GLOBAL
Građani Mosula isprva su s dobrodošlicom dočekali džihadiste
Islamske države. Ipak, medeni mjesec je kratko trajao, a šteta koju su
teroristi nanijeli gradu neće biti zaliječena decenijama
FOTO: Mosul (Reuters)
U deceniji koja je uslijedila nakon američke vojne
intervencije, Mosul je bio žarište pobunjeničkih pokreta i jedno od tačaka s
najvećom koncentracijom iračke vojske. U nemogućnosti da održe red u gradu,
irački vojnici, a i neki koji su se samo pretvarali da su pravi vojnici,
zloupotrebljavali su svoju moć maltretiranjem, iznudom i nasiljem nad
stanovnicima Mosula. Yasirov 14-godišnji rođak proveo je bez ikavog razloga i
objašnjenja 8 mjeseci u zatvoru, a uhapšen je dok je pio čaj i pušio nargilu u
lokalnom baru, ne radeći praktično ništa.
Ipak, slušajući Bagdadijev govor, Yasiru je pozlilo i morao je odglumiti kako
se onesvijestio kako bi izašao iz džamije. Samoproglašeni halifa govorio je ne
samo da su vojska i policija loše, već da su oni nevjernici i da su osuđeni na
smrt. “Ostao sam 10 minuta i onda sam otišao. Nisam mogao da
izdržim”, priča Yasir.
Koliko god da je armija bila loša, naredne tri godine pod Islamskom državom
bile su neuporedivo gore.
FOTO: Džamija al-Nouri u Mosulu (Reuters)
Već na samom početku, bilo je jasno da život pod Islamskom
državom neće biti lahak. Džihadisti su razmontirali telefonske predajnike,
satelitske tanjire i druge komunikacijske uređaje čime su grad potpuno odsijekli
od svijeta. Kako je grad postajao izoliraniji, tako je bilo i sve manje posla,
pa samim tim i novca za običan narod. Vjerska policija počela je da nameće
strog islamski dres kod, da zabranjuje pušenje i uklanja sve prikaze ljudskog
lika u gradu.
“Tada su ljudi počeli da shvataju ko su zaista oni (Islamska
država)”, rekao je Yasirov otac Samir, prema čijoj procjeni je
“medeni mjesec” Mosula s teroristima trajao oko 6 mjeseci.
Godinu dana nakon što su teroristi zauzeli Mosul, na grad su počele padati
koalicione bombe koje su brisale sve pred sobom – teroriste, infrastrukturu,
ali i civile. Nestašice struje i vode postajale su češće, a egzekucije civila
od strane terorista zbog navodnih prekršaja postale su svakodnevnica.
FOTO: Abu Bakr al-Bagdadi (Profimedia)
Kada se kampanja bombardiranja intezivirala 2016, Samir je
odlučio da s porodicom pređe iz istočnog u zapadni Mosul. “Kada je
koalicija bombardirala univerzitet, najmanje 300 ljudi je izgubilo život.
Mislili smo da ćemo biti sigurniji u Starom gradu”, ispričao je Samir.
Umjesto toga, njegova porodica našla se zarobljena u zapadnom dijelu grada, a
prelazak Tigrisa i povratak u istočni dio postao je nemoguć. Kako su iračke
snage napredovale, tako su se džihadisti sve više spremali za posljednji okršaj
i borbu na život i smrt upravo za Stari grad. “Daesh nam nije dao da
odemo”, priča Samir.
Kada je opsada Starog grada počela, zalihe hrane su pale gotovo na nulu. Ubrzo
su u udaru granate poginula dva Yasirova brata, koje je porodica morala na
brzinu da sahrani u zajedničkom grobu u dvorištu, prije nego što je ponovo promijenila
mjesto boravka.
“Mnogo puta poželim da smo poginuli zajedno. Ovako, osjećam
se kao da stalno umiremo”, kaže Samir prisećajući se smrti svojih sinova.
Konačno, nakon nekoliko dana bez hrane i s minimumom vode, porodica je uspjela pobjeći
iz Starog grada. Probijajući se kroz ruševine, vidjeli su da je džamija al
Nouri srušena. “Mnogi su se nadali da će džamija i minaret preživjeti. To
je bio posljednji djelić Mosula, posljednji dieo njegovog naslijeđa”,
rekao je Yasir.
Za njegovog oca, prizor džamije u ruševinama bio je bolan skoro kao smrt
njegovih sinova. “Kada smo prošli pored ruševina, čak i poslije čitave ove
tragedije, i dalje me je to pogodilo. Kada smo izgubili minaret, Mosul je
nestao”, ispričao je Samir.
FOTO: Mosul (Reuters)
Uskoro, ova porodica će početi graditi svoj život iznova i
svi se nadaju da će na isti način i odnos između iračkih snaga i građana biti
ponovo izgrađen. “Niko više ne osjeća prijezir prema vojsci. Izgubio sam
dva sina, i nisam jedini kome se to dogodilo. Ali, nekada se nešto mora
žrtvovati za više dobro”, objašnjava Samir.
Prisjećajući se svega, Yasir kaže: Nikada nisam otišao nazad (u džamiju al
Nouri) nakon Bagdadijevog govora. Mnogi su prestali da idu u džamije”.
Prije nego što se život koliko toliko vrati u normalu, Yasirovu porodicu čeka
povratak u Mosul. Tamo su još uvijek improvizirani grobovi Mohammeda i Ahmeda, Yasirove
braće, koje porodica želi da sahrani prema islamskom običaju.
(TBT, FP, Newsweek.rs)