KOLUMNA
Politička opklada britanske premijerke Therese
May završila se katastrofalno. Iako je organizirala prijevremene izbore da bi
ojačala pregovaračku poziciju spram Bruxellesa i obećala „jaku i stabilnu
vladu“, Mayova je izgubila i vladajuću većinu. Koliko će dugo May ostati
premijerka?
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Ako bi se naselje Mill Hill u Broxtoweu, na
periferiji Nottinghema, moralo opisati jednom riječju, ta riječ bi onda bila:
uredno. Zimzelene žive ograde, savršeni travnjaci, božuri i tulipani, voskirani
automobili. Gregg Marshall, laburistički parlamentarni kandidat, obilazi cijeli
kraj nekoliko sedmica prije izbora jer zna da će budućnost njegove stranke biti
odlučena upravo na ovakvim mjestima.
To su, zapravo, mjesta koja sada naseljava
britanska radnička klasa. Stariju polovinu naselja čine bivši rudari, inženjeri
i kvalificirani radnici; glave mlađih domaćinstava uglavnom su zaposleni u
javnom sektoru (univerzitetski predavači, fakultetski asistenti, medicinske
sestre). Naselje je normalno u svakom smislu te riječi. Izbori koji slijede pak
nikako to nisu.
Kada je premijerka raspisala prevremene
parlamentarne izbore za 8. juni, Daily Mail je odredio atmosferu pod parolom
„Slomite sabotere“. Laburistička partija je, uz Liberalne demokrate i
progresivne nacionalističke partije Škotske i Velsa, označena kao pretnja
poretku, sigurnosti i volji naroda. May je bila potrebna ogromna pobjeda, dakle
ne samo prosta većina, da bi sprovela svoj projekat „tvrdog Brexita“.
Konzervativci su, da bi to postigli, imali
maničnu, grozničavu strategiju napada. Ako biste čitali samo desničarske
tabloide, mogli biste povjerovati da je Britanija usred egzistencijalne krize,
da je Jeremy Corbyn prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a da kraj svijeta samo
što nije.
Glavno pitanje u Mill Hillu, doduše, jesu
izrovarene ulice. Marshall, član lokalnog savjeta i Corbynov pristalica, kreće
od vrata do vrata sa spremnim brojkama o radikalnom prijedlogu laburista o
oporezivanju i javnoj potrošnji, i kontraargumentima povodom Corbynovih
pozicija po pitanjima odbrane i migracija. Ipak, prvih nekoliko ljudi koji mu
otvaraju prosto pokazuju na ulicu i žale se na rupe. Do kraja te dnevne runde,
niko ga nije optužio da je saboter.
Iako mainstream mediji konzervativnu pobjedu
vide kao nešto sasvim izvjesno, u Broxtoweu nema tih strasti koje su za nju
neophodne. „Ne djeluje mi kao torijevska pobjeda“, kaže Marshall. Stvar je,
međutim, u tome što su poslije Brexita svi instinkti upitni (1).
„Pozajmite mi svoje glasove“
Theresu May na izbore nije izveo izborni
oportunizam, već geopolitika i ekonomija. Britanska privreda usporava, ali zato
raste inflacija (usljed pada funte poslije referenduma o Brexitu). Iako je
nezaposlenost na rekordno niskom nivou, skoro potpuna deregulacija tržišta rada
sprečava rast plata u privatnom sektoru. Sa druge strane, plate u javnom
sektoru već sedam godina mogu da rastu samo 1% godišnje. Sve u svemu – realne
plate padaju.
U međuvremenu se, sasvim suprotno od
predskazanja pro-Brexit kampanje, EU priprema da vladu Therese May ponizi istim
oružjem koje je oprobano na Grčkoj: rokom i sporazumom. Evropska unija će prvo
nametnuti skoro potpuno istupanje iz jedinstvenog tržišta, da bi potom, prema
jednom izvoru, ponudila trogodišnju pauzu do potpisivanja novog trgovinskog
sporazuma. Ako se uzme u obzir da će 22 konzervativna poslanika možda završiti
na sudu zbog kršenja izbornih pravila 2015. godine, jasno je da je pregovaračka
pozicija premijerke sve slabija.
