KOLUMNA
Četvrta prilika Kremlju za rastakanje je na Balkanu, gdje mu
je cilj stvoriti pravoslavni blok i obraniti regiju od američkog utjecaja. U
jezgri ovoga dijela Europe su Grčka, Srbija i Bugarska
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Moskovska strategija prema Europi podsjeća na lovačku igru.
Ona iskorištava i slabi ranjivost ciljane države i proširuje bilo kakav
preostali spor među njima. Kremlj cilja najmanje četiri dijela kontinenta:
anglosaksonski, zapadnoeuropski, srednjoeuropski i pravoslavni Balkan, dok se
očekuje da ostatak europskog Istoka Rusija izravno proždre. Primarni je fokus
subverzije, koji datira još u sovjetsko doba, zabiti trajni klin između
kontinentalnih europskih i anglosaksonskih država: SAD-a, Ujedinjenog
Kraljevstva i Kanade. Ove prve Moskva doživljava popustljivijima i
koruptivnijima te ih može lakše izrabiti, dok će potonje vjerojatnije dovesti u
pitanje ruski revizionizam.
Nakon kratke pauze poslije američkih predsjedničkih izbora
Kremlj se nanovo usredotočio na izazivanje transatlantskih lomova. Njegova
propaganda oslikava SAD kao hegemona koji ograničava suverenitet svih europskih
država te ih gura u sukob duž ruskih granica, uključujući i Ukrajinu. U toj je
shemi Ujedinjeno Kraljevstvo prikazano kao američka marioneta koja je sada u
potpunosti odvojena od kontinenta nakon odluke o Brexitu. Druga je strategija
rastakanja raširiti rascjepe između Zapadnoevropejaca i Srednjoevropejaca te
potaknuti različite bilateralne sporove.
Bivši sovjetski sateliti, posebno Poljska, Estonija, Latvija
i Litva, prikazuju se nacionalističkima i neizlječivo rusofobnima, zbog čega
onemogućavaju približavanje Bruxellesa i Moskve te blokiraju poslovne izglede
zapadnoeuropskim kompanijama u Rusiji. Dodatno se ohrabruje skepticizam prema
EU u svim ciljanim državama na bazi nacionalizma, populizma i konzervativizma.
Propagandni uratci Kremlja s prijekorom govore o degeneriranoj prirodi
europskog liberalizma, nedostatku nacionalnog suvereniteta, stalnim
financijskim krizama u eurozoni, propalom multikulturalizmu, nekontroliranoj
imigraciji i nemogućnosti da skrše džihadistički terorizam.
Nasuprot tome, Rusija se prikazuje kao bastion kršćanstva
protiv muslimanskog ekstremizma. Sve ove teme pomažu Moskvi da utječe na “petu
kolonu” pokreta i stranaka unutar EU, koje uključuju radikale različitih
političkih predznaka. Treći rastačući manevar Kremlja ohrabruje nastajanje
neutralnog bloka u Srednjoj Europi. Češka, Mađarska i Slovačka u epicentru su
ruske kampanje za podrivanje članica NATO-a iznutra, uz Poljsku koja je sve više
na ruskom ciljniku. Budući da nisu uspjeli zadržati te zemlje izvan Saveza,
Putinovi dužnosnici računaju da političari i vlade mogu bili kupljeni ili
ucijenjeni kako bi služili konstrukciji Kremlja pretvarajući Srednju Europu u
zonu koja se sve više otuđuje od Washingtona.
Mađarski premijer Viktor Orbán i slovački kolega Robert Fico
predstavljaju se suosjećajnim liderima koje se može zavesti da se distanciraju
od NATO-a. Ministri u nekim zemljama, uključujući Poljsku, također su testirani
na spremnost da prihvate ruske financijske ponude. Nakon izbora 21. listopada
Andrej Babiš, poslovni čovjek blizak Moskvi i čelnik stranke ANO, mogao bi
postati novi češki premijer i odvući zemlju bliže kremaljskoj orbiti. Moskva
također nastoji energetskim ugovorima i mutnim ulaganjima odvući Sloveniju i
Hrvatsku od zapadnih institucija, zabijajući tako između Ukrajine i Jadrana dug
klin koji bi mogao onemogućiti operacije NATO-a u slučaju rata. Moskva također
favorizira veze između srednjoeuropskog klina i tradicionalno neutralne
Austrije.
Ona smatra “Trokut Slavkov”, udrugu Češke, Austrije i
Slovačke, korisnim alatom za podrivanje Višegradske skupine i pomaganje u
ukidanju sankcija nametnutih Moskvi. Ova strategija također pridonosi
izoliranju Poljske od ostalih srednjoeuropskih država. Bilateralni sporovi u
cijeloj regiji se iskorištavaju za potkopavanje integriteta države, uključujući
i poziciju poljske manjine u Litvi čiji lider navodno održava bliske odnose s
dužnosnicima u Moskvi i vodio je kampanju za teritorijalnu autonomiju.
Četvrta prilika Kremlju za rastakanje je na Balkanu, gdje mu
je cilj stvoriti pravoslavni blok i obraniti regiju od američkog utjecaja. U
jezgri ovoga dijela Europe su Grčka, Srbija i Bugarska. Grčka vlada ima dugu
tradiciju promoskovskih sentimenata. Bugarska je trajno izložena ruskom
utjecaju brojnim političkim i ekonomskim uplitanjima. A Srbija cijeni Rusiju
kao kontrapunkt pritisku EU i SAD-a u nepriznavanju neovisnosti Kosova. Također
nastavlja ciljati Makedoniju i Crnu Goru svojim širokim arsenalom sredstava za
subverziju.
Moskva je sada fiksirana na zadržavanje Srbije, BiH,
Makedonije i Kosova izvan NATO-a kako bi mogla produbiti svoj politički,
ekonomski i informacijski prodor. Srednjoeuropski i balkanski klin bi također
trebali pridonijeti izoliranju Rumunjske koja je, poput Poljske i triju
baltičkih država, odlučno protukremaljska i prowashingtonska.
Posljednji dio europskog trupla su bivše republike
Sovjetskog Saveza koje Moskva kani ili apsorbirati u svoje ekonomske i
sigurnosne strukture, ili transformirati u trajno neutralne satrapije. Tu su
Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Gruzija, Armenija i Azerbajdžan. Dok je
Europa zaokupljena svojim unutarnjim podjelama i neriješenim odnosima sa
SAD-om, Kremlj računa da bi mogao ostvariti svoje ciljeve bez poduzimanja
ikakve značajnije vojne akcije.
(TBT)