KOLUMNA
Senad Šepić, kao novi stranački lider, morao bi naučiti neka
općepoznata pravila; nije lider onaj ko zna napraviti političku stranku, već
onaj ko zna napraviti koaliciju, i nije ovo vrijeme reformatora već političkih
gladijatora
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Tek pošto je početkom septembra održana prva konvencija i
osnivačka skupština nove stranke u BiH – Nezavisnog bloka, dobili smo nešto
čišću situaciju oko političkih ambicija Senada Šepića. Dakle, sad je jasno da
se nova stranka zove Narodni nezavisni blok, a da je njen sufiks Evropski
pokret i da je njen predsjednik Senad Šepić.
Nova priča
Način kako se Nezavisni blok predstavio na osnivačkoj
skupštini i nije tako loš za start jedne nove stranke. Na konvenciji je prisustvovalo
i nekoliko međunarodnih gostiju i predstavnika.
“Danas smo i formalno pokrenuli novu političku priču u
BiH. Nezavisni blok će biti alternativa postojećim političkim elitama i
njihovom načinu vladavine. U fokusu će biti novi ljudi, ljudi koji su sposobni
i oni koji nisu imali priliku da se dokaže. Vrijeme je za novu politiku i
vjerujemo da će građani prepoznati našu namjeru da oslobodimo i pokrenemo Bosnu
i Hercegovinu u evropsku perspektivu'”, izjavio je Senad Šepić.
Da li je sve ovo bilo dovoljno za novu političku priču?
Sudeći prema odsustvu ozbiljnih komentara na ovaj događaj, ovo što je ponuđeno
čak je premalo za novu, a posebnu uspješnu politiku priču za kojom vape
Bosanci. Zapravo nije se više od Šepića
ni očekivalo. Jer Šepićeva politička karijera je skoro tipična za bošnjačke
standarde i stoga se nije ni očekivalo nešto posebno novo. On je stasao kao
omladinac u vrijeme kad je SDA imala prvu smjenu liderstva Alije Izetbegovića i
Sulejmana Tihića. Koliko god se Tihić upinjao poštovati Izetbegovićevo nasljeđe,
agilno je radio na stvaranju svojih kadrova. To će mu i spasiti fotelju na kongresu kada mu
je Bakir Izetbegović bio protukandidat. Odani Tihićevi, mahom mlađi, jurišnici,
poput Šepića i njegovih drugova Fuada Kasumovića i Sadika Ahmetovića, odbranili
su Tihićev tron. Svi su oni bili ministri i svi su bili spremni „ginuti“ za
onoga ko im je to bio omogućio.
Prelazak Senada Šepića na stranu Bakira Izetbegovića u
ultimativnoj nagodbi sa Tihićem, možda je bio jezičak na vagi koji je dao
prednost Izetbegoviću da (za)vlada strankom i pored živog Tihića. Glavne
Šepićeve reference i preporuke bile su u njegovim vrlo frekventnim kontaktima
sa evropskim političkim instancama preko kojih je etablirao SDA u evropsku
zajednicu narodnjačkih stranaka. Na kongresu SDA Izetbegović to nije uvažavao
pa je izbornim inženjeringom uklonio Šepića iz vrha stranke. Očito je
Izetbegović osjećao po pulsu koliku Šepić ima političku strast i ambiciju pa
nije želio da mu puše za vratom. Sličnu sudbinu na kongresu su doživjela još
trojica Šepićevih kolega u Parlamentu BiH. To je bila sretna okolnost za Šepića
koji će javno ustati i pobuniti se protiv politike Izetbegovića. U direktnom
okršaju sa Izetbegovićem koje je imao putem polemičkih saopćenja i intervjua,
Šepić se dobro ispromovirao predstavljajući se pred javnošću da ima principe za
koje se spreman boriti.