Zato se ona i bacila na posao, i to
odlučno. Britanskim glasačima saopćila je da na izbore izlaze ne zbog sadržaja
dogovora o Brexitu, nego zato što je za pregovore potrebna jedinstvena
vladajuća garnitura. U kampanji skoro i da nije spominjala sopstvenu stranku, a
glasače drugih stranaka je pozivala da joj „pozajme glasove“.
Evropska komisija je na to reagovala tvrđim
pregovaračkim stavom i pustila je u javnost neke pojedinosti o izvjesnoj večeri
u Downing Streetu. Theresa May je 3. maja Briselu objavila verbalni rat i rekla
sljedeće: „Evropski političari i zvaničnici prijete Britaniji, a sve što se
događa je namjerno tempirano tako da utječe na ishod izbora.“
Posljedice su bile dramatične, što su
sutradan pokazali lokalni izbori. UKIP je izgubio najveći dio glasova: Mayova
je za dvije sedmice uspjela da potuče stranku ksenofobične desnice, vrativši,
ako se može vjerovati istraživanjima javnog mnjenja, više od polovine njenih
glasača u konzervativni tabor. To je u potpunosti izmijenilo britanski izborni
pejzaž. S obzirom na to da se Konzervativna partija pretvorila u blok
konzervativaca i UKIP-a, ankete su pokazivale da će sa lahkoćom dobiti junske
izbore. UKIP je odustao od kandidature u 26 jedinica koje drže laburisti da bi
dao svoj doprinos pobjedi torijevaca.
Sa druge strane, djelovalo je da laburiste
ne zanima toliko pobjeda, koliko suvi opstanak.
Mikrokosmos Engleske
Broxtoweu se, kao izborna jedinica, sastoji
iz dva društvena svijeta. Na sjeveru se nalaze nekadašnja rudarska naselja, a
jug zauzima etnički raznovrsno i relativno dobrostojeće univerzitetsko
predgrađe. Jedini put koji ide trasom sjever–jug je auto-put sa samo jednim
izlazom. Eto Engleske u malom.
Kada su, u sjevernom dijelu Broxtowea,
nestali rudnici, pojavio se fašizam. Neki od iskusnih laburističkih aktivista
koji rade zajedno sa Marshallom upoznali su se u borbi protiv Britanske
nacionalne partije (BNP). Međutim, jačanje UKIP-a značilo je jačanje
desničarskog, radničkog populizma koje se ovog puta nije dalo spriječiti.
Godine 2010, BNP je bio ispred UKIP-a, ali su njihovi glasovi zajedno iznosili
tek 2.600 od ukupno 52.000. Na izborima 2015, UKIP je bio treći po redu, sa
više od 5.000 glasova. Liberalne demokrate su u izbornom smislu nestale, pošto
je veći dio njihovih glasača prešao na stranu konzervativaca, a UKIP je ojačao
nauštrb laburista. I u tome je Broxtowe bio nalik onome što se događalo u svim
manjim mjestima Engleske.
Na referendumu o napuštanju EU u junu 2016,
Broxtowe je glasao za izlazak (55:45 u korist izlaska) uz izlaznost od skoro
80%.
Za laburiste, pitanje je oduvijek glasilo:
šta se dešava poslije Brexita? Za istraživače javnog mnijenja, postojali su
„crveni“ i „plavi“ glasači UKIP-a. Oni iz korpusa laburističkih glasača opredijelili
su se za UKIP usljed privrednih i društvenih posljedica velikih migracija, pa
će se stoga, kada laburisti prihvate Brexit, vratiti u tabor socijaldemokratije
(2). Ipak, u januaru 2017. laburistički stratezi su izrazili bojazan da bi
demografska sličnost mogla djelovati i u suprotnom smjeru. Privatne ankete su
pokazale da laburistima prijeti gubitak čitavih stotinu mjesta u većinski
radničkim općinama, ukoliko se čvrsto ne obavežu da će spriječiti migraciju iz
Istočne Evrope, što nisu bili spremni da učine.
To je bila pozadina lokalnih izbora u Stokeu
na Trentu. Poslanik Tristram Hunt, nekad davno zlatno dijete desnog krila
Laburističke partije, pokrenuo je izborni proces odlukom da napusti politiku i
postane kustos, čime je UKIP-u dao simboličku priliku da učini nešto u jednom
od svojih najvećih uporišta.
