BUSINESS
Prije tačno 30 godina javnost je prvi put saznala za priču o
malverzacijama u Cazinskoj krajini koje će ucrtati put rušenja zemlje.
Pročitajte veliko istraživanje Miše Brkića o najpoznatijoj aferi bivše
Jugoslavije
FOTO: Dokumentacija “Borbe”
Predvečerje je jedne od najvećih ekonomsko-političkih afera
koje su potresale državu. Afera samo što nije eksplodirala. Niko ne umije da
sagleda posljedice njenog razornog dejstva. Temelji države već se uveliko
tresu. Država se ljulja, nagovještavajući krah. Unervozile su se državne
institucije i političke strukture, pljušte međusobne optužbe njihovih čelnika.
Političari nedorasli situaciji pokušavaju da zaustave curenje informacija u
javnost i trude se da drže medije na kratkom povocu. Uveliko traje podzemni rat
službi bezbjednosti koje jedna drugoj “smještaju” razne psine i
podvale. Narodna banka i nadležni državni organi detektovali su aferu još u
januaru, ali niko nema kuraži da reaguje i svi čekaju “veliki prasak”
u javnosti.
Medijska bomba eksplodirala je 15. augusta 1987. godine na
stranicama dnevnog lista Borba: “Udar od 22.000 starih milijardi”, s
podnaslovom “Agrokomerc izdavao mjenice bez pokrića”.
Tako je, zvanično, počeo “Agrogate” (jedno vrijeme
odomaćen izraz u domaćim medijima), za aferu Agrokomerc.
Mnogi historičari, analitičari i političari pripisuju toj
detonaciji svojstvo neutronske bombe koja je polomila političke stubove i
ekonomsku armaturu na kojima je počivala Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija. Otuda i tvrdnja da je afera Agrokomerc bila početak raspada Titove
države.
“Bombu” je bacio Zvonko Azdejković, dopisnik Borbe
iz Kruševca.
Otkud afera gigantskih razdera i s kataklizmičkim posljedicama
u posttitovskoj Jugoslaviji?
U traganju za odgovorima na ovo pitanje najviše je razvijeno
teorija zavjere koje počivaju na krupnim “zvjerkama”, zavjerama,
ličnim animozitetima, lokalnim i nacionalnim interesima, podmetanjima, borbi za
vlast…
Među najrasprostranjenijim i najčešće eksploatisanim teorijama
do današnjih dana opstaje ona po kojoj je afera Agrokomerc bila jedna od
važnijih baražnih priprema političkih, vojnih i bezbjednosnih krugova za
razbijanje Jugoslavije preko čuvene Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza
komunista Srbije koja je ustoličila neprikosnovenog lidera Srba i demontera
Jugoslavije – Slobodana Miloševića. Iako najviše zavodljiva, ta teorija nije
jedina i nije potpuno tačna.
Ima pristalica “prizemnije”, odnosno realnije
teorije (među trezvenim ekonomskim analitičarima) da je osigurač iz te
neutronske bombe koja je razorila Jugoslaviju izvukao Fikret Abdić zvani Babo,
generalni direktor Složene organizacije udruženog rada (SOUR) Agrokomerc iz
Velike Kladuše. Njegove ambicije da ostane upamćen kao čovjek koji je razvio
najnerazvijeniji dio (Cazinsku Krajinu) inače ekonomski zaostale Bosne i
Hercegovine natjerale su ga da masivno i masovno primjeni već odomaćenu podvalu
u rasklimatanom modelu socijalističke privrede – štancuje mjenice bez pokrića,
tako pljačka banke od Triglava do Đevđelije i usput se hvališe kao uspješan
menadžer.
“Upotreba čovjeka”
Za razliku od Babove zvezde koja i danas sija, mada prilično
slabašno, Azdejkovićeva se, poslije meteorske novinarske karijere, ugasila
samoubistvom nepune dvije godine po objavljivanju prvog teksta. Azdejkovićev
sugrađanin i kolega Ljubiša Popović vjeruje da je razlog samoubistva – saznanje
o “upotrebi čovjeka”. Azdejković se ubio nepunih mjesec dana pošto ga
je od Borbe preotela Politika. A Popović svjedoči da mu se noć uoči suicida, u
jednom kruševačkom kafiću, Azdejković požalio kako je od Politike dobio zadatak
da žestoko napadne visokog komunističkog funkcionera iz Hrvatske Stipu Šuvara i
da sam izabere oružje za napad.
