NAUKA
Naučnici, vizionari, zagovornici, sanjari: svi streme ka Mjesecu.
Ponovo.
FOTO: (Shutterstock)
Mlađahni indijski inženjeri zauzeli su, pomalo nervozno,
svoja mjesta u improviziranoj konferencijskoj sali u nekadašnjem skladištu
automobilskih akumulatora u Bangaloru. Ispred njih se nalazilo nekoliko
starijih muškaraca i žena, od kojih su mnogi sjedokose lučonoše grandioznog
indijskog svemirskog programa. Prva azijska svemirska agencija koja je poslala
orbiter na Mars također je prošlog februara skoro utrostručila raniji svjetski
rekord lansirajući u orbitu u samo jednoj misiji čak 104 satelita. Svi su bili
usredsređeni na malu kotrljajuću napravu jedva veličine mikrovalne rerne.
Članovi mlade ekipe objašnjavali su svoje planove da kasnije
ove godine lansiraju u svemir ovaj uređaj koji će na raketi stići do lunarne
orbite udaljene skoro 400.000 kilometara, da ga daljinski navedu da sleti na Mjesec
i pošalju da krstari njegovim surovim krajolikom. Inženjeri TeamIndusa saopćili
su da će njihova kompanija sve to da obavi sa skromnim budžetom, vjerovatno od
oko 65 miliona dolara, koji će većinom biti pribavljen od privatnih
investitora.
Ašiš Kačolija, istaknuti mumbajski investitor, koji je u ovu
firmu uložio više od milion dolara, sjedio je u zadnjem dijelu prostorije,
prikovan diskusijom u kojoj je intenzivna rafalna paljba pitanja pri odbrani
doktorske teze nekako bila pomiješana sa slobodnom atmosferom Lok Sabha, bučnog
donjeg doma indijskog parlamenta u kome svi viču i glasno se smiju. Kačolija
nije morao ovdje da provede cijeli dan da bi provjerio da li mu se isplati ova
investicija – daleko od njegove najveće – ali je ostao samo da bi saslušao
učeni dijalog o projekcijama selenocentričkih orbita (onih u čijem se centru
nalazi Mjesec), modeliranju sila, apogeju i perigeju, i o tome kako su „klinci”
napravili matricu kovarijanse greške.
„Uzbudljivo je, zaista”, objasnio je Kačolija. „Ti
dvadesetpetogodišnjaci i dvadesetosmogodišnjaci svoje proračune, cjelokupan
svoj rad, brane pred ljudima koji predstavljaju hiljadugodišnju nacio-nalnu
kolektivnu vazduhoplovno-kosmičku mudrost i iskustvo.” Njegov prijatelj S. K.
Džen, također poznati indijski investitor, klimao je glavom u znak energičnog
odobravanja. „Ovi klinci su zapalili maštu cijele Indije”, komentarisao je.
„Svima su stavili do znanja da ništa nije nemoguće.”
Skoro 50 godina nakon kulminacije prve velike trke
na Mjesec, u kojoj su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez potrošili fantastične
sume državnog novca pokušavajući da budu prvi koji će spustiti ljude na njegovu
površinu, odvija se nova intrigantna trka ka našem najbližem komšiji u svemiru,
koja se uglavnom finansira iz privatnih izvora i podrazumijeva dramatično niže
troškove. Najneposrednija nagrada, Google Lunar XPrize (ili GLXP), vrijedna
20 miliona dolara, bit će dodijeljena jednom od pet timova, finalista iz svih
krajeva svijeta. To su prvi timovi koji iz privatnih izvora finansiraju svoje
pokušaje da na Mjesec spuste letjelicu koja može da na Zemlju vrati sliku
visokog kvaliteta.
Ovo takmičenje je eksplicitno osmišljeno po uzoru na nagrade
koje su podržavale trku u inovacijama u periodu ranog razvoja avijacije, od
kojih je najznačajnija bila nagrada Orteig, koju je 1927. osvojio Charles
Lindberg kada je svojim avionom Spirit of St. Louis neprestanim letom prešao
razdaljinu od New Yorka do Pariza.
Kao i nagrada Orteig, i takmičenje za GLXP predstavlja stvar
nacionalnog prestiža. Za tu čast se, pored Indije, bore i timovi iz Izraela,
Japana i Sjedinjenih Država, kao i jedan multinacionalni tim. U 16 timova koji
su dospjeli do prošlogodišnjeg polufinala bilo je zastupljeno i mnogo drugih
nacija.