Silajdžićevim putem
I da je Šepić ostao „solista“ i odlučio nastaviti političku
karijeru na način da se kandidira za parlament kao nezavisni kandidat,
vjerovatno bi uspio osvojiti i naredni mandat. Zato iskorak ka formiranju
stranke treba cijeniti. Vjerovatno je Šepić očekivao da će pozitivna priča sa
lokalnih izbora, kada je grupa nezavisnih, bolje reći odmetnutih SDA-ovih
kandidata, odnijela ubjedljivu pojedu nad SDA-om, ići skupa sa pričom
odmetnutih SDA-ovih poslanika. I to je, očito bila prva prepreka koju Šepić
nije uspješno savladao. On je formiranjem Nezavisnog bloka spasio šta se
spasiti može od te priče, jer se lista nezavisnih načelnika već
iskompromitirala i očito je da kubure sa problem međusobnog nepovjerenja,
sujeta i liderstva. Tako da Šepić mora gledati i birati svoje mjesto među
postojećom grupacijom opozicionih stranaka. Ako se SDP i SBB, potom DF i Naša
stranka, smatraju okosnicom opozicije, gdje je tu mjesto Šepićevom Nezavisnom
bloku? Za sada, osim priče lidera SDP-a i DF-a o potrebi ujedinjenja ljevice, nema
ozbiljnijih naznaka da bi moglo doći do zajedničkog nastupa opozicije koji bi pretpostavljao
postizbornu koaliciju pri formiranju vlasti. Ni Šepić se na uklapa u ovu opozicionu
slagalicu. Njegov Nezavisni blok je narodnjački i ne tiče ga se ljevica.
Zapravo, ni on se ne tiče ljevice. Za njih je Šepić odradio šta je trebalo time
što je svojim izlaskom koliko-toliko oslabio SDA. Sa SBB-om će mu također biti
teško postići neku tješnju suradnju. Sudeći prema dosadašnjim Šepićevim
izjavama, on ima namjeru kandidirati se za člana Predsjedništva čime svakako
mrsi račune Radončiću. Tako da mu preostaje samo suradnja sa Našom strankom.
Moguće je da bi Naša stranka podržala Šepića kao kandidata za člana
Predsjedništva, ali ostaje pitanje kako bi i čime Šepić to uzvratio. Pored
svega, Naša stranka je postala talac nekoliko prepotentnih „zarobljenih umova“ sa
kojima je vrlo teško naći zajednički jezik.
Možda bi Šepiću najviše odgovarao savez sa političkim jastrebovima
iz GS-a, kakav imaju imidž Reuf Bajrović i Emir Suljagić, jer bi oni mogli
popuniti mnogo toga što fali Šepiću kao lideru jedne bošnjačke narodnjačke stranke.
I Šepić bi, kao novi stranački lider, morao naučiti neka općepoznata pravila;
nije lider onaj ko formira stranku, već onaj ko zna formirati koaliciju, i nije
ovo vrijeme reformatora već političkih gladijatora. Bosna je postala jedan
politički koloseum u kojem je publika željna boraca koji će se „napiti krvi“
vlastodršcima! Oni žele nekoga ko će smjeti i htjeti dohakati sadašnjim
političkim barbarima koji su devastirali državu, društvo i njihove živote!
Zato Šepić djeluje malo i naivno u svojim ambicijama da
postane bosanski Macron. Nema govora, jer francusko čudo je neponovljivo za
Bosnu. Šepić mora biti jednostavno uvjerljiviji od Denisa Zvizdića u onoj mjeri
u kojoj neće biti ulizica evropskim birokratama poput njega, već iskren
zagovornik onih evropskih vrijednosti koje upotpunosti korespondiraju sa vrijednostima i identitetom bosanskih
naroda, posebno bosanskih muslimana. U tome, kao i u mnogo čemu drugom, Šepić
ima preteču na kojeg bi se trebao ugledati. To je Haris Siladžić koji se kao
mlad ministar usudio napustiti SDA i formirati svoju stranku. Šepić od njega treba
(na)učiti kako je podrška međunarodne zajednice varljiva, i da nikad ne treba
„bacati sve karte“ na nju, te da politički uspjeh na domaćem terenu nije moguć
preko noći. Otprilike se tako može sažeti Silajdžićeva politička putanja.
(TBT)