“Upotreba čovjeka” u igrama službi bezbjednosti
nije nepoznat model, naprotiv, široko je (bio) rasprostranjen i u medijskoj
sferi. Slično kao i sa teorijama zavjere. U Jugoslaviji – razdiranoj neizvjesnošću,
borbama za prijesto poslije smrti Josipa Broza Tita, nacionalnim tenzijama,
centripetalnim silama, zahtjevima za demokratizaciju i tranziciju – bilo je
uobičajeno da razne tajne službe diskvalifikuju političke ili nacionalne
protivnike. Moguće je da su u slučaju Agrokomerc te službe imale umiješane
prste u “upotrebu čovjeka”, ali njihov uticaj niti je bio jedini niti
je bio presudan. Ta pojednostavljena dioptrija i opsjednutost
“SLUŽBOM” zamračile su širu sliku jugoslovenskih prilika u godinama
poslije smrti Josipa Broza Tita. Batrganje nedoraslih Titovih nasljednika da
fiktivnim reformama ko bajagi sačuvaju Jugoslaviju, a zapravo odbrane interese
i pozicije uske političke elite, nije dalo rezultate. Svi pokušaji ekonomskih
reformi olupali su se o nemilosrdno političko odbijanje bilo kakve
modernizacije i želju za očuvanjem “status quo”.
Model državnog, političkog a naročito ekonomskog uređenja
SFRJ bio je potrošen i na izdisaju, zreo za “smetlište historije”.
Interesne grupe samoproklamovanih jugonostalgičara nastojale su da model
socijalističke državne redistribucije dohotka sačuvaju po svaku cijenu,
klijentelističke grupe željele su po svaku cijenu da sačuvaju svoje novčane i
statusne bonuse, beskrupulozne lokalne lopurde-feudalci otimali su šta god su
stigli skrivajući se iza tradicije NOB-a, a tek stasale pristalice pretvaranja
republika u nacionalne države tražile su čiste račune i prekid odliva dohotka
od bogatijih ka siromašnijim članicama Federacije.
Afera Agrokomerc smještena je upravo u taj državno-socio-ekonomski
“milje”.
“Robin Hood”
To je mnogo kompleksniji političko-ekonomski koloplet
okolnosti od postojanja navodno samo jednog uzroka afere Agrokomerc.
Insistiranje na samo jednom uzroku pojednostavljuje i uticaj korporativnog
sloma jednog “privrednog subjekta” na kasnije (i tragične ratne)
događaje u Jugoslaviji i njen konačni raspad.
Šta bi moglo da bude nesumnjivo?
Da je “Babovo poslovno carstvo”, zvano Agrokomerc,
raslo u jugoslovenskoj “Šervudskoj šumi” i počivalo na “Robin
Hood” filozofiji redistribucije dohotka i paradigme o bratstvu i jedinstvu
a pod pokroviteljstvom partijskih foruma i rezolucija. Historija Agrokomerca
jasno pokazuje naopaku praksu etatističkog socijalizma i pogubnost slijepog vjerovanja
u taj model. Istovremeno, dokazuje nemoć socijalizma u slučaju samoodrživosti
privrednih subjekata i nudi odgovor zašto socijalizam nije mogao da bude dugovječan
model društveno-ekonomskog uređenja.
Pojedini analitičari i historičari s pravom uzimaju
Agrokomerc kao studiju slučaja pogubnog uticaja politike (političkih elita i
političkih feudalaca) na ekonomiju.
I kao što postoji “američka priča” o uspjehu, tako
postoji i “jugoslovenska priča” o – friziranom uspjehu.
A ona izgleda ovako.
Agrokomerc je, prije nego što je postao „nosilac privrednog
razvoja” BiH i Jugoslavije, bio zemljoradnička zadruga. U Maljevcu, u
Hrvatskoj, 1969. godine formirana je zemzadruga Agromerkantilija sa 26
zaposlenih. U međuvremenu, 1970. godine direktor postaje Fikret Abdić (rođen
1939. godine u Velikoj Kladuši). Preduzeće mijenja sjedište i seli se u Bosnu i
Hercegovinu, u Veliku Kladušu, a 1972. godine mijenja ime u Agrokomerc. Poslije
samo nekoliko godina Agrokomerc prerasta u jedan od najvećih
poljoprivredno-prehrambenih kombinata u Jugoslaviji sa 13.600 zaposlenih. Mnogi
i dalje smatraju da je “čarobni štapić” u glavi Fikreta Abdića jedini
zaslužan za meteorski uspjeh preduzeća. Naravno da je to jedna vrsta “urbane
legende”.
