KOLUMNA
Eskaliraju stavovi strana koje se protive održavanju
referenduma, posebno vlada u Bagdadu, Teheranu i Ankari
Piše: Said Haj, thebosniatimes.ba
Šanse da će Masud Barzani odgoditi referendum u pokrajini na
sjeveru Iraka iz dana u dan su sve manje. Nasuprot tome, eskaliraju stavovi
strana koje se protive održavanju referenduma, posebno vlada u Bagdadu,
Teheranu i Ankari.
Niko u regiji ne spori da je učinjena historijska nepravda
Kurdima i da su im decenijama uskraćivana mnoga prava u četiri države koje
naseljavaju u regiji, odnosno Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu.
Dugo su sanjali san o stvaranju kurdske države u ovim
zemljama, koji su pokušali ostvariti u više navrata kroz historiju.
Najznačajniji pokušaj bio je formiranje republike Mahabad u Iranu, što se
pretvorilo u katastrofu. Međutim, Kurdi Iraka imali su više sreće od svojih
sunarodnjaka u drugim zemljama. Iskoristili su rat u Zaljevu i invaziju na Irak
kako bi uspostavili adekvatne pretpostavke za željenu državu, iako je irački
Ustav 2005. godine jasno kazao da se radi o federalnom sistemu.
Međutim, postoje brojni drugi faktori koji danas navode
Barzanija da insistira na održavanju referenduma u predviđenom roku, bez obzira
na sve pritiske, nakon što je ranije pokušaje odgađao u nekoliko navrata.
Ekonomske i političke krize
Na prvom mjestu, posljednji razvoj događaja u regionu,
posebno u Iraku i Siriji, predstavlja historijsku priliku za Kurde. Oni sada
postaju značajan faktor koji ima američku i međunarodnu podršku, čime se otvara
put za scenarij podjele i federalizacije. Barzani želi sprovesti referendum
prije nego što se završi rat protiv organizacije Islamska država Irak i Levant,
nakon čega bi značaj Kurda i faktori njihove snage mogli oslabiti.
Više od toga, kurdske snage Pešmerge osigurale su širi i veći
utjecaj na spornim područjima, prije svega u Kirkuku, nakon ISIL-ove okupacije
Mosula 2014. godine i kasnijeg razvoja događaja koji su okončali nedavnim
protjerivanjem ove skupine iz grada i ostalih iračkih područja. Stoga Kurdi
polažu nade na provođenje referenduma u ovim regionima kako bi ih pripojili
svom teritoriju, ili da, u najmanju ruku, ojačaju svoj pregovarački status oko
tih teritorija nakon što referendum bude održan.
Pokrajina Irački Kurdistan opterećena je nagomilanim
ekonomskim i političkim krizama. Barazani je izabran za predsjednika pokrajine
2005. a zatim je dobio još jedan mandat 2009. godine. Pokrajina još od tada
čeka na izborna/politička prava s obzirom na zategnute odnose između njega i
Bagdada, što se reflektiralo i na kašnjenje isplata sredstava iz budžeta još od
2014. godine. Izgleda da je Barzani odlučio da pobjegne iz ovih kriza naprijed
putem referenduma.
Na kraju, ostaje faktor koji se ne može zanemariti: Mesud
Barzani nakon svih ovih godina želi okruniti svoj život i “ovjekovječiti
svoje ime” kao kurdski lider koji je proveo referendum i napravio prvi
korak na putu nezavisnosti.
Održavanje referenduma je u skladu s općim principima, poput
prava naroda na samoopredjeljenje, ali je u koliziji sa drugim stvarima, kao
što su irački Ustav i međunarodno priznati instrumenti za ostvarivanje
samostalnosti, između ostalog i postizanje dogovora sa centralnom vladom. S
obzirom na navedeno, referendum nije obavezujući i neće imati nikakve direktne
pravne ili političke posljedice, ali se njime jača pozicija pokrajine u
pregovorima s Bagdadom.
‘Irački građanski rat’
Uprkos tome, postoji široko rasprostranjeno protivljenje
provođenju referenduma na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Skoro da
nema nikog ko stoji javno uz Barazanija osim okupatorske države Izrael, dok je
Washington suzdržan kada se radi o odabiru vremena za održavanje referenduma,
iako se u načelu slaže s njim.
