KOLUMNA
Pravoslavlje se do sada nije isticalo kao religija sklona
terorizmu. To do skoro čak nije trebalo naročito dokazivati
Piše: Yulija Latynjina, thebosniatimes.ba
Prije nešto više od nedjelju dana, jedan (kasnije se
ispostavilo) psihički oboljeli građanin Jekaterinburga uletio je svojim
kamionom natovarenim lako zapaljivim materijalom u stakleni foaje mesnog
bioskopa, zapalio ga i pokušao da pobjegne. Činilo se da je po srijedi bio samo
„kurcšlus“ nastao u glavi još jednog našeg građanina i ništa više. I mada je
poznato da ljudi neadekvatnog ponašanja jedni druge privlače (to se naziva
induktivna psihoza), ipak se činilo da se ovoga puta radilo o takozvanom
„pojedinačnom slučaju“. Na misao o slučajnom incidentu navodila je i činjenica
da u ovom od vatre postradalom jekaterinškom bioskopu niko nije ni imao namjeru
da prikazuje „Matildu“. Ali ovaj naš raspamećeni građanin ga je i pored toga
zapalio.
A onda su ispred kancelarije Konstantina Dobrinjina,
advokata koji zastupa interese reditelja ovog filma Alekseja Učitelja, prije
dva dana zapaljena dva automobila. I da ne bi bilo zabune, počinioci su pored izgorjelih
kola ostavili cedulju sa zabilješkom sljedeće sadržine: „Zbog Matilde ćete svi gorjeti!“
Tako je postalo jasno da je aktuelna ruska vlast svojom neaktivnošću odnjegovala
jednu do sada nezabilježenu pojavu – pravoslavni terorizam. Ili, ako je nekome
više po volji, pravoslavno-monarhistički terorizam. I to u slavu nikog drugog
nego Nikolaja II Mirotočivog.
Pravoslavlje se do sada nije isticalo kao religija sklona
terorizmu. To do skoro čak nije trebalo naročito dokazivati. Nije bilo potrebe
da se kao danas na svim ćoškovima razglašava kako je pravoslavlje mirna
religija i kako su svi oni koji tvrde obratno samo nesretnici koji pate od
teškog oblika „ortodoksofobije“. To da pravoslavlje nema veze s terorizmom bilo
je nekako očigledno. Naravno, u dalekoj historiji je bilo tu i tamo žestokih
incidenata, kao na primjer masovno spaljivanje pripadnika sekte Škarije
Jevrejina (жидовствующие), prethodno zatvorenih u gvozdene kaveze (početkom 16.
vijeka), pa teror Atanasija Velikog nad vjerskim neistomišljenicima u Egiptu,
pa sistematsko istrebljivanje pagana i rušenje njihovih hramova i spomenika
koje su vršili bojovnici izvjesnog Kinegija, desne ruke imperatora Teodosija
itd. Ali složićete se, sve je to davno prošlo vrijeme. U novije vrijeme,
pravoslavlje je moglo da se podiči tek aktivistima tipa Enteo, skandalmajstorima
koji takoreći i ne kriju da im je samo do sopstvene promocije stalo. Kraće
rečeno, na prvi pogled je jasno da ti ljudi nemaju ni trunku želje da svoje
živote žrtvuju za pravoslavlje i da ništa od njihove aktivnosti nikada nije
zaličilo na islamistički terorizam.
Odavno je već poznato da je ludilo zarazno. A ludilo se od
ideologije razlikuje time što u prvom slučaju imamo posla sa samo jednim
bezumnikom, a drugi podrazumijeva da ih je mnogo. Kada je Natalija Poklonskaja
prvi put javno obznanila svoju ljubomoru prema već davno pokojnom imperatoru i
njegovoj lijepoj štićenici (današnjim kolokvijalnim jezikom rečeno sponzoruši),
malo ko je mogao pretpostaviti da ova njena sasvim lična emocija može izazvati
toliku pažnju, naročito kod muškog dijela našeg stanovništva. Jer na kraju
krajeva, siroti pokojnik je u gotovo svakom smislu bio zaista krajnje
beznačajan. Našim muškarcima se obično više sviđaju oni uspješniji i
ratoborniji, razni napoleoni, džingis kanovi i njima slični heroji.