Tražeći objektivne razloge za tako brzi uspon Agrokomerca
Admir Mulaosmanović, naučni saradnik sarajevskog Instituta za historiju,
objasnio je u svom istraživanju da je 1971. godine Bihaćka (Cazinska) Krajina
postala poligon za testiranje “novog kursa” jugoslovenskog
partijsko-državnog rukovodstva za period 1971-1991. godine. Osnovne
karakteristike “novog kursa” bile su jačanje “na terenu”
koncepta državnosti republika i podsticanje privrednog razvoja kroz oslanjanje
na „nosioce razvoja” modelom dislokacije velikih privrednih sistema. Tako
je Rudarsko-metalurški kombinat Zenica otvarao pogone u Bihaću i Cazinu, to
isto radila je i Zagrebačka mljekara, povezivale su se građevinske firme iz
Zagreba i Velike Kladuše, Gorenje je izgradilo svoju fabriku u Bihaću.
Te godine skockala se još jedna sretna okolnost (pored
“novog kursa”) zbog koje je narod Cazinske Krajine definitivno ubijeđen
da ga je “bog pogledao” i da mu je “kašika upala u med” –
na funkciju predsjednika Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine
došao je njihov “politički Babo” – Hamdija Pozderac. To je automatski
u svesti ljudi proizvelo očekivanje da će u njihov nerazvijeni kraj poteći
milijarde dinara iz jugoslovenskih fondova namijenjenih nedovoljno razvijenim
područjima.
Ispostavit će se da su nadanja naroda bila opravdana.
Kombinacijom “novog kursa” i “političkog
Babe” taj zabiti dio Bosne i Hercegovine doživio je sedamdesetih godina
dinamičan razvoj, a Velika Kladuša postala je razvijena opština. Zanimljiv
podatak koji može mnogo toga da objasni jeste da je Velika Kladuša 1979. godine
izašla iz kruga nerazvijenih opština, ali je Agrokomerc nastavio da dobija
“razvojni” novac iz Fonda za – nerazvijene.
Pokusni kunići
Para je bilo “ko pljeve”, pa je tako sredinom sedamdesetih
godina Hamdija Pozderac ostvario svoje proklamovano obećanje – svakom bračnom
paru, u kojem su mlada i mladoženja bili iz Cazina i Velike Kladuše poklanjan
je televizor.
Mnogi će se danas zapitati zašto je izabrana baš Cazinska
Krajina za testiranje “novog kursa” razvoja?
Ima teoretičara koji tvrde da su Krajina i Agrokomerc imali
važan geostrateški značaj u jugoslovenskoj vojnoj (odbrambenoj) doktrini i da
su zato investicije u Agrokomerc, s obzirom na veličinu kombinata, bile nesrazmjerno
veće nego recimo investicije u druge bosanskohercegovačke agrokombinate
(sarajevski UPI ili banjalučki AIPK). Već spomenuti profesor Mulaosmanović
tvrdi da je Jugoslovenska narodna armija bila strateški partner i pokrovitelj
Agrokomerca i to dokumentuje mnogim posjetama visokih vojnih zvaničnika i
zajedničkim poslovima vojske i Agrokomerca koji nemaju veze s proizvodnjom
hrane. Postoji vjerovanje da je, na kraju kad se Agrokomerc raspao, vojni vrh
(koji je kontrolisao Nikola Ljubičić) postupio po principi “mi stvorili,
mi uništili”.
A početak je zaista izgledao kao ostvarenje utopije.
Agrokomerc je gotovo svaki dan otvarao po jednu farmu pilića
u krajinskim selima (Dubaljevo, Dubrave, Pećigrad, Šumatac…). Proizvodnja je
rasla iz dana u dan, a proizvodni portfolio širio se na ćurke, zečeve, kafu, svježa
i jaja u prahu, majonez, salame, čokolade, pečurke, kesten, razne vrste
salata… i dostigao oko 400 proizvoda. Pošto je Agrokomerc bio mezimče vlasti,
gledalo mu se kroz prste kad je koristio i nelegalne metode – industrijsku
špijunažu, podmićivanje za poslovne tajne i “copy-pastu” recepture,
među kojima je najpoznatiji “Vegedor” (kopija Podravkine
“Vegete”). Na “nijanse” niko nije obraćao pažnju, bili su
važni grandiozni detalji. A sve zasluge plebiscitarno su pripisivane jednom čovjeku
– Fikretu Abdiću, generalnom direktoru kombinata.