Koliko različitih zemalja porijekla – skoro isto toliko
različitih pristupa i komercijalnih partnerstava u pokušaju da se riješe tri
osnovna problema s kojima se suočavaju: lansiranje sa Zemlje, spuštanje na Mjesec
i potom kretanje da bi se prikupili i poslali podaci. Da bi savladali ovaj
poslednji izazov, tri tima planiraju da razviju varijante tradicionalnih
rovera, a preostala dva namjeravaju da svoje naprave za slijetanje iskoriste da
naprave veliki korak za privatno preduzetništvo: oni će minimalnu zahtjevanu
razdaljinu od 500 metara radije da „preskakuću” nego da „voze” površinom Mjeseca.
Kao i u slučaju nekadašnjih vazduhoplovnih nagrada, koji god
tim da pobijedi, skoro je sigurno da će na osvajanje nagrade potrošiti više
novca nego što će ga dobiti od nagrade, pa ipak, svaki tim se nada da će globalna
popularnost i „unapređenje brenda”, koji idu uz nagradu, na kraju opravdati i
bogato nagraditi njihovu investiciju.
U suštini, ovaj novi sprint u svemir otvara pitanje koje bi
u vrijeme Hladnog rata – šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su Sjedinjene Države
radi pobjede svog supermoćnog rivala bile spremne da na trku do Mjeseca potroše
više do četiri odsto federalnog budžeta – bilo smiješno: Može li se zaista
zaraditi na ovakvoj svemirskoj avanturi? Širok spektar preduzetnika, naučnika,
vizionara, zagovornika, sanjara, ekscentrika i zaluđenika uključenih u procvat
svemirske industrije entuzijastično odgovara: da!
Opće je poznato kako je 1962. godine američki
predsednik John F. Kennedy pozvao Amerikance da izaberu „da ove
decenije odu na Mjesec i učine i druge stvari – ne zato što je to lahko, već
zato što je teško”. Danas Bob Richards, osnivač i izvršni direktor
američkog tima Moon Express, iznosi drugačiju, mada provokativnu argumentaciju.
„Odlučili smo da idemo na Mjesec”, kaže on, „zato što je to profitabilno!”
Diskutabilno je da li je Richards u pravu kada to tvrdi i,
ukoliko je to ipak tako, kada će se obistiniti njegove riječi. U biznisu
osvajanja svemira zastoji su česti i, budimo realni, mnoge kompanije će prvu
zaradu uglavnom ostvariti od ugovora s vladama, a ne od privatnih korisnika.
Ipak, Richards predviđa da će prvi bilioner na svijetu biti preduzetnik u
osvajanju svemira, možda neko ko uspije da iz Mjesečevog tla izvuče helijum-3,
gas koji je na Zemlji rijetkost, ali ga na Mjesecu ima mnogo, a koji ima
izuzetan potencijal kao gorivo za nuklearnu fuziju, sveti gral energetske
tehnologije kojom naučnici pokušavaju da ovladaju već decenijama. Ili će veliko
bogatstvo izvući iz asteroida i drugih objekata u blizini Zemlje, gdje bi se
pomoću robotizovane tehnologije mogla iskopati ogromna količina zlata, srebra,
platine, titanijuma i drugih dragocenih elemenata od kojih su sačinjeni.
„U svemiru je mnoštvo čekova ispisanih na 20 biliona dolara
koji čekaju da ih neko unovči!”, kaže Peter Dijamandis, ljekar i inženjer, jedan
od osnivača kompanije Planetary Resources, koju potpomažu James Cameron,
režiser „Avatara”, i nekoliko tehnoloških milijardera. Ta kompanija je 2013.
godine kupila i firmu Asterank, čiji sajt nudi naučne podatke i projekcije
ekonomske vrijednosti iskopina na više od 600.000 asteroida.
Dijamandis je, također, osnivač i izvršni predsjednik
fondacije XPrize, koja finansira i nekoliko drugih nagradnih takmičenja
osmišljenih da pomjere granice invencije i tehnologije u raznim oblastima kao
što su vještačka inteligencija, matematika, energetika i zdravlje planete.
Suština takmičenja Lunar XPrize jeste da se pomogne da se prokrči put do „nove
ere pristupačnog putovanja do Mjeseca i dalje”, kaže Šanda Gonzales-Maurer,
viša direktorka te fondacije.