Što se tiče Ankare, podjelu Iraka smatra nečim što je
neprihvatljivo jer to može izazvati haos koji će se reflektirati na samu
Tursku. Pored toga, tu su i direktne negativne refleksije na pitanje Kurda u
Turskoj, zbog čega referendum smatra “pitanjem nacionalne
sigurnosti”.
Zbog toga se turske izjave i stavovi pooštravaju kako odmiče
vrijeme i smanjuju se mogućnosti za ukidanje ili odgađanje referenduma. Tako
ministar vanjskih poslova počinje upozoravati na “irački građanski
rat”, a premijer prijetiti da će doći do “turskog odgovora”.
Također je pomjeren i termin sjednice Vijeća nacionalne sigurnosti Turske na
22. septembar, dok turske oružane snage izvode vojne vježbe u blizini graničnog
prijelaza Habur s Irakom.
Iako je Ankari stalo do dobrih odnosa s Barzanijem, ona
nagovještava i izjavljuje kako neće stajati skrštenih ruku pred projektom
‘”proglašenja vještačke države” na svojoj granici. Turska ima
nekoliko aduta koje može upotrijebiti za vršenje efikasnog pritiska u
sučeljavanju sa kurdskom pokrajinom, među kojima su najvažniji:
Prvo, ekonomske pitanje. Turska se smatra plućima na koja
kurdska pokrajina diše – u kontekstu njenih nesuglasica sa centralnim vlastima
u Bagdadu. Između ove dvije strane se odvija kopnena trgovina, dok preko turske
teritorije prelaze naftovodi prema drugim državama. Uzimajući u obzir prijetnje
Teherana da će zatvoriti kopnene granice s pokrajinom, u kontekstu izjava
Ankare da će “hitno reagirati” na referendum ako do njega dođe, može
se pretpostaviti da će ekonomsko pitanje imati najveći prioritet u cijeloj ovoj
priči.
Instrumenti pritiska
Drugo, političke veze. Ankaru i Erbil vežu dobri odnosi već
godinama, koji bi se mogli tumačiti i kao savezništvo, na temelju dogovora da
se suprotstave Radničkoj partiji Kurdistana i zajedničkim nesuglasicama sa
Bagdadom. Reduciranje ili zatezanje ovih odnosa također predstavlja instrument pritiska
u rukama Ankare.
Treće, vojna sila kao adut kojim Ankara počinje prijetiti
tek odnedavno, s tim da je uvijek bio prisutan kroz vojnu nazočnost u bazi
Ba'shiqah i kontinuirane zračne operacije na uporišta PKK na planini Qandil.
Međutim, Barazanijevo odbijanje međunarodnog prijedloga koji
mu je dostavljen prije nekoliko dana i približavanje datuma najvaljenog
referenduma izvukli su na svjetlo dana i instrumente pritiska koji su se
podrazumijevali, što pokazuju i vojne vježbe koje je turska vojska započela u
blizini iračke granice 18. septembra. Može se reći da je ovo više nego jasna
poruka, kako zbog tajminga, tako i zbog same geografske pozicije.
Erbil je shvatio turske poruke suzdržanosti i pritiska,
stoga je glasnogovornik vlade Iračkog Kurdistana Sven Dzia izjavio da je
pokrajina ostala posvećena dobrim odnosima s Ankarom, nudeći dijalog ovoj
strani kako bi se objasnila potreba za referendumom i razbili strahovi Ankare
vezano za to pitanje.
Gore navedeno ne znači da će Turska upotrijebiti nužno sve
instrumente pritiska prije ili odmah nakon referenduma. Prvo, jer vjeruje da će
doći do njegovog odgađanja, iako je ta mogućnost sve manja kako vrijeme odmiče.
I drugo, Turska na ovo pitanje gleda iz više uglova.
Kako izbjeći regionalni sukob
Za Tursku je danas prioritet da doprinese naporima koji se
ulažu kako bi se izvršio pritisak i pružile alternative Barzaniju s ciljem da
odgodi referendum. Izjave turskih zvaničnika i mjere koje vlada poduzima dolaze
više u tom smislu, nego u kontekstu direktne intervencije ili strogih
procedura, pogotovo jer rezultati referenduma nisu obavezujući.