Analize radne grupe Izvršnog vijeća BiH iz 1987. godine
pokazale su da je prosječna stopa rasta proizvodnje u Agrokomercu od 1982. do
1986. godine bila viša od 10 odsto, da su ukupni prihodi u 1985. godini bili
132,7 miliona dinara, a 1986. godine 332,3 miliona dinara, i da je izvoz 1986.
bio oko 42 miliona dolara. Više od 70 odsto izvoza išlo je preko velikih
inostranih trgovačkih partnera Tuson, Jugotrade i Flavorex. Zanimljivo je da su
vlasnici tih kompanija bili jugoslovenski državljani – Radivoje Čuković (Tuson,
Panama), Kosta Govedarica (Jugotrade, Švajcarska), Husein Melkić (Flavorex,
Kanada).
“Muža razvijenijih”
Razvoj Agrokomerca počivao je na proklamovanoj federalnoj
solidarnosti, odnosno “muži razvijenih” jugoslovenskih republika.
Novac se sakupljao u Jugoslovenskom fondu za podsticaj razvoja nerazvijenih a
odatle “alocirao” političkim odlukama prema nerazvijenim krajevima
države. Jedan tok tog novca ulivao se u Privrednu banku Sarajevo, odnosno njenu
filijalu Bihaćku banku i trošio se za razvoj Cazinske Krajine.
Najviše tog novca “usisavao” je Agrokomerc i
njegov spretni direktor Fikret Abdić. Kapital koji su razvijeni dijelovi
Jugoslavije “odvajali od usta” nemilice je trošen u Velikoj Kladuši i
Agrokomercu za razne proizvodne ali i neproizvodne (objekti društvenog
standarda, ugostiteljstvo, lokalna infrastruktura) investicije. Zato je, poslije
izvjesnog vremena, Bihaćka banka imala probleme u naplati potraživanja jer
mnoge od tih investicija nisu mogle da vraćaju uloženi kapital. Njena
nelikvidnost postala je očigledna u prvoj polovini osamdesetih godina, a u
drugoj polovini te decenije sanacija Bihaćke banke postala je nezaobilazna
tačka dnevnog reda političkih foruma. Takvom problemu uveliko je kumovao
Agrokomerc jer je Osnovna banka Bihać izdavala njegove mjenice bez pokrića. Na
kraju je Bihaćka banka likvidirana. Bio je to prvi bankrot jedne jugoslovenske
banke poslije Drugog svjetskog rata.
Rijetki istraživači mnogo godina kasnije stidljivo su
tvrdili da se prva afera sa mjenicama bez pokrića u Agrokomercu desila 1980.
ali da nije imala tako velike razmjere kao ona iz 1987. godine. Tu tezu
potvrdio je i visokorangirani bh. političar u jugoslovenskoj vladajućoj
nomenklaturi Raif Dizdarević u intervju sarajevskom Oslobođenju (1. april
2017): “U vrijeme kada sam bio predsjednik Predsjedništva SR BiH
(1978-1982), uz sve što je rečeno o uspješnom Agrokomercu, do mene su, i ne
samo do mene, dolazila i neka kritička upozorenja i prigovori kako Agrokomerc
uživa povlašten položaj u odnosu na druge kombinate, da je miljenik rukovodstva
BiH, favorizovan olakšicama i nepovratnim kreditima, da Fikret Abdić nije
kooperativan, stvara teškoće drugima, da je grandoman i da je svu vlast u
kombinatu, Kladuši pa i šire koncentrisao u svojim rukama, da se poslovanje
Agrokomerca netačno prikazuje.” Dizdarević se u intervjuu prisjeća da je u
oktobru 1980. godine bio u posjeti Velikoj Kladuši i Cazinu i da je u više
navrata postavljao pitanja kakva je finansijska situacija firme i kako se, iz
kojih izvora misle pokrivati nove investicije, a da je ostajao bez konkretnog
odgovora. Na kraju posjete o tome je “u četiri oka” razgovarao s
Hakijom Pozdercem koji mu je odgovorio da finansijsku situaciju i konstrukciju
finansiranja zna samo jedan čovjek, Fikret Abdić, i to u glavi, a ne na papiru.
“Sve sam više ostajao pod utiskom da je Fikret podlegao grandomanskoj
orijentaciji, investomaniji i ličnoj svevlasti”, konstatovao je
Dizdarević.
Početak afere
Vlasti su pokušale da uvedu nova pravila koja su tražila da
banke garantuju za izdate mjenice. Uvedena su i ograničenja na iznose koje
svaka banka može da garantuje. Ali ti propisi nisu imali mnogo šanse na uspjeh
zbog tadašnje čudne prirode jugoslovenskih banaka. Naime, osnivači banaka bila
su preduzeća čiji su direktori sjedjeli u upravnim odborima banaka i faktički
sami sebi odobravali razne vrste pozajmica.
