TEMPO
Hokej na ledu bio je još jedan važan hladnoratovski sport.
Utakmice Sovjeta s Amerikancima ili profesionalnim američkim klubovima iz NHL-a
bile su uvijek više od igre. Hokej je u Rusiji najomiljeniji sport uz fudbal, a
prema političkom značaju još i važniji jer su u tom sportu bili među
najboljima.
FOTO: (history.com)
Nekada naprosto nepobjedivi, ponekad su im jedini konkurenti
bili Česi i Slovaci, a susreti s Amerikancima bili su ona prava meta i strast.
U društvenu memoriju i Amerikanaca i Rusa usjekla se jedna epska utakmica
finalnog dijela hokejaškog turnira na Zimskim olimpijskim igrama 1980. godine u
američkom Lake Placidu. Utakmica je ušla u legendu pod nazivom “Čudo na ledu”
(Miracle on Ice). Naime, tadašnja američka reprezentacija, sastavljena od
igrača sa sveučilišta, nadigrala je u odlučujućoj utakmici turnira
reprezentaciju SSSR-a za koju i danas mnogi tvrde da je najbolji hokejaški tim
svih vremena.
Američki hokejaši pobijedili su 4-3 i upisali se u vječnost
čak do te mjere da je tadašnji kapiten američkog tima Mike Eruzione nedugo
nakon toga, u svojim ranim 20-im godinama, napustio aktivno igranje hokeja
smatrajući da nakon toga više nikad neće osvojiti ništa tako značajno jer je to
bio apsolutni vrhunac karijere. Ta napeta utakmica proglašena je najznačajnijim
američkim sportskim događajem u 20. stoljeću te trećim najvažnijim događajem
koji građani SAD-a pamte kao nešto što se najviše utkalo u njihovo nacionalno
pamćenje, odmah nakon atentata na predsjednika Johna Kennedyja u Dallasu 1963.
te prvih koraka Neila Armstronga po površini Mjeseca 1969. godine.
U Rusiji, pak, i danas smatraju da je to “najcrnji dan
ruskog sporta”. Ta ih trauma proganja i mori i danas. Naime, tada su to u obje
zemlje doživjeli ne samo kao sportsku, nego i kao prvorazrednu političku
pobjedu, odnosno poraz od blokovskih konkurenata.
Upravo je ta 1980. bila prijelomna godina koju mnogi uzimaju
kao “nultu godinu” početka urušavanja SSSR-a i komunizma. Samo deset godina
kasnije to će se i dogoditi. Te je godine umro Josip Broz Tito. U Poljskoj, u
gdanjskom brodogradilištu Lenjin, osnovan je prvi nerežimski sindikat u jednoj
socijalističkoj zemlji – Solidarnost. U osvit te 1980. SSSR je uletio u
tragičnu ratnu avanturu koja će državu i režim koštati glave te trasirati
povijesne i civilizacijske promjene čije posljedice osjećamo i živimo i danas:
izvršena je intervencija na Afganistan. Kako je SSSR bio domaćin Ljetnih
olimpijskih igara te iste godine, na Zapadu je brujalo o mogućem bojkotu. No,
čekalo se da prođu Zimske igre u SAD-u kako bi se krenulo u završnu operaciju
bojkota. U Kremlju su održane hitne konsultacije oko Lake Placida.
U najužem partijskom vodstvu, u kojem je bio i šef KGB-a
Jurij Andropov, raspravljali su čak o tome da sovjetski sportaši možda ne odu u
SAD. Vagalo se i kalkuliralo. Tada je neko rekao da sovjetski sportaši imaju
šanse osvojiti najveći broj medalja, a ono što je najvažnije – hokejaška
reprezentacija je takva da bi u propagandnom smislu bilo idealno pobijediti
mrskog suparnika u njegovu brlogu. I ne samo pobijediti, nego ga i razbiti.
Takve je genijalce Rusija tada imala na ledu. Leonid Brežnjev bio je lud za
hokejom. To je bio omiljeni sport tadašnjeg ruskog vođe koji je već imao
ozbiljnih zdravstvenih problema.
