i prije Dodika,
ali očekivano nije spomenuo Zakon o odbrani BiH gdje u članu 84 stoji –
Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine,
Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske
nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u
članstvo NATO-a. I nije rekao, a mogao
je, da i Parlamentarna skupština i Predsjedništvo i Vijeće ministara uglavnom
ne rade ništa na ispunjavanju ove obaveze. Naprotiv, mnogi dužnosnici u ovim
institucijama opstruiraju euro-atlanske integracije, iako su njegova opozicija.
Vojna neutralnost Srbije
Imajući u vidu da Dodik, i ne samo on, umišlja
da je manji entitet država, bilo je za očekivati da, po običaju oponaša
susjednu nam Republiku Srbiju. I u tom smislu kasni deset godina. Naime, još
27. novembra 2007.godine, Narodna skupština Republike Srbije izglasala je
Rezoluciju Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta
i ustavnog poretka Republike Srbije, definišući svoju poziciju spram mogućeg
proglašenja nezvisnosti Kosova. U toj Rezoluciji u članu 6 stoji da «Narodna
skupština donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u
odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na
kojem bi se donela konačna odluka po tom pitanju».
Na konferenciji – Zapadna sigurnosna
arhitektura i Srbija, izazovi i dileme, održanoj u septembru ove godine u
Beogradu, podpredsjednik vlade Srbije i ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić,
rekao je da je, u okolnostima mogućeg jednostranog proglašenja nezavisnosti
Kosova, Rusija tražila jedan ovakav stav, kako bi bila jasnija pozicija Srbije.
Ovo tim prije, jer je Srbija predhodne godine pozvana i ušla u NATO program
Partnerstvo za mir.
Međutim, i poslije deset godina ova Rezolucija
je jedini zvanični dokument Republike Srbije koji spominje “vojnu
neutralnost”. Strategija odbrane i Strategija nacionalne sigurnosti niti u
jednoj rečenici ne spominju ovakav status. Šta više, ovi dokumenti identificiraju
tzv. asimetrične sigurnosne izazove kao prioritete, automatski ukazujući na
nužnu kooperativnu sigurnost. Uprkos proglašenoj «vojnoj neutralnosti» Srbija
je intenzivirala svoje aktivnosti u NATO programu Partnerstvo za mir, a odnose
sa NATO-om podigla na najveću razinu odnosa koje može imati zemlja partner,
koja ne namjerava biti član. Srbija je sa Sjeverno-atlanskim savezom dogovorila
IPAP (Individualni partnerski akcioni plan), koji podrazumijeva partnerstvo i
saradnju u vezi sa političkim, sigurnosnim i odbrambeno-vojnim pitanjima,
javnim informisanjem, naukom i zaštitom
okoline, civilnom zaštitom, te administrativnim, pravnim i pitanjima resursa.
U tim uvjetima, svi zvaničnici NATO-a su potvrđivali
i potvrđuju da vojna neutralnost Srbije nije prepreka partnerstvu i saradnji,
te da se ne vrši nikakav pritisak na Srbiju da mijenja poziciju partnera.
Naprotiv, Alijansa ostaje privržena politici «Otvorenih vrata», a iz godine u
godinu obim saradnje, broj partnerskih ciljeva i nivo povjerenja između NATO-a
i Srbije je veći i veći.
I još nešto, srbijanskoj javnosti nikad nije
precizno objašnjen pojam vojna neutralnost, tim prije što su u teoriji i praksi
međunarodnih odnosa poznati samo pojmovi stalna neutralnost, neutralizam i
nesvrstanost, i svi oni su usmjereni na definiranje pozicije jedne države u
sukobu drugih država. Ovdje treba dodati da takvu poziciju jedne suverene
države trebaju potvrditi druge zemlje. To se naravno, u slučaju vojne neutralnosti
Srbije nije desilo.
Biti u EU ne znači biti neutralan
Sada se Srbija, u procesu pristupanja
Evropskoj uniji, suočava sa izazovom jasnog definiranja vlastite vojne
neutralnosti, jer biti članica EU podrazumijeva ponašanje u duhu Zajedničke
sigurnosne i odbrambene politike EU, a to više nije neutralnost kakvu je Srbija
do sada imala. U tom smislu bila je vrlo jasna poruka ambasadora zemalja, poput
Austrije, Švedske i Finske, na konferenciji u Beogradu – naša neutralnost prije
ulaska u EU se znatno promijenila sa našim ulaskom, i na Srbiji je da odluči
šta će u tom smislu poduzeti. Austrija i Finska, koje su imale nametnutu
neutralnost poslije 2. Svjetskog rata, morale su raditi i ustavne promjene kako
bi postale punopravne članice i mogle odgovoriti zahtjevima osnovnih dokumenata
EU. Irska ima u EU poziciju vojne neutralnosti koja je definisana tzv. Irskom
klauzulom, za čiju potvrdu se izborila tokom usvajanja Lisabonskih dokumenata,
u kojoj se kaže politika Unije neće uticati na specifičan karakter sigurnosne
i odbrambene politike određenih država članica. Naime, angažovanje Irskih
vojnih snaga mora biti pod okriljem UN i odobreno od strane irske Vlade i
Parlamenta (tzv. irska trostruka brava). Da li će Srbija tražiti sličan
aranžman nije poznato.