Za početak raspetljavanja “afere Agrokomerc” uzima
se noć 26. na 27. januar 1987. godine. Tada se dogodio požar u centralnom
skladištu Agrokomercove radne organizacije “Reprom” u
prehrambeno-prerađivačkom kompleksu “Polje”. Procjena štete nikada
nije javno saopštena, iako se “zuckalo” o pet miliona dolara.
Služba državne bezbjednosti (SDB) pokrenula je istragu i
preuzela kontrolu nad svim postrojenjima Agrokomerca. To je bio signal da je
vojska izgubila (ili predala) kontrolu nad velikokladuškim kombinatom. Istraga
utvrđuje da je za požar kriv propust u protivpožarnom sistemu, mada to nikad
nije napisano i potpisano. Mnoge kasnije analize i izvještaji sugerisali su da
je požar insceniran kako bi državni istražni organi Jugoslavije imali nesporan
povod za ulazak u Agrokomerc.
I zaista, nenadano i bez vidljivog povoda, Služba prestaje da
se bavi požarom, počinje da ispituje finansijsko poslovanje kombinata i otkriva
mjenice bez pokrića. Duško Zgonjanin, republički sekretar za unutrašnje poslove
BiH, pokrenuo je akciju “Una”, sa zadatkom da se slučaj rasvjeti do
kraja.
Raif Dizdarević svjedoči da je kao savezni sekretar za
inostrane poslove po funkciji bio član Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog
poretka koji je u martu 1987. imao sjednicu posvećenu upadu Agrokomerca u
platni sistem Jugoslavije:
“Utvrđeno je da je teleksom izdato pet lažnih naloga,
tobože iz banaka u Prištini, Beogradu i Ljubljani, za isplatu 15,5 milijardi
novih dinara Privrednoj banci u Bihaću u korist Agrokomerca. Bio je to
alarmantan slučaj kriminalnog prodora u platni sistem, svojevrsna novčana
pljačka… Savezno izvršno vijeće uputilo je savezne inspektore koji su
utvrdili činjenice i podnijeli prijave protiv učesnika. Međutim, čitav slučaj
je zataškan, nađena su sredstva i vraćena u tokove platnog sistema. Da je
postupljeno zakonski i da je do kraja raščišćen ovaj slučaj, pogotovo što se
već znalo i za druge nezakonitosti u Agrokomercu, moglo je to uticati na drugačiji
tok afere. Zatim sam 26. augusta 1987. pozvan na sjednicu Saveznog izvršnog vijeća
na čijem dnevnom redu je bio slučaj Agrokomerc. U uvodnoj informaciji je rečeno
da je raširena pojava velikog broja izdavanja mjenica bez pokrića i da je
Agrokomerc najdrastičniji slučaj. Navedene su do tada utvrđene cifre koje su
bile ogromne. Rečeno je da je to podrivanje privredno-finansijskog sistema
Jugoslavije prisvajanjem novca. Branko Mikulić je rekao da je ovo
najegzemplarniji, ali ne jedini, slučaj izdavanja mjenica bez pokrića i
zaključio da BiH treba da riješi posljedice ove nezakonitosti jer nikakvi
oblici šire solidarnosti ne dolaze u obzir.”
Proširenom istragom i zahvaljujući medijima utvrđeno je da
su 63 jugoslovenske banke učestvovale u plasiranju novca za Agrokomerc preko
lažnih mjenica tog preduzeća. Među bankama su bile: Ljubljanska banka Novi Sad,
Jugobanka Beograd, Jugopetrol banka Beograd, Osnovna banka Priština, Travnička
banka… Iako se među prvima našla na udaru, Ljubljanska banka je negirala umiješanost
u aferu, ali je morala da prihvati zabranu da prima čekove od građana koji
imaju žiro račune u poslovnici Bihać. Predsjednik Ljubljanske banke podnio je
ostavku zbog afere s lažnim mjenicama Agrokomerca.
Pad u nemilost
Agrokomerc je ozbiljno uzdrmao monetarni sistem Jugoslavije
i postao najveći generator inflacije u poslijeratnoj državi. A onda je, da
paradoks bude veći, pao u nemilost i haos politike koju je sve vrijeme zastupao
i na čijim se temeljima uzdizao.
Bosna i Hercegovina bila je pod pritiskom stalnih zahtjeva
ostalih članica jugoslovenske federacije da preuzme otplatu dugova Agrokomerca.
