LIFESTYLE
Na današnji dan 1978. godine Jugoslaviju je potresala velika
YU rock afera. Ipe Ivandić (bubnjar grupe Bijelo Dugme), Ranko Boban i Goran
Kovačević uhapšeni su pod optužbom da su preprodavali drogu
FOTO: (Screenshot: YouTube)
Na današnji dan 1978. godine Jugoslaviju je potresala velika
YU rock afera. Ipe Ivandić (bubnjar grupe Bijelo Dugme), Ranko Boban i Goran
Kovačević uhapšeni su pod optužbom da su preprodavali drogu.
Oktobar 1978: “Tvrdite da postoji samo jedan svijet. Ja
vam kažem da su dva. Jedan je moj, a onaj drugi podijelite vi među sobom. Ja
svoj ne dam!”
Trebali smo ove riječi čuti tek u kinu, na premijeri
“Pejzaža u magli”, buduće filmske priče o narkomanima. Ali, kako je
autor, beogradski redatelj Jovan Jovanović, odlučio da djelo muzički ilustrira
svirkom rock grupe “Laza i Ipe”, zahvalni rokeri zauzvrat su, još
prije prve klape, navedeni monolog iz scenarija štampali i na omotu svoje ploče
“Stižemo”.
Mladi muzičari, međutim, kao da su se odveć uživjeli u
suradnju na ovom filmu jer gdje su, u stvari, stigli, zna se – u istražni
zatvor sarajevskog Okružnog suda. Sve zbog sumnje da su do guše upleteni u
šverc i raspačavanje droge. Sumnja je, što više, potkrijepljena s nekih tri i
pol kilograma hašiša koji je kod njih zatečen.
Iza brave su bubnjar Goran Ipe Ivandić, basist i ton majstor
Zlatko Hold, gitarist i pjevač Goran Kovačević i kantautor Ranko Boban, ironije
radi – najpoznatiji po svojoj kompoziciji “Glavo luda”.
Orguljaš grupe Lazar Ristovski nije uznemiravan pošto njegov
porok – vinjak – zakon ne zabranjuje. No, da kvintet iza rešetaka, ipak, bude
kompletan, našao se tu bivši student Više komercijalne škole Jadran Adamović,
jedini koji s uhapšenima nema nikakve muzičke veze. Njegove veze isključivo su
– singapurske. A baš tim putem, čini se, stigla je opojna pošiljka u Sarajevo.
Na izgled, klupko se odmotalo naglo.
Trka do podruma
U utorak 19. septembra negdje oko tri i pol podne, u stanu
55 na desetom katu višekatnice nad Miljackom oglasilo se ulazno zvonce. Ipe
Ivandić koji je otvorio vrata roditeljskog doma možda se i nije naročito lecnuo
kad je u jednom od dvojice posjetitelja s one strane praga prepoznao Amira
Latića, inspektora regionalnog SUP-a, jer Latić je osvjedočeni prijatelj
sarajevskih rock glazbenika. Prije nego što je stupio u službu sigurnosti, neko
vrijeme proveo je čak i kao njihov menadžer.
Na žalost, ovog puta posjet je bio služben. U drugoj sobi
desno, istražitelji su u hrpi ploča na regalu našli ono što su tražili –
kilogram hašiša, prešanog u smeđe pogače veličine dlana. Prijateljsko
uvjeravanje potrajalo je zatim na licu mjesta još sat-dva a onda je Ivandić
shvativši valjda da je igri došao kraj mirno ušao u službeni automobil da “goste”
isprati i do svog stana desetak kilometara dalje u novom naselju na Butmiru.
Je li to zaista bila slučajnost ili samo vješta zamisao
istrage tek automobil se uz put ubrzo pokvario.
“Ipe, skokni der do onog bistroa preko puta i
telefoniraj da nam pošalju druga kola”, zamolio je Latić svog klijenta.
Podrazumijeva se, Ivandić je pruženu šansu iskoristio i
telefonirao dvaput. Jedan poziv bio je upućen kolegi muzičaru, a sada i drugu u
nevolji Zlatku Holdu: “Brzo, stari, furaj do podruma i skloni robu prije
nego što stignemo”.
Istog časa Hold uskače u kombi IMV kojim je do jučer
prevozio ozvučenje i instrumente i prečicom stiže u Ulicu Ernesta Telmana 5.
Upada u podrum i prema uputi otvara prašnjavu futrolu s bubnjevima. Ono što je
tamo vidio očigledno bilo je mnogo i za njegovu petlju – u plastičnoj vreći na
dnu, ležalo je više od dva kilograma droge. Dršćući od straha zadatak je obavio
više nego nespretno pa su još iste večeri za istražnim stolom i on i Ivandić
bili opet suočeni s neugodnim smeđim teretom.