Baš kao što je svjetska slava koju je doživeo Lindbergov
bravurozni poduhvat izazvala veliko interesovanje za civilnu avijaciju, lunarno
tak-mičenje treba da zainteresuje maštu javnosti za pionire osvajanja svemira,
koji već prenose tovar do Međunarodne svemirske stanice i razvijaju satelite,
orbitalne rakete i probne module. Uskoro bi letjelice mogle da prevoze i
putnike. Kompanija Virgin Galactic, koju njen osnivač, milijarder Richard
Brenson, zove „prvom komercijalnom svemirskom linijom na svijetu”, tvrdi da se
priprema da povede putnike na kratke ture u svemir na kojima će iskusiti
bestežinsko stanje i posmatrati Zemlju iz perspektive koja ulijeva
strahopoštovanje. Ilon Mask, osnivač kompanije SpaceX, objavio je u februaru da
će ta kompanija krajem 2018. godine svojom letelicom Dragon na put oko Mjeseca
povesti dva za sada neimenovana lica. Jeff Bezos, osnivač Amazona, izjavio je
dva Mjeseca kasnije da će godišnje prodavati akcije u vrijednosti od milijardu
dolara da bi finansirao Blue Origin, svoju kompaniju za komercijalna i turistička
putovanja u svemir.
Mnogo je razlogada budemo skeptični u pogledu toga koliko će
brzo ove firme zaista prevoziti fizička lica u svemir; konačno, krah prototipa
svemirske letjelice za prevoz putnika firme Virgin Galactic iz 2014. godine
unazadio je tu firmu za nekoliko godina. I dok takmičenje Lunar Xprize, kako
izgleda, doživljava kulminaciju, postoji mnoštvo prepreka s kojima se treba
suočiti, ali da navedemo samo dvije: mogućnost prekoračenja rokova i neuspjeh
lansirnih proba. Osim toga, moglo bi da se desi da uticaj ove trke na javnost
ostane skroman. Prije svega, nedostaje joj ljudska drama i napetost koju su
imali spuštanje na Mjesec 1969. godine i bezbedan povratak ljudi na Zemlju, što
je bio podvig koji je započeo istraživanja s ljudskom posadom na površini Mjeseca,
koja su na kraju trajala više od tri godine. Lunarni roveri bez ljudske posade
prisutni su već decenijama: kada je 2013. godine Yutu sletio na Mjesec, Kina je
postala treća zemlja koja je poslala rover na Mjesec.
Dakle, stvarno: U čemu je, onda, trik?
„Novo je to što troškovi odlaska u svemir padaju i to
dramatično”, objašnjava John Thorton, izvršni direktor firme Astrobotic,
sa sedištem u Pittsburghu, čiji je cilj da „Mjesec učini pristupačnim svijetu”
pomoću logističkih usluga koje uključuju sve – od sprovođenja eksperimenata za
univerzitete do MoonMaila za korisnike koji samo žele da ostave neku sitnicu na
površini Mjeseca: poruku, fotografiju, pramen kose voljenog pokojnika.
„Kompanija poput naše može da uradi proračune i pokaže
investitorima da zaista imamo izvodljive planove za zaradu”, kaže Thorton. „Ne
tako davno, to je bila naučna fantastika.”
Ako je trka da se čovjek spusti na Mjesec bila ekvivalent
izgradnji jednog od onih gigantskih, monstruozno skupih kompjutera veličine
sobe u ranoj fazi razvoja visoke tehnologije, današnja trka se može porediti s
drugom fazom računarstva: trkom da na svačiji radni sto dospe pristupačan
računar, ili nekoliko godina kasnije, u svačiji telefon. Danas su kompjuteri
toliko sićušni – i baterije koje ih napajaju tako kompaktne – da do Mjeseca
možemo da stignemo sa sve manjim i jeftinijim uređajima. Slijedeća generacija
mašina koje će na Mjesecu vršiti istraživanja, mapiranja, pa čak i iskopavanja
mogla bi, umjesto dosadašnjih rovera veličine kola za golf, da bude veličine dječije
igračke kamiona. To je dominantna pokretačka snaga današnje svemirske
ekonomije.
