ANALITIKA
Dok se Turska udaljava od demokratske vlasti, EU pooštrava
svoj stav u javnosti kako bi izbjegla privid da aktivno podržava autokratski
režim.
FOTO: Erdogan, Tusk (Reuters)
6. jula 2017., Evropski parlament usvojio je rezoluciju
kojom se poziva na obustavu pregovora o pristupanju između EU i Turske. Ovo
nije prvi put da je parlament izrazio zabrinutost zbog turske kandidature,
nakon što je izdao sličnu rezoluciju u decembru 2016. Na površini, višestruki
pozivi na zamrzavanje pregovora i ponovna procjena kandidature Turske za
članstvo u EU naglašavaju sve veću zabrinutost za demokratski kredibilitet
Ankare, posebno nakon godinu dana od propalog pokušaja puča protiv turskog predsjednika
Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog posljedičnog proglašenja vanrednog stanja.
Najnovija rezolucija izričito poziva na obustavu pregovora
ukoliko se ustavne reforme, usvojene u aprilu 2016. (i za koje se očekuje da će
stupiti na snagu 2019.) implementiraju kao u fazi nacrta. Evropski parlament
tvrdi da bi predložene reforme stvorile politički sistem koji ne poštuje
podjelu vlasti ili ne nudi dovoljno provjera i ravnoteže i na taj način ne bi ispunjavao
kriterije za pristupanje. U rezoluciji se također upozorava na Erdoganove
izjave podrške za ponovno uvođenje smrtne kazne u Turskoj (zabranjene Članom 2.
Povelje o osnovnim pravima EU), kao i na njegovu represivnu upotrebu državne
vlasti tokom vanrednog stanja.
Rezolucija, međutim, ne sugerira da EU treba prekinuti veze
sa Turskom ili zatvoriti vrata kontinuiranom partnerstvu sa zemljom. Umjesto
toga, poziva na održivu pa čak i povećanu suradnja oko niza pitanja,
uključujući trgovinu, borbu protiv terorizma, i, naravno, trenutnu izbjegličku
krizu. Kontradiktornost između prijetnje da će zamrznuti pregovore o
pristupanju zbog demokratskog nazadovanja i kršenja ljudskih prava, s jedne
strane, i naglašavanja važnosti ekonomske i sigurnosne suradnje između Turske i
EU, s druge, ukazuje na ćorsokak u kojem su zaglavili njihovi odnosi. Ipak,
koliko god se Erdogan uznemiravao oko javnih opomena EU, malo je vjerovatno da
će on prekinuti veze sa EU. Ako se proces pridruživanja mora okončati,
predsjednik bi radije da to dođe od EU, što bi mu omogućilo da izgradi svoju
domaću bazu podrške kritizirajući tako ono što on smatra predrasudama prema
muslimanima očigledno „kršćanskog kluba“.
IZBJEGLIČKI FAKTOR
U prethodnim pregovorima o pristupanju, EU je uspješno
koristila „mehku silu“ – posebno aspekt „uvjetovanja“ – prilikom zahtijevanja demokratskih reformi u
državama od Grčke, Portugala i Španije tokom mediteranskog proširenja 1980-ih do
zemalja od Baltika do Balkana nakon pada komunizma. Za razliku od većine
prethodnih aplikanata, međutim, Turska ima pregovaračku moć nad Briselom i čvrstog
političkog lidera voljnog i sposobnog da je koristi. Evropskoj uniji je suradnja
s Turskom potrebna iz više ekonomskih i političkih razloga, uključujući sigurnosnu
suradnju i nastavak učešća u carinskoj uniji. Ono što je najvažnije, Turska joj
treba da preuzme teret sadašnje izbjegličke krize.
Činjenica da je EU sama odgovorna za svoje oslanjanje na
Tursku, trenutni položaj Bruxellesa učinila je još težim. Sporazum o izbjeglicama postignut u
martu 2016. obećao je finansijsku podršku i vizne olakšice turskim
državljanima, a Turska bi trebala prihvatiti povratak desetina hiljada
migranata. EU je sklopila sporazum zbog nemogućnosti svojih država članica da
se dogovore o alternativnom mehanizmu, pod kontrolom EU, za suočavanje sa sve
većim prilivom migranata i izbjeglica. To je bio pokušaj rješavanja krize koja
prijeti destabilizaciji nekoliko država članica tako što će se platiti nekom
drugom da to obavi. Činjenica da se EU okrenula sve manje liberalnoj državi s
već problematičnom aplikacijom o pristupanju stvorila je pravu zavrzlamu što je
dovelo do interno kontradiktorne (i neefikasne) rezolucije.
