TEME
Zamislite da su sav haos i krvoprolića na Bliskom istoku
tokom posljednjih 100 godina bili izbjegnuti spašavanjem, umjesto uništavanjem
Osmanskog carstva
FOTO: Osmanska pustinjska konjica u Prvom svjetskom ratu (Wikipedia Creative Commons)
Kada je Gavrilo Princip ubio Franca Ferdinanda 1914.,
evropske nacije ulet.ele su u rat kakav svijet do tada nije vidio.
Austrougarska je objavila rat Srbiji, čija je saveznica Rusija objavila rat
Austrougarskoj, čija je saveznica Njemačka, objavila rat Rusiji, čije su
saveznice Francuska i Velika Britanija objavile rat Njemačkoj i Austrougarskoj.
Do početka augusta, čitav kontinent bio je u rovovima, krvi i plamenu.
Koliko god da je situacija bila neizvjesna za sve igrače, na
samom početku rata naročito je bilo nejasno čiju će stranu zauzeti Osmasko
carstvo – Trojne Antante ili Centralnih sila.
Turska 500-godišnja imperija se smanjivala. Izgubila je
teritorije u Africi, skoro sva mediteranska ostrva i većinu balkanskih zemalja,
kao i dijelove istočne Anatolije. Carstvo je bilo pritisnuto dugom,
industrijski zaostalo i politički nestabilno.
Ipak, sultanove zemlje prostirale su se preko dva
kontinenta, a njegova imperija kontrilirala je ulaz u Crno more. Njegove
arapske teritorije prostirale su se preko gotovo svih svetih gradova islama, do
planina u Jemenu i Perzijskog zaljeva, gdje su se, kako se tada govorilo, krile
velike zalihe ljepljive crne tečnosti za koju su tvrdili da će zamijeniti ugalj
kao glavni svjetski energent.
Sigurni u slabost Turaka, Velika Britanija, Francuska i
Rusija mogli su da napadnu Osmansko carstvo i podijele plen. Srećom, mudriji
planovi su preovladali. Na tajnom sastanku održanom na britanskom brodu, blizu
norveške obale, dalekovidi političar Winston Churchill, tada Prvi lord
Admiraliteta, radio je s Francuzima, Rusima i Turcima na sklapanju sporazuma.
Turci su zauzeli čvrstu poziciju u pregovorima, jer je, kako su tvrdili, Njemačka
takođe nudila naoružanje i zlato u zamjenu za savezništvo.
Dogovor koji je postignut pokazao se kao izuzetno povoljan
po sve strane. Od Francuske, Osmansko carstvo je dobilo darežljiv otpis duga.
Rusija je odbacila zahtjeve za teritorije na koje je do tada tvrdila da polaže
pravo i pristala da se dobrovoljno povuče iz dijelova Anatolije. Churchill je
isplatio proizvodnju dva broda koja su u Britaniji pravljena za Turke. Uz sve
to, Osmansko carstvo je dobilo garancije da njene teritorije na Bliskom istoku
i u Evropi neće biti napadnute. Za carstvo koje je gotovo čitav kršćanski svijet
vijekovima vrebao kao što lešinar vreba leš, ovaj dogovor je djelovao kao
neophodan predah.
FOTO: Osmanska vojska u Prvom svjetskom ratu (Wikipedia Creative Commons)
Dobitak je bio podjednako veliki i za Trojnu Antantu, koja
je dobila otvoren pristup Crnom moru, što je bilo veoma važno za Rusiju i
carsku armiju koja je zavisila od zaliha sa zapada. Također, pošto nije morala
da brani granicu s Osmanskim carstvom, Rusija je prebacila hiljade vojnika na
front, gdje su bili potrebniji. Turska je potpisala i zasebne sporazume kojim
je priznata britanska kontrola nad Sueckim kanalom, Adenom i teritorijom
današnjih Ujedinjenih Arapskih Emirata, čime je osigurana transportna ruta od
britanskih kolonija do zapadnog fronta. Osmanska armija priključila se borbama
na frontu protiv Austrougarske. Sve ukupno, historičari su saglasni da su
prednosti stečene ovim sporazumom skratile rat za oko godinu dana.
Odložovši sopstvenu propast, vlada Osmanskog carstva
upustila se u radikalne reforme. Kako se država suočavala sa sve jačim
nacionalističkim tendencijama arapske, jermenske, grčke i kurdske populacije,
sultan Mehmed V izdao je historijski firman kojim je priznao ove grupe kao
zasebne narode ujedinjene pod osmanskim suverenitetom.
Sultan je tako zadržao i svoju titulu “kalifa”,
komandanta vjernih sunita, koju su njegovi preci stekli četiri vijeka ranije.
