ANALITIKA
Svjetski poredak suočava se sa konceptima različitih
iskustava, uključujući kontinentalno ili univerzalno-religijsko.
FOTO: Henry Kissinger (AP)
Lady Thatcher bila je jedan od najbitnijih lidera našeg
vremena. Odlučna, energična, hrabra i odana, žena koja je bila posvećena
oblikovanju budućnosti, a ne praćenju preporuka fokus-grupa.
Prvi put sam je sreo početkom 70-ih, kad je radila kao
ministar obrazovanja u vladi Edwarda Heatha. Na našem prvom sastanku gospođa Thatcher
je prenaglasila tada konvencionalnu političku mudrost da se politička
takmičenja uvijek svode na dobijanje centra. Za nju je vodstvo značilo vođenje
političkog centra ka već definisanim principima, a ne obrnuto.
Kako bi sprovela ovu filozofiju, morala je da tokom svoje
duge političke karijere stvori novi politički pravac u društvu. Ona je to i
učinila kombinirajući svoj karakter i ličnu hrabrost – karakter, jer početne
odluke, uslovljene političkim procesima, nemaju jasnu budućnost; i hrabrost da
ide naprijed putem kojim nikad ranije nije išla.
Margaret Thatcher je sve te osobine pokazala na Westminsterskom
koledžu, mjestu gdje je Winston Churchill prije 50 godina održao svoj govor o
gvozdenoj zavjesi. Ona je tada iznijela izazove koji su danas još aktuelniji:
Da li bi Rusija trebalo da bude tretirana kao potencijalna
prijetnja ili partner?
Da li bi NATO trebalo da preusmjeri pažnju na stvari van
njegovog područja?
Da li bi NATO trebalo da prizna nove demokratije u
Centralnoj Evropi sa svakom odgovornošću što je prije i opreznije moguće?
Da li bi Evropa trebalo da razvije sopstveni „odbrambeni
identitet“ unutar NATO-a?
Dvije decenije nakon obraćanja Thatcher, transatlantski svijet
suočava se sa još jednim setom pitanja slične prirode. Svjetski poredak – koji
je Zapad stvorio i koji je zaustavio Tridesetogodišnji rat 1648. godine –
zasnovan je na pojmu suvereniteta ostvarenog balansom suvereniteta među
mnoštvom entiteta. Sad se taj pojam suočava sa konceptima koji su izvučeni iz
raznih historijskih i kulturalnih iskustava, uključujući kontinentalne ili
univerzalno-religijske dimenzije. Dakle, dugoročno pitanje je da li će ova
pitanja biti riješena u sklopu maksima nacija – država ili će biti rješena
novim globalizovanim konceptima, i šta će biti posljedice takvog svjetskog
poretka u budućnosti. Sve to ću procijeniti prilagođavanjem izazova Lady Thatcher
na današnje okolnosti.
RUSIJA
Ruski izazov – što je bilo prvo pitanje Lady Thatcher –
danas je fokusiran na Ukrajinu i Siriju, ali reflektira dublje otuđenje.
Rastežući se na 11 zona od Evrope, duž granica islama pa sve do Pacifika,
Rusija je uspjela razviti poseban koncept svjetskog poretka. U svojoj predugoj
potrazi za sigurnošću duž ogromnih granica sa nekoliko prirodnih razgraničenja,
Rusija je evoluirala u nešto što predstavlja definiciju apsolutne sigurnosti,
koja se kosi sa apsolutnom nesigurnošću nekih njenih susjeda.
Istovremeno, geostrateška ljuska Rusije, njen skoro mističan
koncept veličine, kao i spremnost njenog naroda da izdrži sve teškoće, sve je
to kroz mnoge vjekove bilo od pomoći očuvavanju globalne ravnoteže protiv
imperijalnih težnji Mongola, Šveđana, Francuza i Nijemaca. Cilj Rusije bio
ambivalentnost – njena želja da bude prihvaćena od Evrope i da je istovremeno
nadmaši. Ovaj poseban osjećaj za identitet olakšava objašnjenje izjave predsjednika
Putina da je „smrt Sovjetskog Saveza bila najveća geopolitička katastrofa vijeka“.
Putinov pogled na međunarodnu politiku se često posmatra kao
oživljavanje evropskog nacionalističkog autoritarizma iz 30-ih godina prošlog vijeka.