Tih godina SFRJ se definisala kao država s novom paradigmom osmišljenom u
republičkim centrima “ako smo braća, kese nam nisu sestre”. Tim
povodom Delegacija Jugoslovenskog tržišta novca pokušala je u ljeto 1987.
godine da smiri aferu i nagodi se u Sarajevu. Postignut je dogovor da se mjenice
Agrokomerca pretvore u trogodišnji kredit koji bi garantovala Privredna banka
Sarajevo. Banka je pristala na izuzetno visoke kamate, rizikujući bankrot.
Drugo rješenje bila je tužba protiv Agrokomerca. Poslije sarajevskog dogovora,
pobunilo se rukovodstvo Srbije optužujući Jugoslovensko tržište novca za
brzopletost.
Izvršno vijeće Srbije zaključilo je 26. augusta 1987. godine
da se “pitanje Agrokomerca” može riješiti samo sudskim putem. A
Vukašin Marković, viceguverner Narodne banke Jugoslavije, tvrdio je da po
zakonu mjenice nije moguće pretvoriti u kredit. Niko se nije pitao kako je
moguće da gotovo istovremeno preduzeću “Pomoravlje promet” iz Ćuprije
sličnim povodom bude odobren kredit s relativno niskom kamatom.
Republičke čarke “mirisale” su na imploziju
Jugoslavije. Da bi se smirile tenzije, vlasti u Sarajevu donijele su program
prevremene otplate dugova Agrokomerca i BiH je isplatila preostalih 255 miliona
dolara duga. Gotovo da nije bilo bosanskohercegovačkog političara koji u
kasnijim javnim nastupima nije jadikovao kako je to bio ogroman teret koji je
dodatno usporio privredni razvoj te jugoslovenske republike.
Ugled bh. političara i položaj te republike u Federaciji
(dok se nije raspala) znatno su se pogoršali poslije afere Agrokomerc. U
federalnim institucijama ali i u organima vlasti svih ostalih republika vladalo
je gotovo nepodijeljeno uvjerenje da su iza afere Agrokomerc faktički stajali
moćni političari iz BiH – direktno, kao familija Pozderac ili indirektno kao
svi ostali političari na visokim funkcijama – koji su blagonaklono ili nezainteresovano
posmatrali postojanje i zloupotrebe političko-ekonomskih feuda.
Njihova tromost i sporost u rješavanju krize nastale aferom
Agrokomerc “bola je oči” svima u Jugoslaviji koji su godinama
izdvajali “solidarne” dinare da bi Bosna i Hercegovina izašla iz
kruga nerazvijenih jugoslovenskih republika. Primjera radi, udruženo
rukovodstvo BiH (Predsjedništvo CK SK BiH, članovi CK SKJ iz BiH, članovi Predsjedništva
SR BiH i svi nosioci čelnih funkcija u toj republici) prvi put se sastalo da
raspravlja o Agrokomercu tek 31. augusta 1987. godine. “Bila je to krajnje
potrebna, iznuđena i zakašnjela rasprava. Skoro četiri mjeseca su se u ovim
organima slivale činjenice o nevjerovatnim razmjerama nezakonitosti, masovnom
izdavanju mjenica bez pokrića – do tada preko 700 milijardi novih dinara”,
kaže Dizdarević.
Staromodan i anahron način političkog djelovanja, partijskog
uticaja u privredi i odnosa prema javnosti činio je Bosnu i Hercegovinu
jugoslovenskim bastionom rigidnog komunizma. Obavezna “stilska
figura” kojom su se bh. političari deklarisali kao sertifikovani
“čuvari komunističke vjere” bila je stalno pozivanje na bratstvo i
jedinstvo i očuvanje izvornih tekovina Narodnooslobodilačke borbe. Ta
mantra-šifra uspješno je otključavala sve jugoslovenske trezore iz kojih je
novac u neograničenim količinama podmazivao razvoj Bosne i Hercegovine (istina,
i Makedonije, Crne Gore i srpske autonomne pokrajine Kosovo i Metohija) i bila
pokriće za sprečavanje bilo kakve federalne kontrole trošenja novca na
republičkom nivou.
Takav bh. izum bio je prepoznat i javno osuđen. Slovenija i
Srbija prekinule su poslovanje sa bh. bankama. A toj odluci prethodile su vrlo
oštre javne izjave zvaničnika tih dvaju republika. Tako je, primjera radi,
predsjednik Predsjedništva Slovenije France Popit ustvrdio da Agrokomerc
“nije samo proizvod politike čitave Republike nego i neradnog i
parazitskog mentaliteta”, a predsjednik Centralnog komiteta SK Slovenije
Milan Kučan insistirao je da “niko ne može biti izuzet od
odgovornosti”.