Misao da bi ruski hokejaši mogli poniziti Amerikance na
njihovu ledu toliko je obuzela Brežnjeva i društvo da su pristali – na Igre se
ide, a Brežnjev je čak, pišu danas neki ruski autori, naredio da se unaprijed
iskuju Ordeni Lenjina, tada najveće sovjetsko odlikovanje, za igrače. Osvojiti
zlato na američkom tlu u hokeju bio je za sovjetske vođe važan politički
moment. Hokejaši su u Rusiji istinske zvijezde, ali i igraju najbolje. Stoga su
složili generaciju čija imena i danas s lakoćom, kad ih se probudi u ponoć,
izdeklamiraju mamurni ruski ljubitelji hokeja: Tretjak, Fetisov – Kasatonov,
Makarov – Larionov – Krutov. Jedan od najvećih čeških hokejaša Jiri Holik rekao
je da je to najbolja šestorka koja je ikada zajedno klizala na ledu s palicama
u rukama. A bili su tu još Petrov, Maljcev, Miškin, Bladeris, Harlamov,
Mihajlov. Vodio ih je hokejaški mag Viktor Tihonov, čovjek koji je živio za
hokej, a osim toga je bio vjerni pristaša i ljubimac režima.
Brežnjev ponekad nije imao vremena ne samo za svoje
podređene, nego ni za strane državnike, ali ćaskanje s Tihonovom o hokeju nije
bilo upitno. Nekoliko mjeseci ranije ta je reprezentacija razbila ekipu NHL-a u
New Yorku 6-0, a zadnji gol su dali s igračem manje. I stoga Pravda nije
skrivala uzbuđenje.
Rusi su vladali ledom: od 1963. do 1979. čak 14 puta bili su
svjetski prvaci (Čehoslovačka im je samo tri puta uspjela uzeti naslov), a od
1964. su četiri puta osvojili i zlato na Olimpijskim igrama.
Reprezentacija koja se spremala u Lake Placid godinama nije
izgubila službenu utakmicu. Dakle, od 21 svjetskog i olimpijskog turnira Rusi
gube samo tri. S druge strane, igrači iz NHL-a, kanadsko-američke profesionalne
lige, nisu mogli igrati na Olimpijskim igrama. No, igrali su najbolji
sveučilišni igrači iz kojih su se regrutirali hokejaši za NHL. Američki
izbornik postao je Herb Brooks, poznati sportski fanatik i vizionar, koji je
prvo dobro proučio ruski način treninga i prvi put u američku reprezentaciju
uveo gotovo spartansku disciplinu i fizičku pripremljenost.
Cijela atmosfera oko Igara bila je napeta. Avet bojkota već
je lebdio nad Moskvom, a tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter otvorio je
novu hladnoratovsku frontu – pitanje ljudskih i građanskih prava u
komunističkim zemljama, na što su u tadašnjem SSSR-u bili iznimno osjetljivi.
Američki mediji nabrijavali su atmosferu nelagodnim hladnoratovskim rječnikom.
Najave utakmice kao da su pisali komentatori iz antikomunističkih ureda CIA-e,
a ne sportski novinari, dok su moskovske novine zlobno prolijevale žuč po
traljavim i tendencioznim organizatorima i nedostatku tople vode i dovoljnog
broja deka u “američkom Olimpijskom selu”.
Naime, ruski sportaši bili su smješteni u ne baš luksuznom i
neudobnom dijelu Olimpijskog sela koji je kasnije prenamijenjen u
rehabilitacijski prihvat i zatvor za maloljetne delinkvente i narkomane. Stoga
su Sovjeti čekali taj hokejaški meč da im vrate sve te uvrede i začepe
“antisovjetska usta”, a Amerikanci su čekali da im vrate za košarkaški udarac
iz Münchena 1972.
Napokon je stigla utakmica za zlato. Ko pobijedi, praktički
je prvak. Šveđani i Finci, druga dva sudionika, uz dužno poštovanje, ipak su
bili tek ukras toj finalnoj skupini. Dvorana je bila dupkom puna. Deset hiljada
navijača mahalo je američkim zastavama i vikalo “USA all the way”. Rusi su
izviždani. Sam susret je prošao pod egidom “Beat those Commie bastards” (Razbijte
komunjarsku kopilad), a tokom utakmice vješani su transparenti “Van iz
Afganistana”, “Agresori” i slično. Za Ruse to nije bio ni običan datum – to je
bio dan sovjetske armije! Većina je igrača bila iz vojnog kluba CSKA, svi su
imali činove, i to najmanje kapetana, a neki su bili i bojnici. Početak susreta
pokazao je da bi sve moglo biti prema očekivanju: Rusi su odmah došli u
vodstvo, ali Amerikanci su letjeli po terenu. I danas, 37 godina nakon meča,
jedan od najboljih ruskih igrača Krutov uvjeren je “da su Amerikanci bili
dopingirani”. Prva trećina završila je 2-2, a ruski strateg Tihonov čini, kaže,
pogrešku koja će ga proganjati cijeli život: mijenja najboljeg svjetskog
golmana Vladislava Tretjaka, koji nije bio u nekoj formi, ali je još uvijek bio
najbolji. Ušao je dobar, ali ipak ne tako suveren kao Tretjak, Vladimir Miškin.