Februar je prolazio, a laburisti su sve
davali na Stoke. Iako nisu htjeli da popuste UKIP-ovim antiimigrantskim
sentimentima, primijenili su elegantnu populističku strategiju da bi razdvojili
one kojima smeta Brisel od onih kojima smetaju halal meso i poljski naglasak.
Elitni komentarijat koji se, poput Mathewa Engela iz Financial Timesa, uputio
na lice mjesta da proglasi „kraj“ laburista, bio je sasvim u krivu. Laburisti
su sa lahkoćom pobijedili UKIP. Ispostavit će se, međutim, da to nije bila
prava prijetnja.
„Urbana elita s juga“
Nešto malo dalje, u Broxtoweu, Greg Marshall
priprema oko stotinu laburističkih aktivista za masovnu agitaciju među
glasačima. Ima tu i trouglastih sendviča i bokala sa čajem, a među aktivistima
se nalaze i muškarci srednjih godina sa majicama koje poručuju da je rješenje
revolucija, medicinske sestre, šalterski službenici, kamiondžije i, vjerovali
ili ne, nekolicina fabričkih radnika porijeklom iz Istočne Evrope. Oni ne mogu
da glasaju na izborima ali su spremni da idu od vrata do vrata sa materijalom
laburista. „Reći će da smo urbana elita sa juga“, našalio se Marshall, misleći
na južni Broxtowe. Uprkos tome, prostorija je odisala samopouzdanjem usljed
situacije u kojoj se nalazila njihova protivnica.
Anna Soubry, konzervativna kandidatkinja i
poslanica od 2010, čvrsto zagovara ostajanje u EU i u tolikom je nesaglasju sa Theresom
May da je čak pozvala i na formiranje nove partije centra (3).
Pozicija laburista – prihvatiti Brexit ali
uz najširi mogući pristup jedinstvenom tržištu – više odgovara stavovima
pristalica Brexita na lokalu nego što je to slučaj sa kandidatkinjom
Konzervativne partije. Osim toga, Marshall je lokalac do koske, dok Soubryjeva
uopće ne živi na teritoriji općine.
Međutim, kada smo se okupili u manjoj
prostoriji sa vodećim aktivistima, postalo je jasno šta je strateški problem
laburista. Ljudima koji se bore za pobjedu kandidata ljevice kao što je Marshall
i pobjedu Corbynovog radikalnog programa djeluje da im parlamentarci iz centra
partije, kao i partijska birokratija, osujećuju trud. „Vidite ovo“, kaže jedna
od njih, s prijezirom mi pokazujući telefon, na kome je Facebook post
stranačkog koordinatora iz obližnje općine, u kojoj je kandidat protiv Corbyna:
„Koristan savćet za sve koji idu od vrata do vrata: priznajte da Jeremy Corbyn
neće pobijediti i kažite glasačima da su zemlji neophodni laburistički
poslanici sa nezavisnom politikom.“
Pete Radcliffe, bivši predsjedavajući
izborne jedinice u Broxtoweu, može da govori otvorenije, pošto ga je centrala
laburista već izbacila iz stranke zbog navodnih veza sa ljevičarskom grupom
koja podržava Corbyna: „Mene brine ono što će se dešavati poslije izbora.
Možemo mi da pobijedimo, ali ti poslanici koji vode kampanje na osnovu svog
imidža, a ne na osnovu partijskog manifesta, lako mogu da se otcijepe poslije
izbora ako pobijedimo, a svakako mogu da nas destabiliziraju ako bude bilo
makar i nekih izgleda da ćemo pobijediti.“
Uprkos svemu, većina aktivista u sobi
zrači. Laburistički manifest je upravo „procurio“ i sadrži obećanja o novim,
velikim porezima na korporacije i porez na imovinu kojim će se pokriti troškovi
besplatnog obrazovanja i zdravstvene i socijalne zaštite. Laburistički
aktivisti su godinama slušali kako baš takav program nema šanse da se usvoji.
„Ja sam nova članica“, reče žena u tridesetima. „Učlanila sam se samo zato što
sam htjela da pobijedi Corbyn. Sve mi je ovo nepoznato, kao i kampanja od vrata
do vrata. Ali se osjećam baš entuzijastično i energično i čini mi se da vjetar puše
na drugu stranu otkad je procurio manifest. U subotu sam bila na ulici i baš
sam se iznenadila kako mi je lahko da pričam sa ljudima.“
Fabrički radnik iz Istočne Evrope mi saopćava
šta im je glavna prepreka. „Ljudi iz radničke klase koje poznajem barataju
prostom jednačinom: ’manje imigranata = veće plate’. Misle da im krademo
poslove, a da će, kada mi odemo, moći da dođu i kažu šefu ’daj mi više para’.
