KOLUMNA
Dvojna priroda američke politike, jedna
koju predstavljaju Trump ili Bijela kuća i druga koju predstavljaju institucije,
samo je pogoršala krizu
Piše: Ahmet Davutoglu, thebosniatimes.ba
U vrijeme kada je Bliskom istoku prijeko
potrebna pozitivna agenda i plan da se prevaziđe podjela, novi zlosutni
događaji dominiraju scenom i izgleda da su oslobođene sile dezintegracije.
Trenutna “zaljevska” kriza je
samo najnovija manifestacija ovog trenda. Prije razmatranja puteva za
rješavanje ove krize, važno je predstaviti je tačno, predstaviti njene glavne
uzroke i regionalne implikacije.
Postoji mnogo prikaza katarske krize i
koristi se nekoliko različitih imena da se opiše priroda problema koji je
izazvao krizu.
“Katarska kriza”, “zaljevska
kriza”, “takmičenje da se definira novi regionalni poredak” i
“najnovije poglavlje obračuna Arapskog proljeća” su nazivi koji su
upotrebljavani u različitim prilikama da se opiše ova kriza.
Ovo su sve validni opisi nastali na osnovu
logike posmatrača. Zapravo, politika imenovanja krize nije lakomislen poduhvat.
Imena rasvjetljavaju političku poziciju
intelektualca ili informisanog posmatrača krize, te nas shodno tome informišu o
načinu na koji se situacija razumijeva i o formulama koje se nude za njeno
rješavanje.
Iscrpljujuća konkurencija
Ova kriza nije ni bilateralna kriza između
Katara i njegovih arapskih susjeda, niti je to geografski izolovana svađa
ograničena na zaljevsku regiju.
Ovo je regionalna kriza – direktni ishod
nepostojanja održivog regionalnog poretka na Bliskom istoku.
Nepostojanje održivog i legitimnog
regionalnog poretka osnažilo je prijeteća rivalstva i iscrpljujuću
konkurenciju, kreiravši ciklus igara u kojima niko ne dobija u regiji.
Ova logika dvostrukih gubitnika definira
osnovne premise većine unutardržavnih odnosa kao i odnosa na relaciji
država-društvo u regiji trenutno, postajući glavno obilježje regionalnih
poslova u posljednje vrijeme.
Budući da su neprijateljstva, sumnje,
nesigurnosti i smrtonosna rivalstva počeli određivati prirodu regionalnih kontakata,
granice su počele predstavljati ne poveznice već barijeru između naroda,
društava, ideja i država. Na neki način, granice su se preobrazile u zidove
razdvajanja.
Takve sumnje, pogrešna tumačenja i
preuveličane ideje o prijetnjama nadohvat ruke uvele su “mentalitet
opsade” na nivou političkih elita širom regije, a to je zauzvrat položilo
temelje za proaktivno spletkarenje, maltretiranje i agresivnu politiku.
Glavni uzrok ovog “mentaliteta
opsade” kao i paranoične prirode ovakvog političkog ponašanja leži u
velikom jazu između naroda i vladajućih elita.
Takva kriza legitimnosti na nivou
političkih elita i ogromni kontrast između težnji naroda i projekcija političke
klase formira osnovu svih velikih kriza u regiji. To zauzvrat koči svaki
plodonosan angažman među državama i društvima na regionalnom nivou.
Shodno tome, ovo stanje ima poguban utjecaj
na regionalnu saradnju i integraciju. Razlog za ovo je jasan: institucije
slijede namjere i zajedničke vrijednosti.
Zdrave institucije
Politički akteri bez legitimiteta među
narodom ne mogu djelovati sa dobrom voljom koja bi otvorila put za zdrave
institucije koje mogu proizvesti javna dobra i za individualna društva i za
regiju u cjelini.
Stoga je od ključnog značaja da se riješi
kriza legitimnosti političkih aktera da bi se mehanizmi namjera i institucija
razvili i funkcionisali.
Uspješan model u ovom pogledu je projekat
evropske integracije. Kada analiziramo namjere osnivača evropskog projekta,
postaje jasno da su svi oni bili posvećeni ideji evropske integracije i
restruktuiranja prirode odnosa među sobom na uzajamno koristan način; dakle
vodili su se logikom u kojoj su svi pobjednici.
Štaviše, ove političke elite bi jasno mogle
vidjeti povezanost nacionalnog i regionalnog konteksta.
Isto tako, uz popularni legitimitet, oni su
dijelili i slične vrijednosti u pogledu poretka u državi, društvu i regiji –
faktor koji je umnogome doprinio uspostavljanju zajedničke sigurnosne zajednice
kroz projekat evropske integracije.
