KOLUMNA
Od pripadnika budističke većine često ćete
čuti da „mrze islam“, ali mnogi od njih u razgovoru priznaju da im ne smeta to
što muslimani žive u njihovim gradovima.
Piše: Gavin Jacobson, thebosniatimes.ba
Ma So Jin je najveći budistički manastir u
gradu Mandalej u Mijanmaru. To je sumorni skup spavaonica i učionica u zapadnom
dijelu grada u kome je smješteno oko 2.500 monaha. U manastiru vlada atmosfera
predanog rada. Mladići obučeni u oranž-smeđe odore sjede na podu i proučavaju
„Dharmu“ ili uče napamet svete tekstove. Čuje se samo jednolični zvuk slamnatih
metli monaha koji čiste drvene podove i disonantni žamor zajedničkih molitvi.
Van zidina manastira je sve mnogo življe: monasi se pljuskaju hladnom vodom i
razgovaraju o politici sjedeći za stolovima pokrivenim novinama. Sjede u senci
velikog zida prekrivenog jezivim fotografijama koje prikazuju navodne zločine
muslimana. Izložene bez ikakvog objašnjenja ili dokaza o tome gdje, kada i kako
su snimljene, one prikazuju unakažena lica i tijela, zvjerstva koje su
muslimani navodno počinili nad mijanmarskim budistima.
Kontrast između mira u manastiru i prizora
nasilja na njegovim zidinama oličen je u njegovom ozloglašenom stanaru. To je
Ašin Viratu, junak novog dokumentarnog filma Barbeta Schroedera „Prečasni V“.
Viratu je naizgled staložen i uglađen čovjek, krupnih očiju i blagog osmijeha.
Glas mu je prijatan, a govor odmjeren. Ali ispod uljudne maske plamti mržnja
prema 4% stanovnika Mijanmara koje čine muslimani („zid pokolja“ je postavljen
ispred njegove rezidencije). Viratu je odgovoran za podsticanje na neke od
najgorih slučajeva etničkog čišćenja u novijoj istoriji Mijanmara. Times ga je
opisao kao „lice budističkog terora“.
Schroeder, švicarski filmski stvaralac rođen u
Iranu, proveo je decenije dokumentirajući moralne nakaze. Svoju „Trilogiju zla“
započeo je još 1974. filmom „General Idi Amin Dada: autoportret“, koji je
studija karaktera diktatora iz Ugande. Drugi nastavak, „Đavolji advokat“ iz
2007, govori o francusko-alžirskom advokatu odbrane Jacquesu Vergeu čiji su
klijenti bili i Klaus Barbi, Karlos Šakal, Kije Sampan, prethodnik Pola Pota i
vođa Crvenih Kmera, kao i poricatelj Holokausta Roger Garaudy. Viratu je Schroederov
posljednji subjekt i, po njegovom mišljenju, najstrašniji. „I njegovo ime me
plaši“, kaže Schroeder u nedavnom intervjuu za France Presse. „Zato ga zovem
samo V.“
Film prati Viratuov uspon od dječaka iz
provincije do govornika koji pokreće mase. U središtu filma su prijelomni
trenuci razvoja Viratuovog etno-nacionalizma, na primjer njegova izjava iz
1997. u kojoj kaže da je „konačno shvatio muslimanske namjere“ nakon što je
pročitao anonimni pamflet pod naslovom „U strahu od nestajanja naše rase“. Ili
scena iz 2003, kada je pred kamerama održao besjedu protiv muslimanskih
„kalara“ od koje se ledila krv u žilama („kalar“ je pogrdan naziv za mahom
tamnopute Rohindža muslimane, koji aludira na boju njihove kože). „Ne mogu podnijeti
to što nam rade“, rekao je Viratu i dobio ogroman aplauz. „Na moj znak, budite
spremni da me pratite u stopu… Moram dobro isplanirati operaciju da bi bila
efikasna – kao što to rade CIA ili Mosad… Garantiram vam da poslije toga za
njih ovdje neće biti života“. Mjesec dana kasnije u Kjaukseu je ubijeno 11
muslimana, a dvije džamije i 26 kuća spaljene su do temelja. Zbog pozivanja na
nasilje, Viratua je uhapšen od strane vojne hunte i proveo je 9 godina u
zatvoru Obo u Mandaleju.