Ne slušaju ništa drugo. Za njih, deviza ’riješite se imigranata’ jeste
politika.“
U neko drugo vrijeme, prisustvo manuelnih
radnika na političkim sastancima bi bilo dokaz uspješne veze sa stranačkom
bazom. U slučaju laburista, to samo zaoštrava stvar. Kao ni tri miliona građana
EU koji žive i rade u Britaniji, nijedan od ovih radnika ne može da glasa.
Corbynov kec iz rukava
Corbyn se odmah na početku kampanje suočio
sa strateškim haosom: prelijetanje laburističkih glasača u tabor Zelenih i
škotskih nacionalista, trajni gubitak Škotske, strašne podjele unutar same
partije i konzervativna mašinerija sa tri puta više novca. Čak ni on lično nema
pod svojom komandom partijsku centralu, a dvije trećine parlamentaraca ga nije
podržalo kao šefa stranke.
Međutim, Corbyn i njegov bliski saradnik John
McDonnell, ministar finansija u sjeni, imaju samo jednog keca u rukavu:
politiku protiv stezanja kaiša koju su osmislili na početku Corbynovog mandata.
Smjestivši se u ono što je efektivno bila druga partijska centrala, u labirintu
kancelarija jedne isturene zgrade parlamenta pored Temze, McDonnellov tim je
dobio zaduženje da pripremi veliki program finansijskih podsticaja i preraspodjele.
McDonnell je polovinu plana imao još u
septembru 2016. godine. Laburistička vlada bi uzela još 250 milijardi funti
duga u roku od pet godina, koji bi iskoristila za stvaranje nacionalnih i
lokalnih razvojnih banaka, popravljanje infrastrukture, ulaganje u razvoj vještina
i produktivnosti, uvećanje lokalnih investicija, pri čemu bi nova potrošnja na
usluge mogla rasti samo u iznosu koji se prihoduje iz poreza. To je inače jedno
toliko ortodoksno pravilo da je svojevremeno ismijavano kao osvježenje pravila
koje je iznio Ed Bowles, centrista, tokom izbora 2015. godine. McDonnell ga je,
u potpunoj tajnosti, iskoristio za kreiranje kejnzijanskog plana kakav
britanski glasači nisu vidjeli od 1945.
U pogledu zdravstva, školstva, vrtića i
univerzitetskih školarina, McDonnellovom timu je rečeno da idu u pravcu velike
potrošnje koju bi iznijela velika povećanja poreza. Manifest je obećao 14
milijardi za ukidanje mjera štednje u školama, besplatne vrtiće po nordijskom
modelu i besplatno obrazovanje za odrasle. Čitavih 11 milijardi je određeno za
ukidanje školarina (koje trenutno iznose devet hiljada funti godišnje), a još
sedam milijardi za zdravstvo.
Što se tiče prihodne strane, plan je bio
podjednako agresivan. Nova potrošnja na zdravstvo bi se finansirala iz
povećanja poreza na dohodak za one koji zarađuju preko 80.000 funti godišnje.
Javno finansirano visoko obrazovanje bi se pokrilo iz poreza na kapital stranih
spekulanata imovinom, kao i „Robin Hood“ porezom na dilere dionica. Ukidanje
poreskih olakšica na ime poreza na dobit, što bi u budžet vratilo 20 milijardi,
pokrilo bi ulaganja u razvoj vještina i obrazovanje. Plan je bio da se ove
ideje saopćavaju na dnevnoj osnovi, sve do lansiranja manifesta u cjelini.
Ipak, viši funkcioner iz desnog krila stranke je, navodno, toliko bio zatečen
konačnom verzijom manifesta da je proslijedio cio dokument desnoj štampi.
Uprkos svim očekivanjima, to je, s jedne
strane, oživjelo kampanju i, sa druge, učvrstilo historijski raskid laburista
sa neoliberalizmom. Nacionalni izvršni odbor stranke, na kome su bleristi
pokušavali blokirati obećanje o besplatnom visokom obrazovanju, jednoglasno je
podržao Corbynov manifest. Laburistička partija je tako postala prva velika
socijaldemokratska stranka koja je napravila radikalni rez sa neoliberalizmom.