Pazar na Ilidži
Usprkos uspjehu, istraga, međutim, nije zadovoljna. Naime,
iako su svi uhapšeni šutjeli kao zaliveni, vijest o uhićenju na još
neodgonetnuti način procurila je u javnost prije vremena i obruč je, tvrde,
zbog toga zatvoren prekasno. Prave kolovođe ostale su van njegovog domašaja, a
samim tim nastavlja se i bojazan da kanal kojim je droga stizala nije prekinut.
Preostaje, doduše, pokajnička ispovijest Ipeta Ivandića pred
istražnim sucem Abdulahom Hadžikarićem: “Drogu uzimam već četiri godine.
Mislim da mi to pomaže u muzičkom poslu kojim se bavim. Zaplijenjeni hašiš
nabavio sam od moreplovca Veselina Adamovića, brata uhapšenog Jadrana”
Navodno, on je prije nešto više od tri mjeseca Adamoviću
starijem prišao na ulici i zatražio mu cigaretu a ovaj mu je tom prilikom
došapnuo: “Imam ja za pušenje i nešto bolje od duhana. Samo spremi
lovu”.
Rečeno-učinjeno. Sa starim milijunom u džepu Ivandić se po
dogovoru nekoliko večeri potom ponovo našao sa svojom vezom. Kako je milijun
dinara bilo malo, muzičar je svratio do banke da s knjižice podigne još dva.
Tek tada Adamović ga je primio u svoj automobil i odvezao do Ilidže.
Tamo su u sjeni hotela “Terme” sačekali zeleni
“Volkswagen” dubrovačke registracije i razmjena je obavljena – tri
milijuna starih dinara za plastičnu vreću, istu onakvu u kakve pakiraju robu u
samoposlugama “UPI”.
– Kad sam tramvajem stigao kući i zavirio u robu, video sam
da je hašiša mnogo više nego što se za novac koji sam ja dao može kupiti.
Isprva sam mislio da se Adamović prevario i da će se vratiti po svoje ali kad
sam drogu probao, pripala mi je muka i shvatio sam da je više od dva kilograma,
u stvari, pokvareno. Pokvareni dio sakrio sam u futrolu za bubnjeve, a zadržao
sam samo kilogram čiste koji sam sam pušio. Jedino sam po desetak cigareta otud
dao prijateljima Holdu, Kovačeviću i Bobanu.
Stare mušterije
I pored toga, branitelji Ipeta Ivandića, sarajevski
odvjetnik Dragoslav Vasiljević i njegov beogradski kolega Vukašin Đurović,
smatraju da njihov štićenik ne može biti optužen za ono što mu se pripisuje –
da je sudjelovao u krijumčarenju, a potom i raspačavanju droge.
“On je hašiš kupio za osobnu upotrebu”,kaže Đurović.
“O tome svjedoči činjenica da je i poslije tri mjeseca
cijela količina kod njega nađena gotovo neokrnjena. Dakle, nije je preprodavao.
A to što je nekoliko grama dao drugovima, odranije poznatim kao uživaocima, ne
znači da ih je navodio na drogiranje”.
Službeno, međutim, svi su iznenađeni.
“Kao u drugim našim velikim gradovima, i u Sarajevu su
primijećene pojave narkomanije među mladima”, kaže Vlado Peka, predsjednik
Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine.
“Prije otprilike tri godine bilo ih je oko dvije
stotine ali smo tečajevima u okviru političke škole na Skenderiji uspjeli taj
broj nešto smanjiti. No, teško mi je da povjerujem da su se u to upuštali i ovi
mladi muzičari s kojima smo oduvijek uspješno surađivali”.
Istina, samo malo dalje, u uvijek prepunoj bašti kavane
“Park” ima dosta i onih koji su u tužnu tajnu bili upućeni godinama.
Putovanja s onu stranu stvarnosti, pričaju, uglavnom su se odigravala za
vrijeme seansi po privatnim stanovima, nerijetko i u nekim od kafea kao što su
“Kaktus”, “Kolegijum artistikum” i “Disko
Trebević”. Ali i usred svirke.
Zna se naime da je još prije dvije godine u tijeku snimanja
trećeg albuma grupe “Teška industrija” tadašnji pjevač ansambla, sada
pritvoreni Goran Kovačević, svaki čas napuštao studio i ne krijući se odlazio
da, kako se to stručno kaže – “duva”. Ima nagovještaja da službenici
SUP-a ovu grupu budno uhode upravo od tih dana.
Samo, teško da je ovo posljednje točno jer što je onda
policija čekala sve vrijeme? I zar bi, inače, prije tri mjeseca propustila
priliku da posljednju primopredaju droge na Ilidži osujeti na licu mjesta? U
stvari, kako je nedavna racija obavljena bez očiglednog povoda, najvjerojatnija
je pretpostavka da je grupu neko tek skoro potkazao.
Druga strana medalje?