Dok se Turska udaljava od demokratske vlasti, EU pooštrava
svoj stav u javnosti kako bi izbjegla privid da aktivno podržava autokratski
režim. U isto vrijeme, ne može sebi priuštiti da rizikuje nikakve značajne
poteze protiv Turske kako Erdogan ne bi ostvario prijetnju i „otvorio granice“.
Rezolucija Evropskog parlamenta pruža savršeno sredstvo da EU ostvari svoje
ciljeve: ukor turskoj vladi da se naglasi kontinuirana posvećenost EU demokratskim
principima sa nultom efektivnom vlasti da se promijeni status quo. Čak je i
rasprava oko usvajanja Rezolucije dala do znanja da je EU svjesna da „Zapad
treba Tursku”, kao što je Erdogan izjavio kao odgovor na raniju rezoluciju
Evropskog parlamenta iz 2016. Matti Maasikas, čelnik Evropskog vijeća, istakao
je da je Turska „ključni partner EU” u pitanjima kao što su borba protiv
terorizma, energetski sektor i trgovina. Victor Boştinaru, potpredsjednik Kluba
zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu,
izjavio je da „ovo nije vrijeme da se odustane od Turske. Vrijeme je da kritika
bude jaka kada je to potrebno i kada se konstruktivan, otvoren i pragmatičan dijalog
treba održavati.“ On je dodao da Turska i EU trebaju „nastaviti svoju suradnju u
vrlo važnim poljima… Tamo gdje Turska može odigrati pozitivnu ulogu.“
Uprkos jasnoj želji EU za održavanjem bliske suradnje sa
Turskom u brojnim političkim arenama, njihovi odnosi se i dalje narušavaju.
Rastuće tenzije između Njemačke i Turske naglašavaju sve veći sukob proizašao
iz turskog demokratskog nazadovanja. Nedavna hapšenja njemačkih novinara i
aktivista za ljudska prava naveli su njemačku vladu da izda upozorenja svojim
građanima o putovanju u Tursku, da ohrabri Evropsku komisiju da stopira
nastojanja modernizacije Carinske unije EU-Turske, i ograniči pomoć oko
pristupanja EU. Kao i sa rezolucijom Evropskog parlamenta, njemački odgovor je
prestanak poziva na okončanje suradnje EU i Turske, ali pritisci sa predstojećih
izbora mogu promijeniti tu dinamiku ako Erdogan nastavi prelaziti granice u svom
poslovanju s Njemačkom, EU i domaćom opozicijom.
PODOBAN NEGATIVAC
Važno je imati na umu da, koliko god najnovija Evropska
rezolucija može biti isprazna prijetnja, činjenica je i da Turska, a posebno
Erdogan, također treba EU, iako više kao podobnog protivnika nego saveznika. Iz perspektive režimskog
opstanka i samoodržanja, Erdoganu je sve potrebniji vanjski negativac kome može
demonstrirati svoju snagu. Kako su protiv njega porasli domaći politički
pritisci, arena vanjske politike postala je neophodno pomagalo za stabilizaciju
režima i održavanje i svoje i vladine popularnosti. Uz prolaz nedavne
rezolucije, EU igra upravo onu ulogu koja mu treba.
Erdogan već neko vrijeme koristi EU kao retoričku vreću za
udaranje. Od 2007, odluka pojedinih članica da blokiraju poglavlja o pristupnim
pregovorima i njihovo odbijanje da puste izdvojena sredstva u okviru planiranih
pristupnih partnerstava doprinijelo je ogromnoj motivaciji za Erdogana da se
isključi iz procesa pristupanja. Zaista, ovi potezi su poslužili jačanju
Erdoganove čuvene tvrdnje da je EU protiv muslimana i da je neiskrena u svom
nastojanju da odobri članstvo Turskoj. Kako je domaća popularnost članstva u EU
opala kao posljedica takvog tumačenja, aktivna težnja za istim prestala je biti
politički unosna. Pa ipak, jednostavno udaljavanje iz procesa pristupanja nije
u Erdoganovom interesu.
