KOLUMNA
Embargo na oružje ne bi postigao ništa, osim
što bi omogućio međunarodnoj zajednici da tvrdi kako ‘nešto radi’
Piše: Denika Blacklock, thebosniatimes.ba
U proteklih nekoliko sedmica vidjeli smo more
izjava i analiza koje pozivaju međunarodnu zajednicu da učini nešto kako bi
zaustavila etničko čišćenje nad Rohinjama u Mijanmaru. Među zahtjevima
podnesenim međunarodnoj zajednici jest i da Vijeće sigurnosti UN-a uvede
embargo na oružje.
U izvještaju objavljenom 17. septembra Human
Rights Watch tvrdio je da bi “Vijeće sigurnosti hitno trebalo uvesti
zabranu putovanja i zamrznuti sredstva odgovornima za ozbiljne zloupotrebe i
nametnuti sveobuhvatni embargo na oružje Mijanmaru, uključujući i zabranu vojne
saradnje i finansijskih transakcija s ključnim firmama u vlasništvu
vojske”.
Najkorisniji aspekt embarga na oružje jest da
on može pružiti percepciju da se nešto radi povodom ozbiljnog kršenja
međunarodnih normi. Ali, tu se otprilike završava njegova korisnost. Cilj embarga
na oružje i sankcija jest pokrenuti promjenu u politici ciljne države, a može
se postići samo ako sankcije kojima se prijeti nadjačavaju dobrobiti koje
ciljna država očekuje od trenutne politike. Još važnije, sankcije su efikasne
samo kad stranke koje ih primjenjuju i njihovi partneri sarađuju. U suprotnom,
ostat će previše prostora za subverziju sankcija. Nezgodan scenarij u ovoj eri
međunarodnog neslaganja.
Primjer Jugoslavije
Najsnažnij dokaz protiv embarga na oružje kao
alata za upravljanje konfliktom jest rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1992.
do 1995. godine. Po završetku Hladnog rata Jugoslavija više nije bila od
strateškog značaja, tako da nije postojala hitnost među zapadnim nacijama ili
Rusijom da se smjesta reaguje na krizu. Njihov odgovor koji je uslijedio nakon
izvjesnog vremena bio je uzrokovan domaćim pritiskom da se “uradi
nešto”, što možemo vidjeti u raznim izjavama vezanim za državu Rakhine
danas. U periodu nakon Hladnog rata, kad je međunarodna saradnja bila na visokom
nivou, veliki naglasak stavljan je na korisnost sankcija kao diplomatskog
alata. Ali, posljedice pogrešne percepcije da je međunarodna zajednica
ujedinjena u nametanju embarga na oružje imat će drastičan utjecaj tokom
naredne četiri godine. Ovo je umnogome bilo povezano s individualnim
motivacijama i postupcima glavnih međunarodnih aktera:
Velika Britanija smanjivala je svoju vojsku i
nije imala želju za vojnom intervencijom u pogođenoj državi. Embargo na oružje
bio je daleko jeftinija opcija za Britance, a mogli su i dalje tvrditi da
“rade nešto”.
U Njemačkoj, tek je ujedinjena vlada koristila
raspad Jugoslavije za svoje strateške ciljeve kako bi kupila saveznike u UN-u,
pričajući u korist embarga u javnosti dok je istovremeno naoružavala Hrvate i
Bošnjake u njihovoj borbi protiv Srba u Bosni.
“Kina ima značajne ekonomske investicije
u toku u Mijanmaru u okviru politike ‘Jedan pojas – jedan put’ i ništa ne gubi
već mnogo dobija ako stane na stranu Vlade Mijanmara.”
Rusi su se u to vrijeme mnogo plašili da bi se
njihova država mogla raspasti po etničkom principu kao Jugoslavija i podržali
su inicijative da se održi jugoslavensko jedinstvo, uključujući sankcije i
embargo na oružje, što je iznenadilo stručnjake u to vrijeme.