„Zamislite
mikrorovere i minijaturne istraživačke satelite”, kaže William Red Withaker,
legenda robotike s Univerziteta Carnegie Melon i pionir u tehnologiji razvoja
rovera i samovozećih automobila. „Zapanjujuće je ovo što se dešava. Smanjivanje
je slijedeća ’velika stvar’. Ekstremno smanjivanje.”
Fizički transport ljudi u svemir je kompleksniji – mi se ne
smanjujemo, ne postajemo kompaktniji, tako da je potrebno mnogo goriva da bismo
dospjeli tamo – ali ovaj napredak možda najavljuje jednostavniji, skromniji i
jeftiniji način transportiranja ljudi do Mjeseca i dalje.
U stvari, neki iz svemirske industrije tvrde da Mjesec jednog
dana neće toliko biti konačna destinacija naših putovanja, već prije ogromni
tranzitni aerodrom kroz koji ćemo morati da prođemo na putu do drugih
destinacija. Inženjering i ekonomija lansiranja s mjesta sa samo jednom
šestinom Zemljine gravitacije učinit će lunarno čvorište idealnom tranzitnom
stanicom u istraživanju svemira.
Voda, sada zarobljena u obliku leda na lunarnim polovima, bit
će i krvotok i izvor energije: služit će za piće, za navodnjavanje usjeva, a bit
će i cijepana na kiseonik i vodonik da bismo mogli da dišemo i da bismo
napajali svoje letelice koje će ići dalje od lunarne baze. Opet: nepoznato je
da li će se ovo obistiniti i kada. Međutim, sigurno je da je Mjesec prva i
očigledna destinacija svemirske industrije u nastajanju.
DA bih prisustvovao probnoj misiji tima Hakuto –
japanskog predstavnika u takmičenju Lunar XPrize – prošlog septembra sam
otputovao u zabačenu, vjetrovitu oblast zapadnog Japana poznatu kao pješčane
dine Totori. Danima je svirepa i potpuno nemjesečevska kiša s Japanskog mora
šibala obalu, onemogućavajući testiranje lunarnog rovera. U obližnjem
omladinskom hostelu vođa tima Takeši Hakamada i njegove kolege postajali su sve
uznemireniji. Obučeni u pomodne sive jakne s logotipom zeca (Hakuto je
mitološki beli zec iz japanskog narodnog predanja) i iskapljujući energetska
pića, nastavili su da fino podešavaju softver koji pažljivo imitira
komunikacijsko kašnjenje od 2,5 sekundi između Zemlje i Mjeseca, udaljenog
skoro 400.000 kilometara.
Onda se jedne večeri nebo iznenada raščistilo i pojavile su
se zvijezde. Okružen pucketanjem voki-tokija, Hakamadin tim je prenio
impresivnu količinu laptopova, tableta i senzora kroz jednu čistinu u šumi sve
do dina. Zatim je – uz bukvalno kraljevski tretman – stigao par robotizovanih
rovera, dizajniranih da uglavnom rade u tandemu kada su na Mjesecu, ali dijelom
i nezavisno jedan od drugog, a tu na scenu stupa Hakamadina ideja o pravljenju
profita.
Za tim Hakuto specifičan je rover na četiri točka – koji je
posada nazvala Sorato, po pjesmi jednog alternativnog japanskog rok benda –
koji će u budućim misijama, poslije XPrize, biti podijeljen na dva odvojena
dvotočkaška robota za neravne terene. Obje jedinice su uglavnom izrađene od
veoma lahkih, a jakih komponenata od karbonskih vlakana. Hakamada – vitak,
zamišljen čovjek s kosom poput neposlušne četke, koji je svemirom zaluđen
otkako je kao osnovac vidio prve „Ratove zvijezda” – rekao je da manji robot
može da se spušta duboko u pukotine, tunele od lave i pećine. On će sakupiti
značajne podatke o takvim mjestima, koja bi jednog dana mogla da igraju
presudnu ulogu kao privremene lokacije za buduće lunarne baze, čija bi uloga
bila da neko vrijeme zaštite pristigle ljude dok se ne naprave trajnija
boravišta.
Kompanija sa sjedištem u Tokiju iSpace, koju vodi Hakamada,
planira da napredak Japana u tehno-logiji minijaturizacije iskoristi da Mjesec
sondira, fotografiše, mapira i modelira mnogo detaljnije nego što je to bilo
moguće na osnovu fotografija i rezultata analize tla s prethodnih misija
rovera.
