KOLUMNA
Slavni kompozitor (88 godina) govori o tome kako bi trebalo izgledati
prava pica, zašto mrzi mačke i kako bi volio umrijeti
Piše: Ennio Moriccone, thebosniatimes.ba
Što sam stariji, to sam sve zabrinutiji. Iako sam sada više samouvjeren,
moja potreba da uvijek radim bolje i usavršim se svaki put je sve jača. Vjerovatno
ljudima oko sebe izgledam zabrinuto – zato što i jesam. Moj rad nosi veliku
odgovornost.
Imao sam teško djetinjstvo. Odrastao sam u Rimu tokom Drugog
svjetskog rata. Grad su prvo okupirali Nijemci, a onda su došli saveznici. Bilo
je dana kada nismo imali šta da jedemo. Kada se rat završio, saznao sam za
brojna zvjerstva koja su se dešavala širom svijeta i shvatio da sam bio sretne
ruke.
Drago mi je da sam konačno dobio Oscara. Tarantino mi nije
pokazao film kada me je zamolio da mu radim muziku – samo mi je poslao scenario
preveden na italijanski. Svidio mi se, kao i mojoj supruzi, i rekao sam: „Hoću,
radit ću.“
Susret sa mojom suprugom Marijom i naše vjenčanje
najromantičniji su momenti mog života. Ona je bila prijateljica jedne od mojih
sestara. U braku smo 60 godina. Kada sam napunio 40 godina, rekao sam joj da ću
prestati s komponovanjem filmske muzike i da ću sve svoje vrijeme posvetiti
„apsolutnoj muzici“. To sam isto ponovio kada sam napunio 50, 60, 70 i 80
godina. Možda ću sa 90 godina zaista prestati.
Ne volim mačke. Volim konje, neke majmune, slatke kuce koje
nisu previše agresivne. Imao sam fantastičnog, velikog mačka. Jednog dana ušao
sam u kuhinju i vidio ga kako stoji na stolu i uništava svu hranu koju smo
spremili za ručak. Toliko me je iznervirao da sam ga „poklonio“ prijatelju koji
živi na selu.
Sergio Leone me na početku nije prepoznao. Kao djeca smo
išli zajedno u školu nekoliko godina. Međutim, kada je došao da me pita da
radim muziku za film „Za šaku dolara“, nije znao da sam ja onaj isti Moriccone
s kojim se igrao u osnovnoj školi. Uskoro je shvatio i ja sam pristao.
Moja omiljena pica je napolitana: paradajz, mocarela i samo
malo inćuna. Tijesto mora da bude veoma tanko.
Ne znam ime nijedne pop zvijezde. Pop muzika je ukalupljena
– cilj je zabaviti što više ljudi. Ja također komponujem tako da se moj rad
svidi što većem broju ljudi, ali kada slušate moju muziku, shvatite da sam
proučavao i primijenio cijelu filozofiju komponovanja.
Ponekad sebi kažem: „Ne, neću to da radim.“ Saradnja sa
italijanskim rediteljem Pazolinijem bila je fantastična, ali me je na početku
zamolio da adaptiram jedno klasično djelo i da ne pišem svoje originalno. Odbio
sam, a on je rekao: „OK, napiši muziku onako kako ti misliš da treba, samo
unutra stavi ove ključne elemente iz klasike.“ Bilo je to veoma lukavo, cijeli
dan sam se smijao.
Ustajem veoma rano i u krevet isto idem rano. Ujutru dan
obično počinjem vježbama, a onda pročitam novine. Oko devet počinjem da
komponujem i tako radim do ručka. Poslije malo čavrljam sa suprugom i
nastavljam da radim do kasno poslije podne.
Svi jednog dana moramo da umremo. Nisam previše zabrinut
zbog toga. Ono što me plaši je mogućnost da ću otići prije moje supruge i da će
ona ostati sama. Ili suprotno. Idealno bi bilo da umremo zajedno.
(TBT, Newsweek.rs)