– Nikada sebi neću oprostiti što sam poslušao svoje
pomoćnike i izvukao Tretjaka. Kako sam bio glup – priznao bi potišteno kasnije
u rijetkim prilikama kada je bio od volje govoriti o toj utakmici Tihonov.
Kasnije će potpuno odbacivati prisjećanja na tu utakmicu pa će i njegov unuk
reći da voljeni djed ni s njim nije želio dijeliti tu svoju životnu traumu. I
Tretjak mu to neće oprostiti za cijeli život.- Tihonov je krivac za poraz. Zbog
njegova propusta nemam treću zlatnu olimpijsku medalju u svojoj vitrini – i
danas u svojim intervjuima tvrdi dešperatni Tretjak.
Došla je i ključna treća trećina. Najmanje pet godina Rusi
nisu izgubili treću trećinu! U nju su Rusi ušli s vodstvom 3-2. No, uslijedio
je fantastični preokret koji ulazi u povijest. Amerikanci su prvo izjednačili,
a zatim i preokrenuli rezultat. Amerikanac Mark Pavelich pronašao je Elizionea
koji je ubacio pak iza leđa Miškina i bacio na pleća ideološkog protivnika, i
to na praznik Crvene armije. Kultna pobjeda. Amerika je bila u transu. U
Kremlju nisu mogu vjerovati što ih je snašlo. Predsjednik Jimmy Carter uzbuđeno
je nazvao hokejaše u svlačionicu odmah nakon pobjede. Veliki blokovski suparnik
pao je na još jednom polju. Tamo gdje su Rusi bili nedodirljivi. Ta je pobjeda
slavljena i uspoređivana s onom Bobbyja Fischera nad Borisom Spaskim, a Rusima
je to bila gorčina kao i nakon susreta iz Tamperea. Rusi su gledali statistiku
i nisu mogli vjerovati – imali su 39 udaraca u okvir vrata, nasuprot 16
američkih, a izgubili su. Statistika je prava, ali kao da je izašla ispod
Pravdina čekića.
Velikan ruskog hokeja Aleksandar Maljcev rekao je da je
najteži dan u njegovu životu taj poraz. – Tada smo bili nepobjedivi. Amerikanci
su nas se bojali k’o vraga. Bili smo u najboljoj fizičkoj formi od svih, ali,
eto, dogodilo nam se. Uoči treće trećine bili smo sigurni da pobjeđujemo –
sjetno govori legenda moskovskog Dinama.
Zinetula Biljaletdinov kazao je kako su, unatoč porazu, s
određenom simpatijom gledali neobuzdano veselje američkih hokejaša.
– Mi smo već toliko oguglali na uspjehe da smo izgubili tu
radost pobjede.
U svlačionici je zavladao užas. Tihonov je bjesnio.
Optuživao je jednog po jednog igrača za poraz. – Vi ste krivi – urlao je.
Pribojavao se i reakcije drugova iz Politbiroa. Pa, on je garantirao pobjedu.
No, nije im se dogodilo ništa. Kremlj je ipak bio zadovoljan – ruski sportaši
osvojili su deset zlatnih medalja, najviše, a osim toga, četiri više od
Amerikanaca. Na kremaljskom prijemu za osvajače olimpijskih medalja Brežnjev se
družio samo s Tihonovom, a legenda kaže da ga je tješio “Viktore, znam da ste bolji
od Amerikanaca. Događa se!” Hollywood je o toj utakmici snimio i dva igrana
filma. U jednom Brooksa glumi Karl Malden, a u drugom Kurt Russell.
(TBT, jutarnji.hr, live387.ba)