Tačnije, to je naslijeđe pogleda na svijet identičnog pogledu pisca Fjodora
Dostojevskog u njegovom govoru 1880. godine na podizanju spomenika Puškinu.
Njegov strastveni poziv na novi duh ruske veličine, zasnovan na duhovnim
kvalitetima ruskog karaktera, preuzeo je Aleksandar Solženjicin krajem 20. vijeka.
Napuštajući svoje progonstvo u Vermontu kako bi se vratio u
Rusiju, Solženjicin u svojoj knjizi O ruskom pitanju poziva na spašavanje
ruskog naroda koji je „istisnut“ iz Rusije. U istom duhu Putin je okupljao
pristalice protiv onog što je nazivao 300-godišnjim naporima Zapada da obuzda
Rusiju. Godine 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji Putin je napravio
ispad koji mnogo liči na Solženjicina. U njemu je optužio Zapad da nepravedno
zloupotrebljava probleme Rusije kako bi je izolovao i osudio.
Kako Zapad može razviti odnose sa Rusijom – zemljom koja je
ključni element evropske sigurnosti – sa kojom zbog historijskih geografskih
razloga ima fundamentalno različite poglede na to kako bi trebalo da izgleda
obostrano zadovoljavajući dogovor o zemljama na granicama Rusije? Da li je
najmudrije pritiskati Rusiju i kažnjavati je dok ne prihvati zapadne stavove o
unutrašnjem i globalnom redu? Ili se ostavlja prostor za politički proces koji
prevazilazi ili barem ublažava uzajamno distanciranje u potrazi za zajedničkim
konceptom svjetskog poretka?
Da li će ruske granice biti tretirane kao trajna zona sukoba
ili sve to ipak može biti transponirano u sferu potencijalne saradnje? Kakvi su
kriteriji neophodni za takvu suradnju? To su pitanja evropskog poretka koja je
potrebno sistematski razmotriti. Svaki od tih koncepata zahtijeva odbrambene
sposobnosti koje bi uklonile iskušenje od ruskog vojnog pritiska.
KINA
Pitanja Lady Thatcher koja se tiču problema „van područja“
uglavnom su Kina i Bliski istok. Kina je pokrenula inicijativu Put i pojas, što
je velika kreacija sa političkim, privrednim ekonomskim i sigurnosnim
implikacijama od istočne Kine pa sve do Engleskog kanala. Sve to podsjeća na
lekciju koju je sir Halford Mackinder održao u Kraljevskom geografskom društvu
1907. godine, kad je opisao evroazijski „hartlend“ kao geostrateško težište
planete.
Tražeći povezivanje Kine sa Centralnom Azijom i eventualno
Evropom, novi Put svile će prebaciti svjetski centar gravitacije sa Atlantske
na Evroazijsku kopnenu masu. Na tom Putu susreću se ogromne raznolikosti
ljudske kulture, nacija, vjera, institucija i suverenih država. Na tom Putu su
druge velike kulture – Rusija, Indija, Iran i Turska, i na samom kraju Puta
zemlje Zapadne Evrope, koje će tek da odluče hoće li učestvovati, surađivati
ili se protiviti projektu i u kojoj mjeri. Kompleksnost međunarodne politike je
zapanjujuća koliko je i ubjedljiva.
Inicijativa Pojas i put gura se u međunarodnom strateškom
okruženju koje je vestfalsko i definirano zapadnjačkom filozofijom reda.
Međutim, Kina je jedinstvena i prevazilazi dimenzije vestfalske države; ona je
stara civilizacija, država, imperija i globalizirana ekonomija. Neizbježno je
da će Kina stremiti adaptaciji međunarodnog poretka koji bi bio uklopiv sa
njenim historijskim iskustvom, rastućom moći i strateškom vizijom.
Ta evolucija će obilježiti treću transformaciju Kine u posljednjih
pola vijeka. Maova evolucija donijela je jedinstvo, Dengova reformu, a sad
kineski predsjednik Xi Jinping želi ispuniti ono što naziva „kineski san“,
vraćajući se poznim reformatorima dinastije Ćing i realizacijom „dvije
stogodišnjice“ (sklop ciljeva koji se mora ispuniti kako bi se došlo do
„kineskog sna“, prema govoru Xi Jinpinga na Kongresu partije 2012; prim.
prev.). Kada NR Kina uđe u svoju drugu stogodišnjicu 2049. godine, ona će,
prema Xiju, tad biti jaka, ako ne i jača od bilo kog društva na svijetu i imat će
veći BDP po stanovniku od bilo koje zemlje.
