ESEJ
Nakon više od sto godina od objavljivanja prvog romana
Virginije Woolf, rodica poznate spisateljice u njenim dnevnicima i pismima
otkriva jednu potpuno drugačiju ženu
Piše: Emma Woolf,thebosniatimes.ba
„Jutros sam izazvala malu svađu s Leonardom kad sam pokušala
da skuham doručak u krevetu. Ipak, mislim da će na kraju sve biti dobro, tj.
ako se uspijem riješiti ljuski od jaja.“
(13. januar 1915)
Tako je prije sto godina pisala Virginia Woolf,
razmišljajući o svom posljednjem domaćinskom eksperimentu. Pokušaj da u krevetu
skuha jaja bio je samo uvod u jednu od najgorih godina u njenom životu.
Čitajući nedavno njena pisma i dnevnike u Londonskoj biblioteci, otkrila sam
jednu vedriju stranu spisateljice modernizma, za koju obično mislimo da je bila
ozbiljna, izmučena osoba bez smisla za humor. Virginijin dnevnik i prepiska
otkrivaju osjetljivu, perceptivnu mladu ženu, koja je uživala u „trač partijama“
sa svojim prijateljima. Taj period njenog života, januar i februar 1915, bio je
zatišje pred buru. Mjesec dana kasnije, doživjela je tako težak nervni slom da
je ostatak te godine za nju bio izgubljen.
Nažalost, ti nervni slomovi nisu bili ništa novo. Prvi je
doživjela sa 13 godina nakon iznenadne smrti majke. Drugi poslije smrti oca
1904. Treći u 31. godini, manje od godinu dana nakon udaje za Leonarda Woolfa.
U periodu od 1913. do 1915. Virginia je nekoliko puta pokušala da se ubije.
PREOKRET
Ipak, 1915. trebalo je da bude dobra godina za nju. Objavila
je svoj prvi roman i počela da zarađuje za život od kritika i recenzija. Ona i Leonard
su živeli u Richmondu i planirali da osnuju sopstvenu štampariju. Dakle, zašto
je onda te 1915. došlo do takvog katastrofalnog preokreta?
Virginia se četiri-pet godina mučila s bezbroj verzija
romana „Izlet na pučinu“ – Leonard se sjeća da ga je prerađivala „sa strašću
ravnoj mučenju“. Roman je napokon objavljen 26. marta 1915, dan nakon što je Virginia
otišla u stacionar, u kojem je ostala narednih šest meseci.
Ponovo sam iščitavala pisma i dnevnike svoje baba-strine u
Londonskoj biblioteci – njen otac sir Leslie Stephen bio je direktor biblioteke
od 1892. do svoje smrti 1904. Kad mi je bibliotekarka pokazala njen originalni
članski karton, shvatila sam da je imala samo 22 godine kad je na kartonu
upisala da je po zanimanju „usidjelica“.
Virginijina privatna prepiska je živa i raznovrsna po
sadržini – od književnih vrhunaca, preko kućnih niskosti i tračeva o njenim
savremenicima i rodbini, često satirična, s ponekom zajedljivom opaskom.
FOTO: Faksimil stranice iz dnevnika Virginie Woolf (Heathcliff
Omalley/REX)
RAZVOJ
Dnevnici nude i fascinantan uvid u Virginijin rani razvoj
kao spisateljice: „Cijelo jutro sam pisala s beskrajnim zadovoljstvom, što je
neobično jer sve vrijeme znam da nema razloga da budem zadovoljna onim što
pišem i da ću za šest sedmica ili čak dana to mrziti.“ (6. januar 1915). Ipak,
te sumnje liče na uspone i padove koje doživljava svaki pisac, a ne samo žena
na ivici nervnog sloma. Prema mišljenju Virginijinih najbližih, završetak rada
na „Izletu na pučinu“ bio je glavni razlog njenog nervnog sloma 1915. Dakle,
šta je u tom romanu izazvalo takav lom? Postoji mnogo interesantnih paralela
između tog romana i Virginijinog života tokom godina kad ga je pisala. Njena
junakinja Rachel Vinrace, koja brodom iz Engleske plovi u tropsku južnoameričku
džunglu, na tom putovanju spoznaje sebe, što odgovara Virginijinom izlasku iz
zaštićenog viktorijanskog djetinjstva provedenog u Južnom Kensingtonu i ulasku
u period intelektualnog i seksualnog oslobađanja u Bloomsberryju, gdje se
preselila nakon očeve smrti. Isto tako, Rachelini prvi koraci u svijet žene
oslikavaju događaje u Virginijinom životu – dok je prerađivala „Izlet na
pučinu“, vjerila se, a zatim i udala za Leonarda Woolfa. Nevinost, povređivanje
i strah od seksualne bliskosti stalne su mučne teme ovog romana, koji odražava
bojazni i njegove junakinje i autorice. Oklijevajući tokom proljeća 1912. da
prihvati Leonardovu prosidbu, Virginia se borila da pomiri osjećanje „polovične
zaljubljenosti“ u njega sa svojevrsnim gađenjem zbog „seksualnog aspekta toga“.