Ali od svega je najsmješnije to što je film „Matilda“ u cijelosti
kremaljski projekat. The Insider je još u februaru objavio prosto nepristojne
pojedinosti o finansiranju ovog filma. Oglasio ih je Vladislav Moskaljov, jedan
od producenata koji iz nekog razloga nije uspio da se domogne slatkog parčeta
kolača koji je umijesio Kremlj. Ako je vjerovati Moskaljovu, novac za „Matildu“
je po molbi Vladimira Vinokura bio dodijeljen iz nekakvog kremaljskog fonda
(što znači „kase uzajamne pomoći“ iz banditskog plena). Glavni „dobrotvor“ je
bio bivši rukovodilac predsjednikove administracije Vladimir Kožin, koji je u
prisustvu Moskaljova okrenuo broj telefona Gasprombanke i glasno naredio –
„Deset“. Krivudavi put tog novca je završen na nekoj njemu nepoznatoj offshore
destinaciji, ali je zato „svojim očima kasnije vidio kako reditelj Učitelj iz
kabineta Vinokura u plavoj torbi iznosi cijelih milion (dolara) keša“. Uzgred,
Učitelj je u ovoj priči ugrožena strana. On te pare naravno nije ukrao, nego ih
je trošio za snimanje svog filma. Dakle, po Moskaljovu, Učitelj je čist.
Teško je reći šta je istina a šta ne u pričama koje prede
Vladislav Moskaljov, ali jedno je sigurno: ni Gasprombanci, ni Kožinu, a ni
svim ostalim učesnicima ovog poduhvata nimalo ne odgovara sva ta galama koju je
oko projekta „Matilda“ podigla Poklonskaja. Činjenica da je film koji je
snimljen parama Kremlja izazvao pojavu pravoslavno-monarhističkog terorizma,
samo je još jedna potvrda toga da Kremlj sve slabije kontroliše situaciju.
Moglo se u više navrata reagovati, umiješati se i zaustaviti
ovu pravoslavnu histeriju. Evo, na primjer, čak je i Ramzan Kadirov poslije
nedavne masovne muslimanske „zavrzlame“ na Dvorcovom trgu u Moskvi, za cijelu
oktavu snizio svoj inače drčni ton i izjavio da protesti u cilju zaštite
muslimana u Mijanmaru više nisu neophodni. Naši pravoslavni aktivisti su
kudikamo osjetljiviji na nezadovoljstvo vlasti nego Čečenci, te zato nema
nikakve sumnje da bi samo jednim pokretom nečijeg malog prsta sva ta
pravoslavna lakrdija bila zaustavljena.
Međutim, to nije učinjeno.
Zašto? Možda su ukućani Kremlja, iz straha da će ih
pravoslavna javnost uzeti na zub, odlučili da šute? U slučaju da je to pravi
razlog njihovog ćutanja, ova odluka je čist promašaj. Jer bez obzira na sav
trud Poklonske, Milonova i eparhije Hanti-Mansijskog autonomnog okruga,
rezultat njihove kampanje prikupljanja potpisa za zabranu „Matilde“ je bio smiješan.
Poklonskaja i njeni kompanjoni su i pored svesrdne pomoći zvaničnih medija
uspeli da sakupe jedva par stotina potpisa. Drugim riječima, mnogo je više onih
koje je kampanja protiv „Matilde“ uplašila, odbila od vlasti i natjerala ih da
se zamisle nad srednjovjekovnim mračnjaštvom koje akcije ove vrste
nedvosmisleno nagovještavaju.
Prije će biti da je Kremlju prosto bilo svejedno.
Kremlj već dugo vremena tiho podgrijava svako nasilje koje
bi moglo biti upereno protiv opozicije. Stanovnici Kremlja bi da od Rusije
naprave nešto kao „naš Donbas“, situaciju u kojoj će nosioci svih oblika
mračnjaštva samoinicijativno gaziti svaku, ma i najmanju klicu slobode, a da bi
oni potom na to, sležući ramenima i nemoćno šireći ruke, nevino izjavljivali:
„Mi nemamo nikakve veze s tim – to je narodna inicijativa“. Kao i u slučaju sa
jugoistočnom Ukrajinom: „To nismo mi – to su rudari i traktoristi“.
Ali logika historije drugačije funkcioniše. Vlast nije zid
iz kojeg se poneka cigla može i izvaditi, a da se pritom zid ne sruši. Vlast
funkcioniše kao sfera, a matematičko svojstvo sfere je da se tačka uklonjena iz
jednog njenog segmenta gotovo istog trenutka koncentriše u nekom drugom. A kada
se vlast odriče monopola na nasilje, to je ta uklonjena tačka.
Sve to smo u posljednje vrijeme mogli da vidimo na primjeru
Čečenije, a zatim i u zakulisnim igrama koje su rezultirale hapšenjem visoko
rangiranog državnog činovnika Alekseja Uljukajeva, bez znanja najvišeg
rukovodstva zemlje. Sada to vidimo i na primjeru pravoslavnog terorizma-lajt.
Postavlja se pitanje koliko dugo će on ostati samo lajt.
(TBT, Новая газета)