Proto-regionalni poredak
Tokom 20. i 21. stoljeća, najbliže što je
Bliski istok došao kreiranju legitimnog proto-regionalnog poretka bila je
ubjedljivo godina 2012., kada se činilo da su određene društvene energije i
zahtjevi počeli oblikovati političke procese, što bi zauzvrat dalo nužnu idejnu
osnovu i političku sigurnost za političke elite da počnu sa uspostavljanjem
novog regionalnog poretka ukoliko bi taj proces bio uspješan.
Ali ovaj proces je prekinut.
Danas, Bliskom istoku bolno nedostaju gore
spomenute osobine osnivača evropskog projekta. Isto tako, stav američkog
vođstva u vezi ove krize daleko je od vizionarskog.
Dvojna priroda američke politike, jedna
koju predstavljaju Trump ili Bijela kuća i druga koju predstavljaju
institucije, samo je pogoršala krizu. Takve različite politike usvojene od
različitih komponenata američke vlade doprinose nesigurnosti u Zaljevu.
Ova politika ne potiče ni na samouvjerenost
ni na povjerenje među američkim saveznicima. Sada treba usvojiti odgovornu
zajedničku politiku čiji je cilj deeskalacija krize.
Drugim riječima rečeno, i u kontekstu
Bliskog istoka, ova regija traži vizionarske izjave, koje imaju narodni
legitimitet, koje mogu vidjeti dalje od trenutnih poteškoća i posebnosti
vlastitih nacionalnih konteksta.
Političke elite moraju naučiti
vizualizirati uzajamno koristan regionalni poredak u kojem će dobrobit jedne
nacije biti u zavisnosti od većeg, regionalnog konteksta.
Na taj način će postići stanje regionalne
dobrobiti koje se može posmatrati ne samo kao altruističan poduhvat već i kao
postupak koji je koristan i za onoga ko ga čini.
Logika uzajamne zavisnosti
U takvom scenariju, blokada Katara bi bila
nezamislila, jer bi se logika uzajamne zavisnosti suprotstavila takvom potezu.
Ovo je usko povezano sa postojanjem funkcionalnog regionalnog poretka.
Međutim, nepostojanje regionalnog poretka
nije jedini problem koji pogoršava regionalne probleme ili nesuglasice.
Činjenica da ovoj regiji nedostaju
institucije ili okviri koji mogu upravljati ovim problemima ili služiti da kanališu
nesuglasice u diplomatske i političke procese bi također trebala biti pitanje
kojem se posvećuje velika pažnja.
Ali ovaj deficit nije iznenađujući. Kao što
sam ranije spomenuo, institucije su proizvod namjera, a namjere uglavnom
oblikuju percepcije samog aktera, a samim time i njihove političke psihologije,
koje većim dijelom formira njihov nivo socio-političkog legitimiteta.
U ovoj regiji, političke elite pokreću
pritajeni strahovi i aktivne paranoje – ili problematične političke psihologije
– i one nisu dobro pozicionirane da pokrenu proces uspostavljanja legitimnog
regionalnog poretka.
Jer loše namjere otvaraju put za
uspostavljanje ili nefunkcionalnih ili loše osmišljenih institucija od početka,
uočljiva karakteristika većine regionalnih institucija ili međuvladinih okvira
je da su se pokazale beskorisnim kada su bile najpotrebnije.
Činjenica da GCC ne učestvuje u diskusijama
o tome kako riješiti najznačajniju krizu u zaljevskoj regiji u historiji ove
organizacije veoma je ilustrativna. Jedna institucija može biti efikasna samo
onoliko to njeni sudionici žele.
To zahtijeva gledanje prema naprijed i
legitimne političke elite koje se ne bave sitnim smicalicama iz prošlosti.
Dakle, postoji dijalektički odnos između
vrijednosti, namjera i institucija.
Potraga za novim poretkom
Još jednom se vraćamo na naše ključno
pitanje, regionalni poredak od prije Arapskog proljeća je mrtav. Ni Arapsko
proljeće nije uspješno proizvelo novi poredak. Potraga za novim regionalnim
poretkom prebačena je u period nakon arapskih ustanaka.
Da bi ova potraga bila uspješna, trebamo
poštovati četiri principa koja sam razradio 2008. i kasnije isticao kao
ministar vanjskih poslova kada sam se odazvao na poziv da učestvujem na 132.
Konferenciji Arapske lige za ministre vanjskih poslova devetog septembra 2009.
To su sljedeći principi:
Princip “sigurnosti za sve”, koji
bi trebao biti primjenjiv na sve države i na sva društva kao i na pojedince u
regiji;
II) “Politički dijalog visokog
nivoa” trebao bi biti glavni mehanizam da se rješavaju regionalne
razmirice;
III) Kreiranje “ekonomske međusobne
zavisnosti” među regionalnim državama kao način da se polože temelji za
regionalni poredak posvećen miru;
IV) Prihvatanje “kulturnog pluralizma
i koegzistencije” kao zajedničkih vrijednosti kako bi se zaštitila i
čuvala etnička, sektaška i vjerska različitost i sastav naših gradova, društava
i država.