Pišući mu nekoliko sedmica prije nego što su se vjerili, objasnila je šta je
sputava: „Kao što sam ti grubo rekla prije neki dan, ja prema tebi ne osjećam
strast. Ima trenutaka – jedan od njih je bio kad si me prije neki dan poljubio
– kad osjećam kao da sam od kamena.“ Ona je oklijevala ne zato što je premalo
osjećala, već možda zato što je previše očekivala. „Mi oboje želimo brak koji
je sjajan živi organizam, uvijek živahan, uvijek strastven, a ne mrtav i mlitav
kao većina brakova. Mnogo tražimo od života, zar ne?“ (maj 1912).
Rachel Vinrace iskazuje slična osjećanja kad svom budućem
suprugu Terrenceu Hewittu kaže: „Cijelog života sam željela nekog kome ću moći
da se divim, nekog izuzetnog, velikog i sjajnog. Većina muškaraca je tako
mala.“ Kao i Virginia, Rachel se divi svom budućem mužu, ali se plaši onoga što
je očekuje kao suprugu. Virginia piše Leonardu: „Ponekad sam ljuta zbog jačine
tvoje želje“, a Rachel o muškoj seksualnoj želji kaže: „Ona jeste zastrašujuća,
ona jeste odvratna.“
Mnogo je spekulacija o seksualnom aspektu odnosa Woolfovih –
da li je u tom braku bilo seksa, da li je ona bila frigidna ili lezbijka? Prije
vjeridbe Virginia je Leonardu napisala sljedeće: „Želim sve – ljubav, djecu,
avanturu, intimnost, rad.“ Često je prikazivana kao žena bez materinskog
poriva, ali izgleda da to nije tačno. Ona i Leonard su se nadali da će imati
svoju porodicu. Međutim, bila je suviše labilna za materinstvo.
Virginia je znala da svoj život duguje Leonardu, što
potvrđuje pismo koje je 1929. napisala svojoj ljubavnici, čuvenoj Viti Sackville-West:
„Da nije bilo njega, odavno bih se ubila u jednom od onih napada bolesti.“
PREVIRANJA
Godina 1915. bila je teška ne samo za Woolfove već i za
Evropu, koja je bila u previranju. Iako Virginia nije direktno pisala o ratu,
on odzvanja u njenim romanima, posebno u „Jakovljevoj sobi“ (1922) i „Gospođi
Dalloway“ (1925). Virginijino protivljenje ratu bilo je tijesno povezano s
njenim feminizmom – ona ga je nazivala „nečuvenim muškim izumom“ i još jednim
izrazom muškog šovinizma. U „Tri gvineje“ (1938) napisala je: „Glavna muška
zanimanja su prolivanje krvi, zarađivanje novca, izdavanje naređenja i nošenje
uniformi.“
Virginia je mrzila rat, ali se gnušala i popularnih parola
svojih sunarodnika, kao što je bila „Objesite Kaisera“, pa ih je u januaru
1915. u pismu umetniku Duncanu Grantu ovako opisala: „Izgledaju ispunjeni
najdivljim i najprljavijim strastima.“ Tu spominje i koncert u Queens Hallu,
„gdje je patriotsko raspoloženje bilo tako odvratno da mi je gotovo pozlilo“.
U februaru 1915. Virginia i Leonard otišli su da vide
štampariju u Farringdonu. Najzad, 1917. godine osnovali su izdavačku kuću „Hoggart
Press“, u kojoj su objavili djela T. S. Elliota, Katherine Mansfield, E. M.
Forstera i Sigmunda Freuda, kao mnogih drugih istaknutih pisaca 20. vijeka.
PARTNERSTVO
Šta god da je istina o braku Woolfovih, njihovo partnerstvo
bilo je od ogromne važnosti za književnost 20. vijeka. Bez Leonarda malo je vjerovatno
da bi Virginia dovoljno dugo poživjela da napiše „Gospođu Dalloway“, „Svjetionik“
i „Talase“, romane koji se danas smatraju uzorima modernizma. Nema nikakve
sumnje da je među njima postojala duboka ljubav. Virginijina oproštajna poruka Leonardu,
napisana prije nego što se u martu 1941. udavila u reci Ouse, svjedočanstvo je
njihove bliskosti: „Želim ti reći da svu sreću u životu dugujem tebi. Bio si
beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerovatno dobar… Mislim da dvoje ljudi ne
mogu biti sretniji nego što smo bili mi.“ Taj oproštaj je tako slikovito nagoviješten
u Terrenceovim posljednjim riječima upućenim Rachel na samrti, napisanim 30
godina ranije: „Ne postoji dvoje ljudi koji su ikada bili sretniji od nas.“
Kad je prije 100 godina izašao roman „Izlet na pučinu“,
kritika ga je dobro primila, iako je Virginia bila suviše bolesna da bi to
znala. U januaru 1915, po povratku iz šetnje pored Temze, napisala je: „Pisanje
me sad toliko oduševljava zato što volim da pišem i, iskreno, uopće ne marim
šta drugi kažu. U kakav samo okean užasa čovjek mora zaroniti da bi pronašao
bisere, ali vrijedilo je.“ Najzad, Virginijino ludilo bilo je dio pisanja, a
pisanje dieo ludila. Možda je zbog bisera vrijedilo zaroniti u taj okean užasa.
(TBT, Newsweek.rs)