To se pokazalo kao korisno kada je pobuna vjerskih fanatika u centralnoj
Arabiji trebalo da bude ugušena. Pobunu je predvodio čovjek po imenu Ibn Saud,
koji je stekao pristalice obećanjem vraćanja “čistijoj formi” islama.
Osim toga, većina imperije postala je tolerantno mjesto. Kada su nacisti
kasnije progonili jevreje, mnogi su se sakrili upravo u Osmanskom carstvu,
naročito u provinciji Jerusalema.
FOTO: Turci predaju Jerusalim Britancuma u Prvom svjetskom ratu, (Wikipedia Creative Commons)
Da se bilo šta od toga desilo, stvari bi izgledale potpuno
drugačije.
Ustvari, dogodilo se sve potpuno suprotno.
Osmansko carstvo ušlo je u Prvi svjetski rat na strani Njemačke
i Austrougarske. Saveznici su pokušali da izvrše invaziju i podijele carstvo. Churchill,
umjesto da je isporučio brodove koje su platili obični turski poreski
obveznici, odlučio je da ih zaplijeni i preda Britanskoj mornarici. Poslije
toga, 1915., Churchill je bio idejni tvorac i zagovornik katastrofalnog
iskrcavanja snaga Antante kod Galipolja na Dardanelima zbog čega je u javnosti
dobio nadimak “galipoljski kasapin”. Ova greška koštala je saveznike
300.000 ljudi, a britanska kampanju protiv Osmanskog carstva u oblastima Iraka
i Levanta, koštala je još dodatnih milion života.
Turski gubici su kontinuirano rasli i do kraja rata, između
3 i 5 miliona ljudi izgubilo je život, što je iznosilo skoro četvrtinu ukupne
populacije carstva. Među žrtvama, uračunato je i 1.5 miliona Armena, nad kojima
je izvršen genocid, navodno zbog uvjerenja turskih vlasti da će ih Rusija
iskoristiti kao “petokolonaše” protiv carstva. Kada su se Velika
Britanija i Francuska dočepale osmanskih arapskih teritorija, gušenje
novonastalih ustanaka odnijelo je još hiljade i hiljade života.
Koliko bi današnjih pokolja na Bliskom istoku bilo izbjegnuto
– od građanskih ratova, preko terorizma “u ime islama”, do diktatora
kao što je Bashar al Assad ili neoosmanskih autokrata kao što je Recep Tayip
Erdogan – da je samo Churchill pružio ruku Osmanskom carstvu?
(TBT, The Economist, Newsweek.rs)
TEME
Zamislite da su sav haos i krvoprolića na Bliskom istoku
tokom posljednjih 100 godina bili izbjegnuti spašavanjem, umjesto uništavanjem
Osmanskog carstva
FOTO: Osmanska pustinjska konjica u Prvom svjetskom ratu (Wikipedia Creative Commons)
Kada je Gavrilo Princip ubio Franca Ferdinanda 1914.,
evropske nacije ulet.ele su u rat kakav svijet do tada nije vidio.
Austrougarska je objavila rat Srbiji, čija je saveznica Rusija objavila rat
Austrougarskoj, čija je saveznica Njemačka, objavila rat Rusiji, čije su
saveznice Francuska i Velika Britanija objavile rat Njemačkoj i Austrougarskoj.
Do početka augusta, čitav kontinent bio je u rovovima, krvi i plamenu.
Koliko god da je situacija bila neizvjesna za sve igrače, na
samom početku rata naročito je bilo nejasno čiju će stranu zauzeti Osmasko
carstvo – Trojne Antante ili Centralnih sila.
Turska 500-godišnja imperija se smanjivala. Izgubila je
teritorije u Africi, skoro sva mediteranska ostrva i većinu balkanskih zemalja,
kao i dijelove istočne Anatolije. Carstvo je bilo pritisnuto dugom,
industrijski zaostalo i politički nestabilno.
Ipak, sultanove zemlje prostirale su se preko dva
kontinenta, a njegova imperija kontrilirala je ulaz u Crno more. Njegove
arapske teritorije prostirale su se preko gotovo svih svetih gradova islama, do
planina u Jemenu i Perzijskog zaljeva, gdje su se, kako se tada govorilo, krile
velike zalihe ljepljive crne tečnosti za koju su tvrdili da će zamijeniti ugalj
kao glavni svjetski energent.
Sigurni u slabost Turaka, Velika Britanija, Francuska i
Rusija mogli su da napadnu Osmansko carstvo i podijele plen. Srećom, mudriji
planovi su preovladali. Na tajnom sastanku održanom na britanskom brodu, blizu
norveške obale, dalekovidi političar Winston Churchill, tada Prvi lord
Admiraliteta, radio je s Francuzima, Rusima i Turcima na sklapanju sporazuma.
Turci su zauzeli čvrstu poziciju u pregovorima, jer je, kako su tvrdili, Njemačka
takođe nudila naoružanje i zlato u zamjenu za savezništvo.