Evo Corbynove računice: ako laburisti ponude
nešto dovoljno veliko i razumljivo glasačima, teme izbora možda neće biti samo Theresa
May, jaka vlada i Brexit. Sa druge strane, dok su aktivisti kretali u pohod na
ulice Broxtowea, znali su da im situacija nije naklonjena, i to zbog jedne
stvari nad kojom nikako nisu imali kontrolu: političke dinamike u Škotskoj (4).
Škotsko pitanje
Nakon što je premijerka napokon uobličila
svoju strategiju „tvrdog Brexita“, Škotska nacionalna partija (SNP), koja u
koaliciji sa Zelenima drži vlast u Škotskoj, snimila je historijsku priliku.
Šefica SNP-a i škotska premijerka Nicola Sturgeon obavezala je i svoju stranku
i škotski parlament na drugi referendum o nezavisnosti. Za razliku od onog
2014. godine, plan je da se novi referendum, zakazan neposredno uoči ili poslije
Brexita, održi uprkos željama Westminstera.
Tada, 2014, kada je 55% Škota glasalo
protiv nezavisnosti od UK, EU je bila snažan motiv: napustite li Britaniju,
napuštate i EU. Škotska bi morala da ponovo pokrene postupak pridruživanja koji
traje godinama i povlači i usvajanje eura kao valute. Ipak, 2017. godine, sa
Britanijom koja izlazi iz EU i Briselom koji je navodno naklonjen posebnom
dogovoru sa nezavisnom Škotskom, tih strahova više nema.
Laburisti su u Škotskoj zbrisani poslije
2014. zato što su veliki dijelovi progresivnog salarijata (5) htjeli
nezavisnost. Dve trećine novog članstva SNP-a su bivši članovi laburista. Od
škotskih laburista ostala je pak jedna neobična koalicija socijalističkih ljevičara
i blerista koje vezuje samo želja za ostajanjem u UK. Izgubivši jednu polovinu
glasačkog tijela usljed ofanzive škotskog nacionalizma, laburistima su
konzervativci počeli preuzimati ono što im je ostalo. Torijevci su zauzeli
drugo mjesto na izborima za škotski parlament, a osim toga su izvojevali nekoliko
pobjeda na lokalnim izborima u maju. Prema najnovijim anketama, djeluje da će
preoteti mjesta od SNP-a u junu, pošto laburistički glasači koji su za Brexit i
ostajanje u zajedničkoj državi zamijene mjesta radi sprečavanja nezavisnosti.
Većini laburista van Škotske više nije ni
stalo do sudbine škotskog krila – tolika je ogorčenost zbog njenog
samouništenja. Laburističkim stratezima u Westminsteru je jasno da će, u
dogledno vrijeme, ako uopće i bude antitorijevske poslaničke većine, laburisti
moći da formiraju samo manjinsku vladu uz podršku SNP-a.
Sve dok Škotska bude dio UK, sa većinom
koja podržava SNP, konzervativci će alternativu moći da otpišu kao „koaliciju
haosa“, što je May i činila tokom kampanje. Ako i kada Škotska napusti UK,
stvar će po laburiste biti još gora. Nikada u svojoj historiji ta stranka nije
dobila većinu glasova u Engleskoj: zapravo, mogla je doći na vlast jedino
povezivanjem glasova radničke klase sa sjevera Engleske, škotske i velške
radničke klase, stanovništva velikih gradova i djelića srednje klase.
Škotski primjer pak zavređuje dalje
proučavanje iz jednog strateškog razloga. Ono što je laburiste čitav vijek
vezivalo za škotske radnike bilo je preklapanje ekonomskog i kulturnog narativa
u partiji. Klasne razlike bile su veće od vjerske podjele na katolike i
protestante, ali i od škotskog nacionalnog identiteta. Danas to više nije
slučaj.
Pojava progresivnog kulturnog nacionalizma
među Škotima, onog koji je na strani globalizma i socijalliberalizma, pokazala
se za polovinu populacije jačom od laburističke ideologije. Dok torijevci mirne
duše kupe rentu od ksenofobije pro-Brexit glasača i obnove protestantskog vjerskog
sektaštva, baza škotskih laburista svodi se na glasače koji neće ni nezavisnost
ni Brexit, ali hoće da zaustave historijske sile koje nagrizaju britansko
društvo. Na veliku žalost čitave partije, te su sile nezaustavljive.