Amerikanci su smatrali da embargo na oružje
pogoduje bosanskim Srbima, jer jača njihovu vojnu superiornost nad otcjepljenim
grupama širom države, ali domaći pritisak potaknuo ih je da urade nešto više od
nastavljanja s praznom retorikom prijetnje vojnom akcijom. Javno podržavajući
embargo na oružje, i možda važnije, svoje evropske saveznike, Amerikanci su
privatno preko Hrvata dostavljali oružje nadajući se da će se ravnoteža u
vojnoj moći u Bosni izjednačiti do te mjere da dovede sukobljene strane za
pregovarački sto kako bi izbjegli skupu vojnu intervenciju.
Način na koji su embargo na oružje i sankcije
u Jugoslaviji prezreni bio je ravan katastrofi. Utjecao je na frakcije na
terenu, izazvao neslaganje u međunarodnoj zajednici, promijenio dinamiku i
nastavio sukob još godinama. Najvažniji aspekt režima embarga na oružje i
sankcija u Jugoslaviji, međutim, bio je taj da je alternativa morala biti vojna
intervencija – članovi Vijeća sigurnosti bili su dovoljno ujedinjeni početkom
1990-ih da je to mogla biti opcija. Nikad nećemo saznati je li bila, jer do tog
nikad nije došlo.
Faktor Kine
U Mijanmaru je važniji faktor Kina, koja nije
igrala nikakvu ulogu u Jugoslaviji. Kina ima značajne ekonomske investicije u
toku u Mijanmaru u okviru politike “Jedan pojas – jedan put” i ništa
ne gubi već mnogo dobija ako stane na stranu Vlade Mijanmara. U svojoj državi
Vlada Kine ne bi se suočila sa sukobima zbog stajanja na stranu Vlade Mijanmara
u vezi s krizom u Rakhineu, jer je narative o pobunjenicima lako kontrolisati.
Osim toga, mogu povući snažne paralele s “problemima” Kine s
ujgurskom zajednicom. Bez Kineza koji bi provodili sankcije i embargo na oružje
ova mjera naprosto ne bi imala smisla i samo bi dovela do jačeg međunarodnog
neslaganja, koje bi rezultiralo smanjenom saradnjom na pronalasku drugih
rješenja za ovu krizu. Vojna intervencija nesumnjivo bi bila isključena.
Uzimajući u obzir sve navedeno, zašto i dalje
vidimo pozive na sankcije i uvođenje embarga na oružje? Prije svega, pokazujući
svijetu i njegovom biračkom tijelu da “radi nešto” vlada može
preduprijediti prijetnje vojnom intervencijom. Osim toga, tako se umanjuje
medijski pritisak na vladu iako ovo funkcioniše samo za državu koja krizu ne
smatra pitanjem nacionalne sigurnosti. Ovo je relevantno za susjedne zemlje,
kao što su Tajland, Malezija i Indonezija, ali ne za trajne članice Vijeća
sigurnosti, koje bi glasale “za” i nametnule takav embargo.
Pozivi na uvođenje embarga na oružje i
sankcije Vladi i vojsci Mijanmara ujedno su nerazumni i idealistični kad na
trenutak zastanemo i procijenimo potencijal za njihovu efikasnost. Slabašna je
nada da će doći do promjene politike u Mijanmaru ako samo neki trgovci oružjem
zaprijete da će prestati dobavljati oružje.
Nalazimo se na novoj teritoriji na kojoj su se
tradiconalni alati za upravljanje konfliktom pokazali neefikasnim i beskorisnim.
Potrebni su nam radikalno novi pristupi upravljanju konfliktima u multipolarnom
svijetu s obzirom na to da upravljanje sukobima ne ide ukorak s promjenjivom
prirodom međunarodnih odnosa. Stoga, uprkos tvrdnjama o “nikad više”
nakon Bosne, nakon Ruande, među alatima nemamo ništa na osnovu čega ćemo za
pregovarački sto dovesti sukobljene strane da bismo to garantirali.
(TBT, Al Jazeera)