U tom slučaju će SAD i Kina postati dvije najvažnije zemlje
i ekonomski i geopolitički, zbog čega će biti obavezne da bez presedana promijene
svoje tradicionalno razmišljanje. Sve do poslije kraja Drugog svjetskog rata
SAD nisu mogle da se takmiče sa sebi geopolitički ravnima. I nikad u svojoj
milenijumskoj historiji Kina nije mogla zamisliti da će morati plaćati danak
stranoj državi, centralnom ili „srednjem“ kraljevstvu.
Obje zemlje vide sebe kao izuzetne mada na drugačije načine.
Amerika širenje svojih vrijednosti i sistema na druge zemlje vidi kao misiju,
dok je Kina kroz historiju djelovala na pretpostavci da će njen nastup motivirati
druge zemlje da pristupe hijerarhiji zasnovanoj na poštovanju.
U obje zemlje postoje mišljenja o tome kako pomiriti ta dva
koncepta – bilo u kontekstima nacionalne države, bilo u nekim globalnijim
varijantama, čega je primjer „Kineski san“ Xija Jinpinga. Za oba društva, kao i
ostatak svijeta, njihova koevolucija ključno je iskustvo današnjice.
Kakva će uloga Evrope biti u takvom svijetu? Da li će imati
ulogu kao dio Atlantskog svijeta ili kao entitet koji se redefinirao unutar
sebe i koji se samostalno prilagođava fluktuacijama koje je okružuju? Ili kao
drugačiji entitet, čiji elementi učestvuju u historijskom balansu modela moći?
Koja vrsta svjetskog poretka će zavisiti od toga da li će transatlantski
koncept i koncept Put i pojas biti sinhronizirani?
BLISKI ISTOK
U Evroaziji i duž ruskih granica svjetski poredak izazvan je
posljedicama konsolidacije. Ali na periferiji Bliskog istoka je pod prijetnjom
od raspada. Vestfalski poredak, stvoren na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog
rata, sada je pretvoren u klanicu. Četiri države prestale su da funkcioniraju
kao suverene. Sirija, Irak, Jemen i Libija su postale bojno polje različitih
frakcija koje teže da nametnu svoju vladavinu.
ISIS, ideološki radikalna vjerska armija koja kontrolira
velika prostranstva Iraka i Sirije, proglasila se nemilosrdnim neprijateljem
moderne civilizacije, želeći da silom zamijeni međunarodni sistem višestrukosti
država jednom islamskom imperijom, kojom bi se upravljalo šerijatskim zakonom.
U takvim okolnostima više ne važi tradicionalni kliše da je neprijatelj vašeg
neprijatelja vaš prijatelj. Na savremenom Bliskom istoku neprijatelj vašeg
neprijatelja može biti i vaš neprijatelj. Bliski istok utječe na svijet
nepredvidivošću svojih ideologija, baš kao što to radi i nepredvidivošću svojih
dešavanja.
Rat svijeta protiv ISIL-a to ilustrira. Većina anti-ISIL
sila (uključujući i šiitski Iran i vodeće sunitske zemlje) slažu se u potrebi
da je unište. Međutim, koji entitet bi zatim trebalo da naslijedi tu
teritoriju? Koalicija sunita? Ili sfera utjecaja u kojoj dominira Iran? Odgovor
je nedostižan, imajući u vidu da Rusija i NATO podržavaju sukobljene frakcije.
Ukoliko teritoriju ISIS zauzme iranska Revolucionarna garda ili šiitske snage
koje obučava Iran, posljedica toga bi mogla biti formiranje luka od Teherana do
Bejruta koji bi mogao da znači izlazak iranskog radikalnog carstva.
Zapadnu računicu mrsi i aktuelna transformacija Turske –
nekad ključnog umjerenog utjecaja – od sekularne zemlje do ideološki islamske
verzije. Prethodno utječući na Evropu upravljanjem toka migranata i
frustriranjem Washingtona transportom nafte i drugih dobara preko svoje južne
granice, podrška Turske sunitskom faktoru odvija se zajedno sa naporima da se
što više oslabi kurdska autonomija, koju je Zapad do sada podržavao.
Nova uloga Rusije će utjecati na vrstu poretka koji će iz
toga proizaći. Da li je njen cilj poraz ISIL-a i i sprečavanje stvaranja novih
entiteta? Ili se ona samo vodi historijskim potragama za svjetskom dominacijom?