Slično Marcel Ophülsu, filmskom stvaraocu koji
se bavio svakodnevnim aspektima rasne i etničke netrpeljivosti i ugnjetavanja, Schroederov
stil intervjuiranja nikada nije neprijateljski ili moralizatorski. Kao što i
sam kaže u pisanim bilješkama uz film, svrha filma je da se subjekt pusti da
govori i da ga „ne osuđujemo: u procesu nastanka filma zlo će se pojaviti u
svim svojim oblicima, a užasna istina će isplivati sama od sebe“. U jednom
trenutku Viratu tvrdi da je on inspirirao Šafransku revoluciju 2007 – toj
njegovoj zabludi u filmu se podsmijava jedan od njenih vođa U. Kajlar Sa,
opisujući očajne socijalne uvjete koji su primorali monahe da izađu na ulice
Ranguna.
Viratu je oslobođen tokom opće amnestije
političkih zatvorenika 2012. Ubrzo zatim obnovio je Pokret 969 – organizaciju
koju je nešto ranije iste godine osnovao sa Ašinom Sada Maom, monahom iz grada
Mulmejna. Ta organizacija je posvećena sprečavanju onoga što percipira kao
infiltraciju i dominaciju islama u budističkom Mijanmaru. Od 2014. Viratu djeluje
pod okriljem Ma Ba Ta ili Organizacije za zaštitu rase i religije. Poput
Pokreta 969, mnogi članovi organizacije Ma Ba Ta šire propagandu o tome kako
muslimani otimaju budističke žene i ostavljaju iza sebe više potomaka od
budističkih muškaraca. „Afrički somovi“, kaže Viratu Schroederu na početku
filma, „rastu velikom brzinom, brzo se razmnožavaju i nasilni su… Muslimani su
baš kao te ribe.“
„Prečasni V.“ je film teži za gledanje od prva
dva dijela autorove trilogije. Arhivski materijal i scene koje je Schroeder
krišom snimio protkani su snimcima sa YouTubea i Facebooka napravljenim
telefonskim kamerama i ličnim video rekorderima. Većina snimaka dokumentira zvjerstva
počinjena u državi Rakine 2012. kada su se sukobi između većinske Arakaniz
populacije i Rohindža muslimana završili protjerivanjem 125.000 muslimana u izbjegličke
kampove, kao i antimuslimanske nemire u centralnom i istočnom Mijanmaru 2013. U
filmu se vide potresni prizori kuća u plamenu, muškaraca nasmrt pretučenih
drvenim palicama i ljudi ostavljenih da živi izgore. Za to vrijeme policija
stoji po strani i to gleda. Amartja Sen je nasilje prema Rohindža muslimanima
nazvao „puzećim genocidom“.
Korištenje video snimaka sa YouTubea i Facebooka
omogućava Schroederu da ukaže na bitnu Viratuovu osobenost. Idi Amin je bio otjelovljenje
zastrašujuće kombinacije apsolutne moći i nepredvidivosti – njegov uspavani bijes
izbio bi na površinu bez ikakvog upozorenja. Zavodljivost i logičke majstorije
doprinijeli su da Jacques Verget liči na Volanda iz Bulgakovljevog romana
„Majstor i Margarita“ – đavo u besprijekornom odijelu. Ono što je uznemirujuće
u vezi sa Viratuom – i što je primijetio jedan Viratuov protivnik, takođe monah
– jeste to što on želi da ljudi „u praksi iskuse smisao njegovih poruka prije
nego što u njih povjeruju“. Svrha njegovih javnih besjeda je da povodljive
ljude transformiraju u bezumne izvršioce njegovih poruka mržnje.