Narativ protiv NATO-a
Srbija nije vršila ni neke posebne analize
koštanja vojne neutralnosti, ali ni eventualne posljedice ulaska u neki od
vojnih saveza. Jednostavno je, pomenutom rezolucijom iz 2007.godine, postala
vojno neutralna. Analitičari tvrde da se ovdje radi o poruci za kako
unutrašnju, tako i vanjsko-političku upotrebu. Poznato je da građani Srbije
danas ne gaje prevelike simpatije za NATO, što je posljedica zračnih udara po
položajima VRS u 1994-1995, kao i bombardovanja SR Jugoslavije 1999.godine, ali
i narativa koji je i danas prisutan u medijskom i političkom prostoru, uprkos
znatno proširenoj saradnji Srbije sa Alijansom i njenim članicama. U
srbijanskim medijima puno veću pažnju su imale i imaju vojne vježbe sa
Rusijom(njih 6), u poređenju sa blizu 40 vježbi sa Alijansom, njenim članicama
i partnerima.
Taj nesklad narativa zvaničnog i nezvaničnog
Beograda sa obimom i sadržajem saradnje i partnerstva na relaciji Srbija –
NATO, mogao bi biti, ako ne prepreka dalje saradnje, onda barem predmet
diskusije i preduzimanja mjera, što bi moglo rezultirati donošenjem
Komunikacijske strategije, kao partnerskog cilja.
Vojna neutralnost nije dio odgovornosti
entiteta
Ali vratimo se Dodiku i najavi vojne
neutralnosti manjeg BiH entiteta. Dilema s početka teksta – vojna neutralnost –
fake news, propaganda ili nešto treće, ne postoji. Radi se i o lošoj vijesti i
o propagandi, namijenjenoj domaćoj javnosti, koja je prilično uskomešana
posljednjim dešavanjima u i oko entitetske skupštine, ali i cjelokupnom
političkom životu BiH. Još od oktobra 2005.godine sva vojna pitanja su u
nadležnosti države BiH i njenih institucija, kako je to definirano Zakonom o
odbrani BiH(Zakon je donesen u Parlamentarnoj skupštini BiH, i potpisan od
strane dr. Nikole Špirića i gospodina Mustafe Pamuka, predsjedavajućih
Predstavničkog i Doma naroda PS BiH). Ovim potezom Milorad Dodik želi na mala
vrata uvesti glupost koju su sebi dozvolili organi vlasti države BiH
pristajanjem na koordinacijski mehanizam glede pristupanja EU. Naime radi se o
institutu koji ne postoji u Ustavu BiH, koji paralelno donosi bitne odluke i
suspenduje institucije i mehanizme odlučivanja u njima propisane Ustavom i
zakonima. Dodik bi htio, a nije sam, da se i u procesu pristupanja NATO-u,
uspostavi mehanizam koji bi prepoznavao manji entitet u procesu donošenja
odluka kada je on (SNSD) na vlasti u entitetu, a nije u državi i njenim
institucijama. Zagovornici ove ideje su spremni ići i do toga da se u nekoj
fazi pristupanja NATO-u i od NATO-a traži prepoznavanje glasa tog entiteta u
procesu donošenja odluka u Bruxellesu. Za ovo mu ne treba Rezolucije, proces
euro-atlanskih integracije je opstruiran gotovo deset godina, sa ili bez SNSD u
državnoj vlasti.
Ovakve ideje se mogu javiti samo u uvjetima
kada organi vlasti BiH ne čine ništa po pitanju općeg društvenog dijaloga u
vezi NATO-a, kada je evidentno odsustvo informacija, kao i sistemska
opstrukcija procesa euro-atlanskih integracija. Ovdje prije svega mislim na
Ministarstvo i ministra vanjskih poslova, koji bi po prirodi stvari trebao
voditi jednako revnosno proces evropskih i euro-atlanskih integracija. Ni prvi
u Vijeću ministara ne čini neke posebne napore, osim verbalne podrške, a ima
uspostavljenu Komisiju za NATO integracioni proces. Prema raspoloživim
informacijama rad te Komisije nikad nije razmatran. Od 2013.godine Komisija se
gotovo ničim ne bavi, barem prema njenoj web stranici, odnosno web stranici MVP
BiH. Da budem precizan, program rada
Komisije je bio jednom na dnevnom redu(2016.), bilo nekih primjedbi na
predloženi dokument i njegovo razmatranje odloženo u nedogled. A Bosna i
Hercegovina vapi za ozbiljnim, dobro organiziranim i sveobuhvatnim društvenim
dijalogom u kome će argumenti biti ispred emocija i osobnih interesa. Nosilac
toga posla trebalo bi biti Ministarstvo vanjskih poslova, uz aktivno učešće
drugih ministarstava, Parlamenta i Predsjedništva BiH. Do tada će novinari i
običan puk pitati ministricu odbrane Marinu Pendeš– kad ćemo u NATO, jer je
problem nepokretne imovine neopravdano prikačen Ministarstvu odbrane, a država
srljati u makedonski ili ukrajinski scenario.
(TBT)