Tko god da je to bio, učinio je dobro djelo. Ipak, majka kao
majka, Mirjana Ivandić duboko sumnja u velikodušne motive: “Moj sin prijavljen
je iz drugih razloga”.
Skršena i očajna, žena pedesetih godina naširoko priča o
nevoljama srednjeg od troje njene djece. Jeste, školu nije završio ali je sedam
godina proveo u muzičkoj. Konačno, 1973. priključio se sastavu “Bijelo
dugme” da zajedno s njim sudjeluje u dotad neviđenom estradnom, fenomenu
kod nas.
Jasno, nezapamćena slava i desetine, stotine milijuna dinara
što su se preko noći sručili na pleća petorice dvadesetogodišnjaka pokazat će
ubrzo i svoje naličje: do jučer neobvezno muziciranje pretvara se u surovi
biznis, a ranije drugarstvo u hladne poslovne odnose. Duša ansambla je Goran
Bregović. On piše, aranžira, dirigira i samim tim lavovski dio zadržava za
sebe. Ne dopušta da mu se partneri miješaju u posao i po cijenu isključenja
zahtjeva da ga slušaju bez pogovora. Tek njegovim odlaskom u vojsku članovi
grupe ogledaju se kao autori i to im ide od ruke. Međutim, Bregović je uporan:
“Kad izađem nastavljamo po starom, sviramo samo moje stvari!”
Bubnjaru Ivandiću i orguljašu Ristovskom to se više ne
sviđa pa svoju ploču “Stižemo”
na kojoj su u međuvremenu, radili koliko da im prođe vrijeme dok se šef ne vrati,
sada žele iskoristiti kao trambulinu u
samostalnu karijeru. I čas rastanka izabran je smišljeno: zbogom “Bijelom
dugmetu” doviknuli su neposredno pred uveliko pripremani povratak slavne
grupe.
– Pojest ću ih za doručak – poručuje preko novina vojnik Goran
Bregović.
Na drugoj strani, ni s izdavanjem ploče ne ide kako treba.
Vrativši se sa snimanja u Londonu Laza i Ipe ponudili su gotove matrice
“Jugotonu” za trideset starih milijuna. “Jugoton” nudi
znatno manje i od posla nema ništa. Ali smatrajući mlade muzičare još svojim
ekskluzivcima, zagrebački izdavači zaključavaju matrice u svom sefu. Doduše,
druga izdavačka kuća RTV Ljubljana pristaje na cijenu pa su načinjeni novi
kalupi i početkom septembra ploča se konačno pojavila.
Samo desetak dana potom njeni izvođači su pohapšeni…
Kolika je cijena
Bilo kako bilo, nepromišljeni izlet nekolicine pojedinaca u
drogu, mogao bi propisno da uzdrma ugled i povjerenje koje su domaći rock
muzičari s velikom mukom stjecali bar jedno desetljeće.
Tako, na primjer, u nedostatku službenih informacija o aferi, neodgovorne čaršijske
glasine su u dimu hašiša vidjele već i cijelo “Bijelo dugme”.
Sarajevska mladež pa i obožavatelji širom zemlje s pravom se zbog toga ljute.
Jer, ne zaboravimo, riječ je ovdje o uzornim omladincima, udarnicima s radne
akcije, nosiocima plakete IX kongresa Saveza socijalističke omladine Bosne i
Hercegovine. Vokalni solista ansambla Željko Bebek koji je, valjda zabunom,
ovih dana također saslušan, misli, međutim, da će se svi nesporazumi uskoro
zaboraviti: “Djeca nam vjeruju a to je najvažnije”.
No, šteta je svakako učinjena.
“Pedesetak mladih Sarajlija zarađuje svoj kruh
svirajući ovu muziku”, zabrinut je Slobodan Boda Kovačević, član
popularnih “Indeksa” i s 15 godina boravka na estradi veteran
jugoslavenskog roka.
“Odnedavno i odgovorni ljudi spremni su pomoći nam.
Razmišljalo se i o beneficiranom radnom stažu. A kako sad da im izađemo pred
oči?”.
Zbunjen je i poznati sarajevski pjesnik Duško Trifunović
čiji su tekstovi uveliko doprinijeli da ovdašnja pop scena u posljednje vrijeme
žanje priznanja sa svih strana: “Prosto sam zavidio tim momcima jer umiju
divno svirati, mislio sam da ih poznajem. Sad ne znam što da kažem”.
Ali, ako je pjesnik zanijemio, proročanskije nego ikad
odzvanjaju sad u ušima oni njegovi stihovi koje je još 1976. zapjevalo, opet
nezaobilazno, “Bijelo dugme”: Što bi dao da si na mom mjestu, da te
mrze a da ti se dive… Ti budi sretan sad što si preko puta… Jer ovo je
mojih pet minuta, a pred tobom stoji život cijeli…
(TBT, index.hr, autor: Nikola Đorđević)