Prema tome, kakav će biti stav Turske prije svega zavisi od
pravca kojeg će pokrajina odabrati nakon rezultata. Ankaru zabrinjava
“nezavisnost” Kurdistanske pokrajine, a ne provođenje
“referenduma” samo po sebi. Između daljeg koračanja u pravcu
ostvarivanja nezavisnosti i internacionalizacije ovog pitanja i toga da
pokrajina dobije snažniju pregovaračku poziciju s Bagdadom Turska vidi ogromnu
i bitnu razliku.
U skladu s tim, očekuje se da će Ankara izraziti svoju
odlučnost i ozbiljnost u odbacivanju puta nezavisnosti kroz neke direktne
ekonomske sankcije, kao što su zatvaranje graničnog prijelaza Habur,
zaustavljanje letova turske aviokompanije i zamrzavanje rada nekih turskih
kompanija u pokrajini. Međutim, sve ostalo će se odrediti naknadno i isključivo
prema razvoju događaja.
Kirkuk se smatra drugim prioritetom u turskom pristupu
odnosima s Irakom nakon borbe protiv PKK, stoga predstavlja ključnu odrednicu u
oblikovanju turskog stava prema aktualnoj krizi. Ovaj region ima historijski,
simbolički i ekonomski značaj, no tu je još i demografski faktor koji se tiče
turkmenske komponente, budući da Ankara vidi sebe kao zaštitnika i patrona ove
zajednice.
Održavanje referenduma u Kirkuku, kao spornom području izvan
granica pokrajine, ili njegovo neodržavanje bit će predmet pažnje turskih
donositelja odluka. To će bez daljnjega oblikovati njihov stav, posebno
uzimajući u obzir odlučne reakcije iz Bagdada i odluke iračkog Ustavnog suda,
kao i smjenu gradonačelnika te dovođenje snaga Pešmergi u grad.
Ankaru najviše zabrinjava pitanje da li će spor oko Kirkuka
dovesti do lokalnog vojnog sukoba između Pešmergi i Narodne mobilizacije na
temelju etničkih podjela, što se vrlo brzo može pretvoriti u regionalni sukob
povezan sa ekonomskim značajem provincije jednako kao i njenom etničkom mapom.
‘Savremena nacionalna država’
Dugoročno posmatrano, politike koje se vode u Kurdistanskom
regionu također će predstavljati važnu varijablu za Ankaru. Istina je da se
Barzani do sada pokazao kao prijatelj Turske i najbliži od svih kurdskih struja
u regionu. Međutim, možda budućnost nosi sa sobom mnoge promjene, na ličnom ili
na nivou pokreta, posebno u pogledu rukovodstva u regionu koje ne izgleda baš
jedinstveno ne samo po pitanju provođenja referenduma nego i po pitanju
političke budućnosti i pravca političkog djelovanja.
Možda Kurdi Iraka griješe u tome što u 2017. godini još
uvijek razmišljaju logikom iz perioda nakon Prvog svjetskog rata i širenja
nacionalizama. Oni insistiraju na putu nezavisnosti i osnivanja nacionalne
zemlje, dok se većina naroda danas žele okrenuti ideji građanskog koncepta i
jednakih prava svih etničkih skupina i vjera.
Kao da se “savremena nacionalna država” pokazala
uspješnom u arapskom svijetu, na primjer, ili da otcjepljenje Južnog Sudana
nije izazvalo kontinuirane konflikte i sukobe.
Prema tome, možda bi Barzani danas trebao pažljivo i iznova
promisliti o scenarijima za dan koji dolazi nakon referenduma, ako bude
insistirao da se on provede u predviđenom terminu, kako se ideja o državi, koja
ima za cilj stabilnost i razvoj, ne bi pretvorila u faktor nestabilnosti i
prijetnju koja će uništiti sve što je postignuto do ovog trenutka. Možda je
iskustvo s Mahabadom, ali i drugim slučajevima dovoljna lekcija šta znači kada
se vanjski svijet odrekne njihovih zahtjeva te koliko je opasno povlačenje
jednostranih poteza.
(TBT, AJB)