Osim ovih idejnih osnova, na praktičnoj
osnovi pokušaj formiranja regionalnog poretka također zahtijeva postojanje
nekih polaznih tačaka ili otoka stabilnosti čije se granice postepeno mogu
širiti i povećavati tako da obuhvate cijelu regiju.
Gledajući mapu Bliskog istoka, Turska i
Zaljev predstavljaju područja stabilnosti. Tako je bar bilo donedavno.
U prilog postojanju turske baze
Ovo malo stabilnosti što imaju treba
sačuvati. U tom pogledu, o turskoj vojnoj bazi u Kataru treba pričati unutar
debate o potrebi očuvanja predjela stabilnosti u regiji.
Turska baza nije tu samo da sačuva
sigurnost i stabilnost Katara. Ona je tu da sačuva sigurnost zaljevskog
subregijskoj sistema kao cjeline.
U tom pogledu, sigurnosti Saudijske Arabije
posvećena je koliko i sigurnosti Katara. Turska odbija igrati politiku
različitih kampova u Zaljevu.
Drugim riječima, turska baza u Kataru
namijenjena je da funkcioniše kao faktor koji pospješuje sigurnost i stabilnost
u Zaljevu.
Nije napravljena tako da učestvuje u
daljnjoj fragmentaciji regije niti da otvori put za ulazak stranih sila u
regiju.
Iskustvo nas je naučilo da ulazak hegemona
ili stranih sila u regiju nije donio mir i prosperitet narodu regije. Zaista,
često je bilo upravo suprotno.
U tom pogledu, ne trebamo dozvoliti da se
ova kriza pretvori u uobičajenu situaciju u regiji.
Ne bi trebala činiti još jednu neriješenu
krizu u našem zajedničkom susjedstvu, proizvodeći različite negativne
posljedice i sigurnosne izazove za širu regiju.
Rizik novog standarda
Ako se ova kriza brzo ne riješi, postoji
rizik od pojavljivanja novog standarda normalne atmosfere u okviru koje postaju
isrctane linije novog hladnog rata u regiji. U takvom scenariju jedno je
sigurno: niko neće izaći kao pobjednik iz ove pogubne razmirice.
Pored tog, trajanje ove krize odvraća
pažnju sudionicima od stvarnih pitanja i programa u regiji.
Zaglušujuća tišina arapskih muslimanskih
lidera u vezi načina na koji Izrael tretira Palestince i zabrane pristupa
kompleksu džamije Al-Aqsa ilustrativan je primjer.
Pristup svetim mjestima neotuđivo je
fundamentalno ljudsko pravo.
Izraelska politika postavljanja detektora
metala u kompleks Al-Aqse ili kasnije ugrađivanje drugih metoda nadzora pod
izgovorom „sigurnosti“ krši sve ljudske sporazume.
Države u regiji i međunarodna zajednica
moraju odmah reagovati i tražiti da Izrael opozove ovu politiku. U suprotnom,
ova politika će voditi do eskalacije tenzija i narušiti stabilnost u regiji.
Ova regija treba povećati veličinu otoka
ili lokacija stabilnosti umjesto što ih smanjuje.
Današnji kolaps, metež u regiji, neuspjeh
države ili propadanje društva ne trebaju zamagliti način na koji gledamo
sutrašnjicu, a naša djela i naše riječi ne trebaju produžavati trajanje
današnjeg haosa.
Pokušaj da se oživi stari poredak u svojoj
ranijoj formi i obliku bio bi beskoristan. Budućnost neće biti replika
prošlosti ove regije.
Isto tako, regionalni poredak budućnost
neće biti ostvaren udisanjem života u truplo jučerašnjeg poretka. Taj poredak
sada pripada prošloj epohi, čiji društveni element brzo nestaje proteklih
godina.
Politička psihologija pristanka
Da bi bilo koji politički poredak bio
održiv potrebna je politička psihologija pristanka na nivou društva.
Prisustvo ovih diktatorskih režima, čak i u
njihovim prostijim oblicima, i regionalno zastrašivanje ne bi trebali nikoga
zavarati da pomisli kako na se na ovaj način rađa novi regionalni poredak.
U najboljem slučaju, ovo je pokušaj
ostataka prošlosti da suzbija sile budućnosti.
Ova regija ima nove aktere i novu političku
psihologiju. Poredak koji ne uključuje zahtjeve i želje naroda ne može
proizvesti koherentni regionalni poredak.
U tom pogledu, “zaljevska kriza”
treba poslužiti kao prilika za nas da ponovo razmislimo o ideji inkluzivnog,
legitimnog i održivog regionalnog poretka koji će prevazići regionalno
pokazivanje sile i onemogućiti pokušaje da se ponovo uspostavi raniji
autoritarni status quo.
(TBT, Al Jazeera)