Dogovor koji je postignut pokazao se kao izuzetno povoljan
po sve strane. Od Francuske, Osmansko carstvo je dobilo darežljiv otpis duga.
Rusija je odbacila zahtjeve za teritorije na koje je do tada tvrdila da polaže
pravo i pristala da se dobrovoljno povuče iz dijelova Anatolije. Churchill je
isplatio proizvodnju dva broda koja su u Britaniji pravljena za Turke. Uz sve
to, Osmansko carstvo je dobilo garancije da njene teritorije na Bliskom istoku
i u Evropi neće biti napadnute. Za carstvo koje je gotovo čitav kršćanski svijet
vijekovima vrebao kao što lešinar vreba leš, ovaj dogovor je djelovao kao
neophodan predah.
FOTO: Osmanska vojska u Prvom svjetskom ratu (Wikipedia Creative Commons)
Dobitak je bio podjednako veliki i za Trojnu Antantu, koja
je dobila otvoren pristup Crnom moru, što je bilo veoma važno za Rusiju i
carsku armiju koja je zavisila od zaliha sa zapada. Također, pošto nije morala
da brani granicu s Osmanskim carstvom, Rusija je prebacila hiljade vojnika na
front, gdje su bili potrebniji. Turska je potpisala i zasebne sporazume kojim
je priznata britanska kontrola nad Sueckim kanalom, Adenom i teritorijom
današnjih Ujedinjenih Arapskih Emirata, čime je osigurana transportna ruta od
britanskih kolonija do zapadnog fronta. Osmanska armija priključila se borbama
na frontu protiv Austrougarske. Sve ukupno, historičari su saglasni da su
prednosti stečene ovim sporazumom skratile rat za oko godinu dana.
Odložovši sopstvenu propast, vlada Osmanskog carstva
upustila se u radikalne reforme. Kako se država suočavala sa sve jačim
nacionalističkim tendencijama arapske, jermenske, grčke i kurdske populacije,
sultan Mehmed V izdao je historijski firman kojim je priznao ove grupe kao
zasebne narode ujedinjene pod osmanskim suverenitetom.
Sultan je tako zadržao i svoju titulu “kalifa”,
komandanta vjernih sunita, koju su njegovi preci stekli četiri vijeka ranije.
To se pokazalo kao korisno kada je pobuna vjerskih fanatika u centralnoj
Arabiji trebalo da bude ugušena. Pobunu je predvodio čovjek po imenu Ibn Saud,
koji je stekao pristalice obećanjem vraćanja “čistijoj formi” islama.
Osim toga, većina imperije postala je tolerantno mjesto. Kada su nacisti
kasnije progonili jevreje, mnogi su se sakrili upravo u Osmanskom carstvu,
naročito u provinciji Jerusalema.
FOTO: Turci predaju Jerusalim Britancuma u Prvom svjetskom ratu, (Wikipedia Creative Commons)
Da se bilo šta od toga desilo, stvari bi izgledale potpuno
drugačije.
Ustvari, dogodilo se sve potpuno suprotno.
Osmansko carstvo ušlo je u Prvi svjetski rat na strani Njemačke
i Austrougarske. Saveznici su pokušali da izvrše invaziju i podijele carstvo. Churchill,
umjesto da je isporučio brodove koje su platili obični turski poreski
obveznici, odlučio je da ih zaplijeni i preda Britanskoj mornarici. Poslije
toga, 1915., Churchill je bio idejni tvorac i zagovornik katastrofalnog
iskrcavanja snaga Antante kod Galipolja na Dardanelima zbog čega je u javnosti
dobio nadimak “galipoljski kasapin”. Ova greška koštala je saveznike
300.000 ljudi, a britanska kampanju protiv Osmanskog carstva u oblastima Iraka
i Levanta, koštala je još dodatnih milion života.
Turski gubici su kontinuirano rasli i do kraja rata, između
3 i 5 miliona ljudi izgubilo je život, što je iznosilo skoro četvrtinu ukupne
populacije carstva. Među žrtvama, uračunato je i 1.5 miliona Armena, nad kojima
je izvršen genocid, navodno zbog uvjerenja turskih vlasti da će ih Rusija
iskoristiti kao “petokolonaše” protiv carstva. Kada su se Velika
Britanija i Francuska dočepale osmanskih arapskih teritorija, gušenje
novonastalih ustanaka odnijelo je još hiljade i hiljade života.
Koliko bi današnjih pokolja na Bliskom istoku bilo izbjegnuto
– od građanskih ratova, preko terorizma “u ime islama”, do diktatora
kao što je Bashar al Assad ili neoosmanskih autokrata kao što je Recep Tayip
Erdogan – da je samo Churchill pružio ruku Osmanskom carstvu?
(TBT, The Economist, Newsweek.rs)