„Nije nam cilj da samo osvojimo nagradu, mada bi bilo lijepo”,
rekao mi je Hakamada neposredno prije sprovođenja probe. „Hoćemo da
demonstriramo cijelom svijetu da posjedujemo održivu tehnologiju koja može da
obezbijedi važne informacije za koje će ljudi biti spremni da plate.”
S točkovima koji pomalo liče na staromodna vodenična kola,
glavni rover je stigao na lokaciju na dinama pogodnu za spuštanje, koja služi
kao zamjena za grubu površinu Mjeseca. On će krajem decembra biti lansiran na
raketi Indijske organizacije za svemirska istraživanja koja će nositi i lunarni
rover indijskog tima. (Da bi osvojio nagradu, tim mora da lansira svoj rover do
31. decembra, ali svoju misiju može da završi i početkom 2018. godine.)
Bilo je tiho na dinama Totori dok se sat približavao ponoći.
Litice su prigušivale zvuke talasa. Mali rover tima Hakuto djelovao je pomalo
izgubljeno na pješčanoj podlozi koja je simulirala površinu Mjeseca. Hakamada i
njegov tim koordinirali su seriju kompjuterski unijetih komandi s lunarnim
vremenskim zaostatkom i rover je iznenada oživio i krenuo pravo kroz pijesak,
napredujući tek nekoliko centimetara u sekundi. Ispravno je uočio nekoliko
opasnih mjesta na putanji i zaobišao ih. Ta sposobnost bit će presudna na Mjesecu,
gdje bi veliki kamen ili jarak mogli da unište cijelu misiju.
„Rover se odlično pokazao”, rekao je Hakamada kasnije,
ponosno kao novopečeni otac. U stvari, objasnio je, najveći izazov mu nije ni
bilo povjerenje u njegove performanse. „Smatramo da najveći problem na putu
svemirskih inovacija zapravo nije sama tehnologija, već uključivanje
preduzetnika. Da bi se u svemiru otvorila nova tržišta, morate da ubijedite
ljude da je to što radite stvarno – suprotno starim stereotipima da samo
vladine agencije mogu da sprovode takva istraživanja.”
„To je ono što je divno u vezi sa ovom trkom”, dodao je. „Ko
god da pobijedi pokazat će da je to izvodljivo.”
Nedaleko od Atlantskog okeana, na ogromnom divljem parčetu
Floride nastanjenom aligatorima, morskim kornjačama i ponekim risom, Kompleks
za svemirska lansiranja (SLC) 17 Cape Kanaverala na prvi pogled djeluje kao
nekakva relikvija. Od 1957. do 2011. godine ovo mjesto je korišteno za
lansiranje raketa Tor i Delta, prvo za prve nacionalne balističke projektile, a
kasnije za satelite i istraživanja Sunčevog sistema i bliže posmatranje samog
Sunca.
Jedne prijatne martovske večeri ove godine jedini zvuk na
SLC-17 proizvodio je lagani povjetarac s mora, koji je zviždukao kroz zahrđale
kule tog kompleksa. Ali iza zatvorenih vrata u bivšem hangaru za održavanje,
prototip vozila koji pripada prvoj američkoj kompaniji koja je dobila vladino
odobrenje za svemirsku misiju van Zemljine orbite bio je spreman da izađe na
plažu, započinjući putovanje čija je krajnja destinacija Mjesec.
Za Boba Richardsa, nekadašnjeg asistenta čuvenog
astrofizičara Karla Sejgana, a danas vođu projekta Moon Express, ljepota
dizajna kompanijskog lendera MX-1E jeste u njegovoj dvostrukoj namjeni. „Rover
vam uopće nije potreban ako vaša letjelica za slijetanje (lander) može da obavi
istu funkciju”, rekao mi je Richards. U stvari, dodao je, isuviše često se
pogrešno misli da je Google Lunar XPrize nagrada za rover.
„Najveći izazov za GLXP jeste slijetanje na Mjesec”, kaže.
„Roveri ne mogu sami da slete na Mjesec, a pojam ’rover’ zapravo se nigdje i ne
pominje u pravilima takmičenja, već se samo kaže da treba da se postigne
mobilnost od najmanje 500 metara.”