To izbija iz interaktivnog stila njegovih
propovijedi, činjenice da redovno predaje djeci, kao i iz upotrebe Twittera i Facebooka,
preko kojih distribuira islamofobne filmove u svojoj produkciji. Kao njegov
omiljeni političar Donald Trump – za koga misli da je jedini u stanju da spriječi
globalnu dominaciju islama – Viratu kanalira i odslikava načine na koje
društveni mediji mržnju pretvaraju u lahkomislenu razonodu. Zlo koje Viratu
oličava – njegovo nastojanje da produbi i normalizira praksu rasnog neprijateljstva
– može se sažeto izraziti Byronovim dvostihom iz „Don Juana“, koji Schroeder u
filmu navodi kao epigraf: „Mržnja je najtrajnije zadovoljstvo – bez mane /
Ljudi vole na brzinu, mrze natenane.“
Film „Prečasni V.“ je osvjetlio mračnu stranu
Teravada budizma u Mijanmaru i pokazao velike izazove koji su pred novim
poretkom u ovoj zemlji, posebno u domenu slobode govora i okupljanja. Viratu je
trn u oku vlade na čijem je čelu Aung Su Xi. Njena vlada pokušava okončati
skoro 70 godina dug građanski rat i izgradi zemlju nakon decenija ekonomske
katastrofe. Pitanje koje mnogi u vladi sigurno postavljaju glasi: „Kako da se
oslobodimo Viratua?“ Malo je vjerovatno da će im u tome pomoći budistički
monasi. Iako su zvanične budističke vlasti u Mijanmaru – Ma Ha Na – zabranile
organizaciji Ma Ba Ta da koristi svoje puno ime, one nisu reagirale na ciljeve
i aktivnosti te grupe. To dijelom ima veze sa široko rasprostranjenom podrškom
koju Ma Ba Ta uživa – ona gradi nedeljne škole, pruža pravnu pomoć i skuplja
novac za siromašne.
Stanje rasnih odnosa u Mijanmaru mnogo je
kompleksnije nego što nam Schroederov film pokazuje. Od pripadnika budističke
većine često ćete čuti da „mrze islam“, ali mnogi od njih u razgovoru priznaju
da im ne smeta to što muslimani žive u njihovim gradovima. Još jedna slijepa
mrlja u filmu je uloga vojske. Ako se izuzme kratak osvrt na masovni progon
Rohindža muslimana iz mijanmarske države Rakine u susjedni Bangladeš krajem
70-ih godina 20. vijeka – u doba vojne diktature – film se malo bavi time
koliko je vojska podsticala na etničko nasilje u oblastima kao što je Rakine
mnogo prije pojave Viratua.
Također nema ni pomena o popularnoj teoriji da
Viratua plaćaju ili makar podržavaju generali, mada su neki od njih česti posjetioci
njegovog manastira. Zbog nedostatka dubljeg historijskog konteksta, kao i
argumenta da je film mogao otići korak dalje u razotkrivanju učešća vojske u
etničkom nasilju, Schroederov film podsjeća na mučni dokumentarac Joshue Oppenheimera
„Čin ubistva“ iz 2012. koji se bavi bivšim članovima indonežanskih odreda
smrti, počiniocima masovnih ubistva komunista 1965-66. godine.
Važniji problem sa filmom „Prečasnim V.“ – ali
i sa njegovom „Trilogijom zla“ uopće – je Schroederova pretpostavka da je zlo
dato jednom zauvšćek. Schroeder je Lešek Kolakovski filmskog stvaralaštva, neko
ko vjeruje da zlo nije ukorenjeno u društvenim okolnostima već je stalno mjesto
ljudske situacije. Jedino takav koncept zla može u sebi obuhvatiti krajnosti
koje dosežu figure poput Amina, Vergeta i Viratua. U „Prečasnom V.“ ništa ne
saznajemo o porijeklu toga zla, niti o tome kako su se Viratuove ideje
formirale i zašto su naišle na plodno tlo u mjestima kao što je Mongdo u državi
Rakine, gdje postoje historijske napetosti između muslimana i budista, ali ne i
u Rangunu ili Mandaleju, gdje takvih tenzija nije bilo. Film nas navodi da o
zlu razmišljamo ne uzimajući u obzir šta ono znači, a to ne pomaže rasvjetljavanju
mračnih strana ljudskog ponašanja. Kao što kaže američki svećenik William
Sloane Coffin: „Lahko je osuditi zlikovca – teško ga je razumjeti.“
(TBT, The New York Review of Books)