KOLUMNA
Hrvatska je primljena u EU kako bi pozitivno
utjecala na države u regiji, ali sama neće uspjeti napustiti Balkan sve dok se
ne riješi svoje balkanske politike
Piše: Robert Bajruši, thebosniatimes.ba
Ako u ovdašnjoj politici postoji mantra koja
neprekinuto traje dulje od četvrt stoljeća, tada je to sigurno teorija o bijegu
Hrvatske s Balkana i priključivanju razvijenim državama Srednje i Zapadne
Europe. Od prvog predsjednika Franje Tuđmana na čiju je inicijativu u Ustav
dodana zabrana bilo kakvog ponovnog ulaska u jugoslavenske asocijacije pa do
Kolinde Grabar-Kitarović, koja posljednje dvije godine gura projekt Tri mora,
postoji ta konstanta, u kojoj “izlazak” s Balkana predstavlja
nacionalno-civilizacijski imperativ.
Pobornici ove strategije iznijet će brojne
argumente, od stoljetne pripadnosti hrvatskih zemalja Habsburškoj monarhiji,
Austro-ugarskoj i Veneciji, preko zajedničkog katoličkog nasljeđa pa do
činjenice da je Hrvatska tijekom četiri ratne godine, stvarno skupo platila
izlazak iz nekadašnje federacije. U načelu, sve je to uglavnom točno, ali
pritom su zagovornici ove teorije redovito činili jednu te istu pogrešku –
zaboravljali kako bi odlazak sa Zapadnog Balkana trebao pratiti i raskid s
politikom koju simboliziraju ksenofobija, svađe sa susjedima i nepridržavanje
potpisanih dogovora.
Hrvatska je, uostalom, primljena u EU kako bi
svojim primjerom i politikom utjecala da ostale države u regiji počnu usvajati
europska pravila, a ne zato jer su u Bruxellesu zaključili da u Zagrebu vlada
ekonomska i demokratska idila. Umjesto toga, današnja Hrvatska je u sukobima sa
svim zemljama u okruženju, i odnosi eskaliraju, iako su na čelu države
nekadašnji diplomati, Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović.
Ova vlast je obećavala bijeg s Balkana, a
ispada kako Hrvatska nikada nije bila dublje u balkanskom glibu nego je sada, i
iz tjedna u tjedan redaju se sporovi s državama u okruženju. Daleko od toga da
je odgovornost isključivo na hrvatskim vlastima, međutim, sve je očiglednije
kako nema kvalitetne strategije prema regiji. Jer, iole mudra politika pokušala
bi izbjeći u isto vrijeme opasan rast tenzija sa Slovenijom, ucjena iz
Mađarske, iznošenje teško dokazivih podataka o porastu islamskog ekstremizma u
BiH, uz permanentno loše odnose sa Srbijom. Iz Vlade i s Pantovčaka će
odgovoriti kako su oni u pravu, a svi ostali u krivu, ali je li baš tako?
Recimo, prije mjesec i pol protiv Hrvatske su
se udružile Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija, zbog pravilnika Ministarstva
poljoprivrede kojim je drastično poskupio fitosanitarni pregled voća i povrća
koje se uvozi iz tih zemalja. Koliko je inteligentna bila ova odluka pokazuju
službeni podaci Državnog zavoda za statistiku, prema kojima je Hrvatska u prvih
šest mjeseci 2017. u zemlje CEFTA-e izvezla robe i usluga vrijedne 8,4
milijarde kuna, a od toga poljoprivrednih proizvoda za 304 milijuna eura.
Drugim riječima, zbog samo jedne provokacije Ministarstva poljoprivrede prema
balkanskih državama, bila je ugrožena trećina hrvatskog poljoprivrednog izvoza,
koliko se plasira u zemlje regije.
Ili to što će predsjednica Grabar-Kitarović u
subotnjem intervjuu za Jutarnji list zaključiti kako su odnosi sa susjedima
bili zapostavljani godinama, a ona ih se od početka mandata trudi popraviti.
Dodat će da se radi o proaktivnoj politici, i zatim, u cilju smirivanja
situacije na svoj način, dodati “ne mogu se oteti dojmu da smo ja osobno,
ali i Republika Hrvatska pod orkestriranim napadima koji dolaze od onih koji
jednostavno ne žele ostvariti ulazak u EU i NATO. Zato me osobno pogađa ova
kampanja iz BiH, jer je dijalog i proaktivna politika temelj moje
politike”.
Samo što je ona, nekoliko dana ranije na Malti
izjavila kako “retorika koja stiže iz Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj
nije zdrava i prijateljska”. Iako su iz Sarajeva demantirali Kolindine
tvrdnje o tisućama muslimanskih radikala u BiH, i objasnili kako se radi o
najviše stotinjak takvih ekstremista, hrvatska predsjednica mjesecima ciklički
plasira teško dokazive tvrdnje koje dodatno nepotrebno antagoniziraju odnose
posebno s bošnjačkim političarima u najvažnijoj susjednoj državi za Hrvatsku.
U isto vrijeme, zbog odbijanja da se prihvati
haaška arbitraža o graničnim sporovima sa Slovenijom, eurozastupnik Ivan
Jakovčić izjavljuje kako “moli Boga da ne dođe do incidenata”, a
slovenski premijer Miro Cerar otkazuje najavljeni dolazak u Zagreb nakon što je
Andrej Plenković u New Yorku rekao da je upravo Hrvatska ta koja se pridržava
međunarodnog prava. Čak je i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić,
koja je sto posto podržavala izlazak iz arbitraže, bila prisiljena ocijeniti
Plenkovićev nastup kao apsolutno štetan i nediplomatski.
Kao da sve to nije dovoljno, i aktualna šefica
diplomacije Marija Pejčinović-Burić će ovih dana hladno kazati da je
“pitanje arbitraže došlo kao slijed jedne ucjene koju je Hrvatska imala
tijekom pregovora o ulasku u Europsku uniju”. Drugim riječima, “sada
smo ušli u EU pa vi ucjenjujte koga želite, baš nas briga što smo
potpisali”, poruka je koju šalju visoki predstavnici Hrvatske vlade.
I tko će onda povjerovati kako je Hrvatska
ostavila Balkan, kada se nije u stanju riješiti balkanske politike.
(TBT, jutarnji.hr)