Mediji i provjetravanje države
Rigidna komunistička svijest partijskih i državnih kadrova
iz BiH nikako se nije mogla privići na “novi val” koji je, pod
okriljem “soft” demokratizacije počeo da zapljuskuje ekonomskim i
političkim krizama izmučenu Jugoslaviju. Taj novi talas nosio je i lagano ali
neumitno izvlačenje medija iz čeličnog zagrljaja partijske države. Novinarski
lider koji je to prepoznao i aktivno “gurao” bio je Stanislav Staša
Marinković, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista Borba. Da paradoks bude
veći, Borba je samo nekoliko mjeseci prije dolaska Staše za glodura bila
čistokrvno partijsko glasilo Saveza komunista.
Afera Agrokomerc poslužila je Marinkoviću i uredničkom
kolegijumu da profilišu Borbu kao prvi nezavisni dnevni list u Jugoslaviji.
Borba je naročito žuljala novopečenog srpskog diktatora Slobodana Miloševića,
koji ju je na kraju brutalno zauzeo u noći 24. na 25. decembar 1994. godine i istjerao
neposlušne novinare na ulicu.
Oslobođeni novinarski duh beogradske Borbe, koga je
Marinković “pustio iz boce”, prepoznat je u Sarajevu i partizanskoj
Bosni kao (zlo)upotreba Agrokomerca za Miloševićev velikosrpski koncept rušenja
Jugoslavije preko destabilizacije Bosne i Hercegovine. Ta teorija zavjere potkrijepljena
je nespornom činjenicom da je samo mjesec dana po izbijanju afere Agrokomerc u
Beogradu 23. septembra 1987. godine održana čuvena Osma sjednica Centralnog
komiteta Saveza komunista Srbije na kojoj je Milošević srušio Ivana Stambolića
i postao neprikosnoveni nacionalni vođa Srba u narednih 15 godina. I da nije
bilo afere Agrokomerc, Milošević bi krenuo u svoj suludi pohod.
To što Borba u tekstu od 7. oktobra 1987. godine kritički
razmatra odgovornost vodećih bh. političara podsjećajući “da se još u
aprilu ove godine u političkom vrhu BiH znalo za izdavanje mjenica bez pokrića,
o kojima jugoslovenska javnost sa nesmanjenim interesovanjem govori već dva mjeseca”
– nije značilo svrstavanje uz politiku Slobodana Miloševića, kako se često u
Sarajevu spočitavalo tom beogradskom listu. Naprotiv. Borba kroz izvještavanje
o Agrokomercu, u praksi novonastalog demokratskog provjetravanja jugoslovenskih
“Augijevih štala”, maestralno demonstrira ulogu medija kao kritičara
društvene zbilje, ne prihvatajući političke naloge i ne podliježući partijskim
uticajima.
Tu atmosferu oslobođenih medija primjećuje i Boro Kontić,
kultni sarajevski novinar, koji na pitanje kada je kod nas bilo najbolje
novinarstvo, odgovora: “Od otkrivanja afere Agrokomerc, znači negdje od
septembra 1987. godine, pa do početka devedesetih. To je bio zlatni period –
stisak Partije je popustio, a novih kontrolnih snaga još nema na vidiku. One će
doći s prvim izborima i pobjedom nacionalnih stranaka.”
Babova kula od karata
U septembru 1987. godine pokrenuta je tužba prema članu 114.
Krivičnog zakona SFRJ za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja
SFRJ. Predsjedništvo SK BiH donosi zaključak da je Hakija Pozderac imao
političku odgovornost za slučaj Agrokomerc. A 29. februara 1988. godine Više
javno tužilaštvo u Bihaću podiglo je optužnicu protiv Fikreta Abdića, Hakije
Pozderca, Ibrahima Mujića, Alije Aleševića i drugih za kontrarevolucionarno djelovanje.
Hakija je kasnije pušten iz zatvora. Sakib Pozderac, general Teritorijalne
odbrane BiH od 1986. do 1988. godine, uklonjen je s položaja kad su mu braća
izgubila politički uticaj.
U BiH i danas vlada suverene da je afera Agrokomerc
izmišljena u Beogradu da bi se diskvalifikovao Hamdija Pozderac, u to vrijeme potpredsjednik
Predsjedništva SFRJ i šef Komisije za ustavne promjene iz koje su stizali nagovještaji
izmjena u funkcionisanju Federacije na štetu Srbije (davanje većih prava
autonomnim pokrajinama). To je (smatra se i danas u BiH) bio razlog zašto se
Hamdija našao na nišanu srpskih nacionalista.