Od 2012. Erdoganova domaća pozicija lidera ugrožavana je na
nekoliko frontova, uglavnom zbog svađe između njega i gulenista, pokreta na
čijem je čelu Fethullah Gulen, turski imamo nastanjen u Pennsylvaniji.
Donedavno su gulenisti bili neizostavni saveznik Erdoganove vladajuće koalicije.
Zbog fundamentalnih ideoloških razlika i nemogućnosti da dijele vlast, srušio
se savez između dvaju političkih divova početkom 2010-ih. Gulenove pristalice
su otad na različite načine pokušale svrgnuti Erdogana s mjesta prvog čovjeka
Turske, uključujući istrage o korupciji protiv njega, njegove porodice i
ključnih ministara njegove vladajuće stranke. Ovi napori kulminirali su
pokušajem puča u julu 2016.
Do sada, Erdogan je bio u mogućnosti prebroditi napade,
velikim dijelom zbog jake i iznenađujuće izdržljive baze narodne podrške. Ta
podrška dolazi dijelom iz njegove sposobnosti da se predstavi kao branilac turskog
identiteta protiv agresora EU. Najnovija rezolucija Evropskog parlamenta dobro se
uklapa u ovaj narativ. Erdogan je sada u mogućnosti ukazati na rezoluciju kao
nastavak ranijih nepravdi EU, uključujući i bezličnu osudu neuspjelog puča
zvaničnika EU. EU i dalje nema suosjećanja prema prijetnjama turskom suverenitetu
i pruža sigurno utočište gulenistima i prokurdskim separatistima.
U ovim okolnostima, teško je zamisliti kako se proces
pristupanja može nastaviti. Samim tim, ni EU ni Erdogan nisu zainteresirani da
budu prvi koji će ga prekinuti. Učini li to Erdogan, to će potvrditi da Tursku
više ne zanima da ostane članica zajednice demokratskih zapadnih zemalja. U
takvom scenariju, Erdogan bi vjerovatno pobrao značajne kratkoročne izborne bodove
iz njegove baze podrške jer je poduzeo odlučan i dugo očekivan potez protiv primijećene
nepravde i predrasuda iz EU. Međutim, dugoročno gledano, takav postupak može
imati potencijalno ozbiljne ekonomske posljedice ako se ne ostvari članstvo
Turske u Carinskoj uniji EU. Približno dvije trećine turskih trgovačkih
interesa u EU mogle bi biti ugrožene, a da ne spominjemo potencijalno znatan
pad direktnih stranih investicija. Prestanak pregovora bi također predstavljao
ključnu i možda nenadoknadivu obustavu u pozicioniranju Turske u svijetu. Od
osnivanja republike 1923, tokom Hladnog rata, i u periodu nakon 9/11, položaj
Turske u liberalnom međunarodnom poretku je zasnovan na njezinoj identifikaciji
kao zapadne sile i evropskog partnera. U ovom trenutku, Erdoganov odgovor na
aktivnosti EU je potvrda da se ta pozicija treba ili preispitati ili potpuno
napustiti. Međutim, njegova prijetnja je vjerovatno isprazna, pošto ni on ni
Turska nemaju izvodivu alternativu s obzirom na dubinu trenutnih ekonomskih i
vojnih odnosa sa EU i sadašnje previranje na Bliskom istoku.
Pravno odustajanje Turske od ambicije usmjerene ka EU, bez
obzira na to koliko je u ovom trenutku neizvjestan ishod pristupanja, Erdogana
bi lišilo izuzetno korisnog sredstva političke propagande. U isto vrijeme, ako
Evropska komisija i zemlje članice obustave kandidaturu Turske, to bi značilo
ne samo priznanje neuspjeha mehke sile i uvjetovanja u velikoj mjeri, nego bi
to išlo na Erdoganovu ruku i jačalo njegov sve nedemokratskiji pristup vlasti u
Turskoj. Prema tome, rezolucija Evropskog parlamenta – iako rezultira dobrim
naslovima i omogućava EU da tvrdi kako se zalaže za demokratiju u Turskoj – u
stvarnosti je sirovina za Erdoganove domaće političke igre i alibi za EU.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)