„Razočarani u politiku“
Na pragovima Broxtowea, malo je ljudi znalo
tačno šta je ulog ovih izbora. Dok smo uljudno zaobilazili saksije i cvijeće,
imali smo utisak velikog nesuglasja: izbori koji se na nacionalnom nivou vode u
obliku ideološkog i kulturnog rata uopće nisu raspalili strasti, bar u tom
naselju.
Laburistička partija je dovoljno velika da
joj se kampanja ne svede na „da, možda, ne“ agitaciju iz prošlosti. Zato bi se Marshall
i ostali aktivisti zadržavali dugo, ponekad baš dugo, na svakom pragu. Rečeno
im je da treba da slušaju koliko i da pričaju. Od oko 50 domaćinstava koja je Marshall
posjetio za vrijeme mog boravka tamo, oni koji su glasali za laburiste bili su
odlučni u tome i potpuno svjesni stigmatizacije laburista od desničarske
štampe. Izlazili bi iz svojih dvorišta ili šupa i, sa znalačkim pogledom,
govorili da su „uvijek za laburiste“ i da su to „čitav život“.
Torijevski glasači su bili ljubazni.
Uglavnom su to bili stariji ljudi; nije bilo neprijateljstva, naprotiv, bili su
otvoreni za ozbiljan razgovor sa Marshallom o lokalnim problemima. Ako su
laburisti nekada gubili ovakva mjesta, za to su podjednako bili odgovorni kako
apatija i dislokacija, tako i desnica. Kada bismo ih pitali šta žele da
laburisti poprave i promijene, mnogo neopredjeljenih bi pomenulo puteve ili
lokalne službe, ali bi ostali ćutke slijegali ramenima.
Za Don Elliot, organizatoricu laburističke
kampanje i lokalnu članicu savjeta, to je manifestacija veze između
neoliberalne politike i isključivanja iz politike u cjelini: „Broj naših
glasača ovdje opada od 2010, i to ne samo zato što su se radnici razočarali u
našu partiju već i zato što su se razočarali u politiku. Sedam godina je
stezanje kaiša ljude istiskivalo iz sistema i sad imaju osjećaj da ne dobijaju
ništa od njega. Zato i nisu politički angažirani. Što su duže torijevci na
vlasti i prodaju priču da je ’svako za sebe’, to će ljudi više gubiti iz vida
vrijednost javnih službi.“
Kada je Theresa May raspisala izbore, u
anketama je bila na 49%, a laburisti na 26%. Poslije tri sedmice kampanje,
laburisti su se popeli za osam procentnih poena, ali se udio konzervativaca
nije promijenio. Laburistička prednost ostvarena je na štetu Liberalnih
demokrata, koji su sve stavili na strategiju otpora Brexitu.
May je, zavedena brojkama, objavila
manifest koji je bio strateški raskid sa liberalnim konzervatizmom Davida Camerona.
Stezanje kaiša će trajati do 2025. godine, ali sporijim tempom. Udari na one
koji traže socijalne beneficije neće više biti prioritet. Umjesto toga, prvi
put od 1990-ih, torijevci su dali znak da su spremni da oporezuju srednju i
gornju radničku klasu i da primoraju srednje slojeve Britanije da ponesu teret
rastućih troškova socijalne države. Jedina „kameronovska“ tačka koju je Mayova
zadržala jeste riješenost da smanji porez na dobit na 17%, što će od Britanije
načiniti poreski raj da bi mogla da bude konkurentna sa Irskom i Luksemburgom
poslije Brexita.