Tako se rodila ideja da se do pobjede odskakuće odbijanjem
od površine pomoću potiskivača. Nakon inicijalnog raketnog lansiranja u nisku
Zemljinu orbitu, MX-1E – jednostepena robotička svemirska letjelica koja
oblikom i veličinom znatno podsjeća na R2-D2 iz „Ratova zvezda” – svoje
putovanje brzinom metka ka Mjesecu nastavit će pomoću visokokoncentrovanog
vodonik-peroksida kao glavnog goriva. Kada jednom uspostavi orbitu oko Mjeseca,
vozilo Moon Expressa na kraju će postići ono što inženjeri eufemistički
nazivaju „mehkim prizemljenjem”: iako će koristiti obrnuti potisak, vertikalno
spuštanje će ipak biti dovoljno grubo da će morati da se ublaži fleksibilnim
sistemom za slijetanje pomoću nogica sposobnih da apsorbuju udarac i odbace
vozilo tako da preživi i nastavi slijedeću fazu misije. S malom količinom
preostalog goriva, MX-1E jednim velikim skokom – ili možda uz mnogo manjih –
preći će distancu neophodnu da bi osvojio XPrize.
S pričom dostojnom organizacije TED i (ne uvijek pozitivnom)
reputacijom u branši da je nadaren govornik, Richards uspijeva sve to da
prikaže kao savršeno ostvarljivo, da ti jednostavno dođe da investiraš. Ali
postoje argumenti zbog kojih vrijedi pričuvati novčanik. Evo jednog: trenutno
se najavljuje da Moon Express neće biti lansiran s pouzdanog nosača kakav je
SpaceX, sa svojim raketnim linijama Falkon, već će ga lansirati američka
kompanija Rocket Lab, čije je lansirna stanica na poluostrvu Mahija na Sjevernom
ostrvu Novog Zelanda otvorena prošlog septembra.
Testiranja su počela tek ove godine, što znači da će ta
firma morati da ispoštuje veoma agresivan plan da bi ispunila uslov nagrade da
pravo lansiranje bude obavljeno krajem godine. Prethodni krajnji rokovi bili su
odlagani, ali XPrize ostaje vjeran brzom završetku takmičenja. Zato je
zamislivo da se takmičenje završi bez pobjednika, mada organizator zvanično
insistira na tome da „zaista, zaista želi da neko pobijedi”.
Drugi tim koji se nada da će skakutanjem preći razdaljinu
potrebnu za pobjedu stacioniran je u malom kompleksu industrijskih objekata na
periferiji Tel Aviva. Vođa tog tima umije da zagovara svoju ideju bar koliko i
Richards.
„Naša vizija je da ovdje u Izraelu ponovo stvorimo ’Apolo
efekat’, da generaciju klinaca koji odrastaju zaista inspiriramo da nas
prevaziđu u nauci i tehnologiji”, kaže Eran Privman, nacionalni heroj i izvršni
direktor organizacije SpaceIL, čija eklektična biografija uključuje: borbeno
iskustvo vojnog pilota u izraelskom vazduhoplovstvu, doktorat u informatičkim
naukama i neuronaukama na Uni-verzitetu Tel Aviv, kao i niz istraživačkih,
razvojnih i izvršnih pozicija u nekoliko najvećih tehnoloških kompanija u
Izraelu. Mislio je na utjecaj koji je svemirski program Apolo imao na mlade
šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je uspjeh te misije
inspirirao mnoge od osnivača današnjih vodećih visokotehnoloških kompanija.
Veličine otprilike malog frižidera, ali obliji – pomalo
nalik letećem tanjiru – očekuje se da lander projekta SpaceIL bude težak oko
600 kilograma kada se odvoji od rakete SpaceX Falcon 9, mada će oko dvije
trećine te težine ići na gorivo koje će ga pokretati dok ne bude spreman da
sleti. Ono malo preostalog goriva iskoristit će da na nogicama sličnim onima na
MX-1E u skokovima pređe pola kilometra, koliko zahtijevaju pravila za osvajanje
XPrize.
Izraelski projekat započet je krajem 2010. godine kao ideja
„trojice ludih tipova bez mnogo novaca koji su smatrali da bi bilo stvarno kul
da spuste robota na Mjesec”. Tako mi je suosnivač Jariv Besh opisao začetak
ovog projekta tokom moje posjete laboratoriji za testiranje glavnog kompjutera
lan-dera. Ozbiljno su se pomučili da ispoštuju rok za početni zahtjev
takmičenja – da predstave planove za strategiju slijetanja i da dokažu da posjeduju
bar 50.000 dolara u imovini.