Ukoliko je u pitanju ovo prvo, politika suradnje Rusije i Zapada bila bi
konstruktivna. Ukoliko je ovo drugo, obnova obrazaca Hladnog rata vrlo je vjerovatna.
Rusko raspoloženje u rješavanju problema kontrole teritorije ISIL-a će tad biti
ključni test.
Sa istim izborom se suočava i Zapad. Zapad mora odlučiti
koji ishod je kompatibilan sa novim svjetskim poretkom i kako ga definira. Ne
može podleći izborima baziranim na religijskom profiliranju. Njegova podrška
mora naginjati ka stabilnosti i suprotstavljanju grupama koje prijete
stabilnosti. Računica bi morala biti dugoročna i ne bi smjela biti podložna
taktici momenta.
KUDA IDE ATLANTSKA ALIJANSA
Svi ovi trendovi obuhvataju dvije implikacije za Atlantsku
alijansu. Svi preokreti na kontinentu prijete balansu moći i zato predstavljaju
prijetnju po sigurnost. Ali isto tako i izazivaju Zapad da doprinese izgradnji
novog svjetskog poretka. Član 5 povelje NATO definiše šta mora biti sačuvano, i
to ne može biti krajnji rezultat Atlantske politike.
NATO je formiran 1949. godine kako bi sačuvao svoja članice
od direktnog napada Sovjetskog Saveza. Od tada se savez razvio u mrežu nacija,
koje se kombiniraju u raznim dimenzijama kako bi reagirale na međunarodno
destabilizujuće situacije. Ipak, NATO je bio precizniji u svom prvobitnom cilju
nego u svojoj evoluciji; jasniji je u svojim odbrambenim obavezama nego u ulozi
svom doprinosu svjetskom poretku.
Zamišljen kao prepreka Sovjetskom Savezu u procesu
uvećavanja arsenala nuklearnog naoružanja, što bi pojačalo njegove brojčano
nadmoćnije kopnene snage, NATO je bio i zakonska obaveza i izraz zajedničkog
opredjeljenja slobodnih nacija Zapada u očuvavanju svojih vrijednosti.
Tradicija američkog vodstva rezultat je toga budući da je
američki nuklearni arsenal bio ultimativna protivteža sovjetskoj vojnoj sili.
Kako su decenije prolazile, Savez se postepeno mijenjao u unilateralnu američku
garanciju, umjesto da postane dogovoreni strateški koncept relevantan za svijet
u razvoju.
Koncept Lady Thatcher o Alijansi se veoma razlikuje od
trenutne realnosti. Ona je to u svojoj suštini opisala kao savez „gdje bi
Amerika bila dominantna sila, sa svojim saveznicima, koji bi je u principu pratili
u stopu“. To više nije slučaj u potpunosti. SAD više ne vodi onako kako je Thatcherova
mislila, a previše je Evropljana koji žele istražiti alternative.
Realnost stanovništva, resursa, tehnologije i kapitala obezbjeđuju
uloge za uključenu Ameriku i vojno angažovanu Evropu. Međutim, do toga neće
doći bez dogovorenog strateškog i političkog koncepta.
U današnjem svijetu koji se brzo mijenja, NATO mora preispitati
svoje ciljeve i svoje sposobnosti. Promjena u strukturama koje obuhvataju
savremeni svjetski poredak moraju izazvati NATO i njegove članice da se
zapitaju koje promjene (osim promjene teritorije svojih članica) će sprečavati
i kojim putem? Koji su politički ciljevi i čime su spremni da ih brane?
Zato mi dozvolite da zaključim onako kako je rekla Margaret Thatcher
na svom predavanju na Findlayju prije dvije decenije:
„Šta bi trebalo učiniti? Vjerujem da je sad potrebna jedna
nova i maštovita atlantska inicijativa. Njen cilj mora biti da se redefinira
atlantizam u jeku promjena koje sam opisala. Ovo su rijetki momenti kada je historija
otvorena i kada se kurs mijenja ovakvim mjerama. Možda je upravo ovo taj
trenutak.“
Citat Lady Thatcher prije svega reflektira upozorenje i
definiciju zadatka. Danas, kad smo u još većoj krizi.
Ovo je šira verzija izlaganja Henryja Kissingera na
konferenciji „Margaret Thatcher o sigurnosti“, održanoj u junu 2017.
(TBT, standard.rs)