Uprkos ideološkom rezu sa Kameronom,
gibanja u Konzervativnoj partiji su ipak neznatna. May je raskrstila sa
tridesetogodišnjim ulaganjem elita u liberalizam i Evropu, iako su, bar zasada,
konzervativni glasači liberalne provenijencije spremni da sklope de facto izborni
pakt sa UKIP-om, pošto im je jasno da je najljuća nacionalistička i
ksenofobična retorika stvar čiste predstave. Dok, s jedne strane, May udara na
„koaliciju haosa“ na centru i ljevici, upravo je njena izborna baza, pa čak i
njene partije, postala koalicija, i to ksenofoba i liberala. Izvori bliski ministru
spoljnih poslova Borisu Jonsonu i ministarki unutrašnjih poslova Amber Rudd
tiho priznaju da će, poslije izbora, May iskoristiti svoju većinu da se vrati
na pozicije mehkog Brexita. Stvar je u tome što, kao što je to „curenje“ u vezi
sa onom večerom pokazalo, nije potrebno biti genije pa shvatiti kako
iskoristiti protivrječnosti premijerkine pozicije. Pored toga, vrijeme je na
strani EU.
Progresivna politika – ulog svega
Političari i glasači ostali su potpuno
zatečeni napadom u Areni Manchester. Vlasti su proglasile najviši nivo prijetnje,
poslali vojsku na ulice prvi put u posljednjih deset godina i kampanja je
obustavljena na tri dana. Prema istraživanju javnog mnijenja iz tog perioda,
laburisti su se popeli na 38% i smanjili prednost konzervativaca na svega 8%,
što je bila reakcija na bjesomučnu kritiku Corbyna kao „prijetnje po nacionalnu
sigurnost“ u desnoj štampi i na zaokret May u pogledu politike finansiranja
socijalne brige i njege iznijete u manifestu.
May se nije potrudila koordinirati
višepartijski nacionalni odgovor na mančesterski napad, ali je zato upotrijebila
pogodnosti svog položaja da se predstavi u predsjedničkom svjetlu, a Corbyna i
druge stranačke vođe stavi u drugi plan. Čim se okončalo primirje, Corbyn je
osuo paljbu po spoljnoj politici premijerke, mjerama štednje koje su, prema
njegovim riječima, ugrozile antiterorističke policijske operacije, i medijima.
Uprkos skoku u anketama, budućnost
Laburističke partije, ali i progresivne politike u Britaniji uopće, ulog su
svega. Ona neće biti odlučena na ovim izborima, ali hoće u toku dvogodišnjeg
haosa Brexita.
Moguće je da laburisti dosegnu i 35%, što
je znatno bolje od rezultata iz 2015, ali da izbore izgube sa većom razlikom
(6). Za Corbynove pristalice, to će biti potvrda bojazni da slabi centrizam
partije potiskuje njeno osnovno glasačko tijelo, a da je malo vjerovatno da će
ono obuhvatiti više od 35% glasača, izuzev u kriznim situacijama.
Ako torijevci dobiju izbore sa ogromnom
većinom, Corbyn će istog časa morati da se suoči sa izazovom desnog krila
sopstvene stranke. Priča se da je stotinu poslanika iz neoliberalnog krila,
koje Corbyn nije mogao da zamijeni kao kandidate na izborima, okuraženo pobjedom
Emmanuela Macrona i spremno da formira posebni blok u parlamentu. Ukoliko se to
ostvari, pitanje je da li će Corbyn moći preuzeti kontrolu nad partijskom
centralom i konsolidirati partiju oko novog lijevog programa. U svakom slučaju,
slabi rezultati Liberalnih demokrata, kao i izrazito nezadovoljstvo poslanika
laburističke desnice, upućuju na neizbježno formiranje makronovske partije
centra, prije ili kasnije.
Takva centristička avantura bi se suočila
sa pitanjima koja se postavljaju samo u Britaniji: da li je za zaustavljanje Brexita,
kao što to hoće Liberalne demokrate, ili za ublažavanje efekta ostajanjem u
okvirima jedinstvenog tržišta, što su potencijalni saveznici sa centra, kao Macron,
rekli da će spriječiti? Da li je za još ratova u Blairovom stilu, kao što je to
bio Irak, ili je protiv rata, na tragu liberala?
Ako bi Corbyn doveo do izbornog oporavka i
time osujetio dobijanje većine konzervativcima, uz mogućnost koalicije na
liniji laburisti–SNP–liberali–Zeleni, kriza oko Brexita bi ušla u novu fazu.
Izvjesno je jedino da su sve snage koje stoje iza Brexita, ksenofobije i
ekonomije slobodnog tržišta okupljene oko torijevaca, a da progresivne partije
nisu spremne na taktički savez i da ostaju egzistencijalno podijeljene oko
pitanja da li Brexit treba spriječiti ili liječiti.
(TBT, Guardian)