Teza o “srpskim nacionalistima” nije bila dovoljno
jak argument da sakrije Hamdijinu odgovornost za aferu Agrokomerc jer je
njegova umiješanost bila vidljiva i “iz aviona”. Pritisak
jugoslovenske javnosti poslije razotkrivanja mehanizma nezakonitog i bahatog
višegodišnjeg djelovanja familije Pozderac, koja je svoj partijski feudalizam
maskirala zaslugama u Narodnooslobodilačkoj borbi, natjerao je Hamdiju Pozderca
12. septembra 1987. godine na sjednici združenog rukovodstva BiH da saopšti:
“Bilo bi dobro da podnesem ostavku na članstvo u Predsjedništvu SFRJ.
Stvorena je takva situacija da bi takav potez mogao olakšati stanje u zemlji.
Ono na čemu insistiram je da se ne veže za aferu Agrokomerc, nego za klimu
stvorenu u povodu Agrokomerca. Ja ovo ne radim iz protesta, već iz čistog
komunističkog opredjeljenja.”
Svjesni da bi, poslije ostavke, morala da se utvrđuje i
Hamdijina politička i krivična odgovornost, bh. komunisti i državni zvaničnici
kreirali su saopštenje kojim su praktično zatvorili svaku debatu i amnestirali
od odgovornosti sve pojedince u državnim i političkim organima BiH i na
funkcijama u Federaciji odgovorne za tu aferu. To saopštenje je recept
komunističke nekritičnosti, guranja problema “pod tepih” i
“igranja žmurki” s javnim mnijenjem. U njemu se, između ostalog,
kaže: “Utvrđeno je da nijedan najviši državni i politički organ u
Republici, niti bilo koji pojedinac na odgovornim funkcijama u Federaciji, nije
stajao iza kršenja zakona i drugih zloupotreba u Agrokomercu. Zato Predsjedništvo
CK SK BiH odbacuje insinuacije usmjerene u tom pravcu. To se u punoj mjeri
odnosi na druga Hamdiju Pozderca.” Raifu Dizdareviću, učesniku tog
sastanka, posebno je zasmetala riječ “utvrđeno”: “Utvrđivanja
nije bilo, niti je to iko spomenuo na taj način na toj i prethodnoj sjednici.”
Hamdija Pozderac, ponižen i uvrijeđen, umro je 6. aprila 1988.
godine.
Destabilizacija
Nesumnjivo je da su Milošević i velikosrpski nacionalisti
(ali to isto su radili i slovenački politički i državni vrh) iskoristili aferu
Agrokomerc da još više destabilizuju ionako poljuljane odnose unutar
jugoslovenske federacije. Iz Beograda i Ljubljane stizali su prijedlozi za
osnivanje državne komisije koja će istražiti sve u vezi sa aferom. To nije bilo
samo grubo izraženo nepovjerenje, nego stavljanje na optuženičku klupu
kompletnog rukovodstva BiH. Za taj obračun slovenačkom i srpskom rukovodstvu
nisu bili potrebni mediji jer se oficijelna politička borba odvijala unutar
državnih institucija i partijskih foruma. Javnost, kao demokratska kategorija,
u to vrijeme nije imala institucionalnu snagu koja može da natjera jugoslovensku
komunističku nomenklaturu da sprovede bilo kakav obračun unutar sebe ili da
sama sebe razvlasti.
Zato je afera Agrokomerc bila samo usputna (odlično iskorištena)
prilika, nikako inicijalna kapisla, za već započeto rasturanje Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina, zbog nacionalnog sastava, jeste bila jedna od najosjetljivijih
tačaka za taj posao. Ali rasturanje Jugoslavije dogodilo bi se i bez afere
Agrokomerc, a sigurno je da bi se našla neka druga “zgodna” prilika
za destabilizaciju BiH kao početni korak rušenja Jugoslavije.
Zahvaljujući, prije svega, pritisku medija, politički vrh
BiH bio je primoran da krene u raspetljavanje slučaja Agrokomerc.
Tako su jednoglasnom odlukom centralnog radničkog savjeta
SOUR Agrokomerc 4. septembra 1987. godine smijenjeni Fikret Abdić, generalni
direktor i Poslovodni odbor, a 8. septembra 1987. Abdiću se oduzima poslanički
imunitet da bi 15. oktobra bio opozvan s mjesta člana Saveznog vijeća Skupštine
SFRJ. Suđenje Fikretu Abdiću počelo je 5. maja 1988. godine. Prvostepenom sudskom
presudom bio je osuđen na 4,5 godina zatvora, ali presuda nikada nije dobila
pravosnažnost. Iz zatvora je izišao krajem oktobra 1989. godine.
Afera Agrokomerc trajala je sve do 1989. godine.
(TBT)