„Novac smo tražili gdje god smo stigli”, sjećao se Besh.
„Došlo je dotle da sam u snu tražio pare od svoje žene.” Iako nisu imali para,
znali su šta i kako treba da rade: Besh je inženjer elektronike i računarstva
koji je ranije vodio istraživačke i razvojne projekte za izraelske obaveštajne
snage. („Znate šta radi Q u filmovima o Jamesu Bondu?”, upitao me je Beš
namigujući. „E, tako nešto.”)
Njihov prvobitni dizajn – veličine dvolitarske boce – bio je
znatno manji od landera koji su ovog ljeta sastavili od dijelova iz svih
krajeva svijeta. Među preostalim takmičarima u takmičenju XPrize, samo je tim
SpaceIL neprofitna organizacija, koju velikodušno finansiraju dva poznata
milijardera, preduzetnik u oblasti tehnologije Moris Kan i kazino magnat Sheldon
Adelson. U suštini, tim ima dvije misije: naravno, da osvoji nagradu, ali isto
tako i da educira i inspirira novu generaciju potencijalnih tehnoloških lidera
u zemlji o kojoj se često govori kao o startup naciji.
Kao i u Indiji, ovdje je u pitanju nacionalni ponos. Danas
praktično svaka škola u Izraelu ima nastavni model letjelice nacionalnog tima,
a učenici će podrobno pratiti misiju kada poleti na Mjesec, nadajući se da će
postati prva zemlja koja je na Mjesec poslala privatno finansiranu istraživačku
misiju.
„Željeli smo da sva djeca u Izraelu prate ovaj projekat”,
rekao mi je Privman, dodajući s osmijehom: „Želimo da ta djeca budu u stanju da
objasne svojim roditeljima o čemu je tu riječ.”
Ali dosta priče o skakutanju. Hakuto, TeamIndus i
internacionalni konzorcijum stacioniran u Ka-liforniji poznat kao Synergy Moon
planiraju da za sakupljanje podataka koriste odvojene rovere na točkovima, što
ukazuje na spornu rupu u pravilima: Hakuto bi mogao da pobijedi iako i
lansiranje i slijetanje za njega obavi neko drugi, a potrebno je samo da
razvije svoj rover Sorato. Šanda Gonzales–Maurer, direktorica trke za XPrize,
kaže da bi to bilo sasvim u redu: „Željeli smo da timovi primjene različite
pristupe da bi ostvarili misiju”, objašnjava ona. Sa stanovišta finansiranja,
glavni kriterijum je jednostavno da takmičarski timovi žiriju dokažu da bar 90
odsto njihovog novca potiče iz nevladinih izvora.
„Bilo je zabavno gledati kako se timovi povezuju međusobno i
sa spoljnim saradnicima da bi umanjili troškove”, kaže. „U tom smislu, krajnji
cilj ovog takmičenja već je postignut.”
Ako jednog dana neka kompanija treba da postane Wallmart –
ili možda Ikea – svemirskih poduhvata, onda bi tu ulogu trebalo da dobije
kompanija Interorbital Systems, koja stoji iza konzorcijuma Synergy Moon. Cilj
im je da pružaju „najjeftiniju uslugu u industriji komercijalnih letova u
svemir”, kaže suosnivač i izvršna direktorica te firme Randa Relič Milajron. Da
bi to postigli, objašnjava ona, pravit će rakete u modularnim, standardiziranim
jedinicama, gdje god je moguće, koristit će postojeće proizvode, uključujući
industrijske irigacione cijevi i mikrokontrolore, a eksperimentisat će i s
jeftinijim pogonskim gorivima poput terpentina.
U njenoj kancelariji u Vazduhoplovnoj i svemirskoj luci Mojave
u kalifornijskoj pustinji, oko 160 kilometara severno od centra Los Angelesa,
Milajronova mi s ponosom pokazuje kompanijsku brošuru koja nudi „uradi sam”
komplet opreme za izradu ličnog TubeSat satelita za oko 16.000 dolara, po cijeni
koja „uključuje besplatno lansiranje!” i koja bi za srednjoškolce i studente
mogla da se spusti na 8.000 dolara. Kupci će letjelicu sastaviti (dostupan je i
skuplji CubeSat) i opremiti različitim sitnim dodacima kao što su kamera za
praćenje migracija životinja iz orbite ili senzori koji prate vremenske uslove.
Kompanija planira da te personalne satelite lansira u orbitu na 309 kilometara
od Zemlje, dovoljno visoko da im omogući da odatle funkcioniraju od tri sedmice
do dva mjeseca, u zavisnosti od solarne aktivnosti, nakon čega će bezbjedno
sagoreti po ulasku u atmosferu.
Milajronova i njen suprug Roderik s prekidima već više od 20
godina rade na tome da podignu svoju kompaniju i njene rakete. Slobodno se može
reći da se nekoliko preostalih i nekadašnjih takmičara u GLXP trci divi
njihovoj hrabrosti, ali da im ne daju velike šanse. Čak i ako jednom od svojih
„uradi sam” raketa stignu do Mjeseca, mnogi sumnjaju u njihov plan da koriste
prilagođeni „troubot” kao uređaj koji će se kretati po Mjesecu. (Troubote,
robote koji se mogu bacati, često koriste vojnici, policajci i vatrogasci da bi
osmatrali mjesta koja su suviše opasna za pristup čovjeka, kao što su
teroristička skrovišta, potencijalne laboratorije za proizvodnju metamfetamina
ili zgrade u plamenu.)
Bez obzira na to, ovaj par i grupica zaposlenih vrijedno
rade u svom skladištu smještenom između velikog vojnog hangara i baraka
Quonseta koji sačinjavaju kompleks svemirske luke smještene u prašnjavoj
pustinji. S druge strane piste nalazi se ogromno „groblje” na kome počivaju
stari komercijalni avioni kao što su Boing 747 i DC-10, čekajući da budu
rastavljeni i isječeni.
Bračni par kaže da će lansiranja prvo obavljati s barže
usidrene nedaleko od kalifornijske obale. Sa skromnim budžetom koji odbijaju da
objave, ali s velikim snovima koje opširno opisuju, teško je procijeniti šta se
u svemirskoj trci može očekivati od njih ili od tima Synergy Moon, koji se
suštinski zasniva na njihovoj firmi. Ovaj tim ima verificiran ugovor za
lansiranje, mada – kako se čini – suštinski sa samim sobom, pošto je jedini od
svih timova u trci koji planira da sve potrebno da bi se pobijedilo uradi sam:
lansiranje, slijetanje, kretanje po površini Mjeseca i prijenos podataka.
„Ponekad se, praveći sami te rakete, osjećamo kao neki
otpadnici ili odmetnici”, rekla mi je Randa Milajron tokom obilaska
interorbitalne radionice. „Ali, zapravo, u tome i jeste poenta. Mi i jesmo
izuzetak od pravila. Pokušavamo da pokažemo svijetu da se sve to može postići
uz zaista radikalno niske troškove.”
Od ove ispostave u pustinji Mojave do obale Atlantika kod Cape
Kanaverala, od periferije Tel Aviva do pješčanih dina u Japanu i skladišta u
Bangaloru, svih pet timova napreduje u svojim misijama. Svaki je motiviran da
pobijedi, ali svi se iznenađujuće dobro slažu sa svojim konkurentima. Tokom
proteklih nekoliko godina, čak i kada je broj timova sa 29 zvanično pao na 16,
a potom i na preostalih pet u vrijeme pisanja ovog članka, jedan od timova bio
je domaćin godišnjeg okupljanja svih timova i zvaničnika fondacije XPrize, na
kojem su vođe timova objektivno predstavljale svoje dotadašnje uspjehe i neuspjehe.
Sklapani su savezi, poput onog između TeamIndusa i tima Hakuto da iskoriste
zajedničku lansirnu raketu Indijske svemirske agencije i indijski lander, te da
se, u suštini, razdvoje i međusobno takmiče tek kada dospiju na Mjesec. Rađa se
nova industrija.
„Ovdje se zaista odvija igra ’možemo mi to’”, kaže Rahul
Narajan, harizmatični vođa tima od 112 članova koji rade za TeamIndus. „Ovo je
pravi trenutak. Stvarno ne znam kako će se stvari tačno odvijati. Nisam siguran
da iko zna. Ali ovo je pravi trenutak.”
/Tekst Destinacija Mjesec. Ponovo. objavljen je u
NG Srbija u augustu 2017. godine/
(TBT, N.G.)