ANALITIKA
Prevrtljiva vanjska politika iz
Ankare sada izgleda kontradiktorna – brani Erdoganove panislamističke partnere
dok u isto vrijeme radi s njihovim rivalima.
FOTO: Recep Tayyip Erdogan, Khalid bin Mohammed al-Attiyah (Reuters)
Konstantan pad Turske u
autoritarijanizam pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana popraćen je
ekscentričnom vanjskom politikom. Od dolaska na vlast 2002., Erdogan kombinira
neoosmansku retoriku kod kuće sa panislamističkim ambicijama u inozemstvu,
patronizirajući Muslimansko bratstvo na globalnom nivou i, u novije vrijeme,
podržavajući džihadiste posrednike u Siriji. Ipak, promjene među domaćim
saveznicima i neuspjesi vanjske politike onemogućili su sposobnost diktatora da
se vodi samo ideološkim principima. Posljedične tenzije – između Erdoganovog
islamističkog entuzijazma i njegovog isforsiranog pragmatizma – pomažu da se
objasni šarolika politika iz Ankare na Bliskom istoku i šire.
Faze Promjene
U zadnje četiri godine Erdogan je
preživio dva pokušaja njegovog zbacivanja: korupcijski skandal 2013. i krvavi
pokušaj puča prošle godine. Gulenisti, Erdoganov najbliži politički suradnik
između 2002. i 2013., odigrali su ključnu ulogu u oba slučaja. Opako neslaganje
u redovima turskog vladajućeg bloka je doveo do toga da Erdogan sprovede čistku
među političkom i birokratskom elitom u zemlji, zamijenivši guleniste
ultranacionalistima. Za to vrijeme, neuspjeh pokušaja iz Ankare da se riješi
sukob sa kurdskim grupama 2015. i uspon džihadističkih grupa u susjednoj Siriji
doveo je do periodičnih terorističkih napada u Turskoj i velikog broja žrtava.
Kao rezultat, i turski narod i njihov vođa postaju sve više paranoični i
nacionalistički raspoloženi.
Susjedstvo u Turskoj se također
transformira. Muslimansko bratstvo – grupu koja je djelovala vladajućom tokom
Arapskog proljeća sada su zagriženi neistomišljenici izgurali na margine
bliskoistočne politike – poimenice, Saudijska Arabija i Sissijev Egipat.
Sadašnja kriza u Zaljevu, koja je kulminirala koordiniranim diplomatskim
napadom na Katar, glavnim saveznikom Bratstva pored Turske, još je jedna nedaća
političkog islama. Od 2013. Odnosi Turske sa Egiptom i Libijom su
neprijateljski, a sa blokom kojeg predvodi Saudijska Arabija, napeti. Frakcije
koje podržavaju Turska i Katar i dalje vode posrednički rat protiv snaga u
Libiji koje podržavaju Egipat i UAE. Erdoganova svesrdna podrška Kataru u
najnovijoj krizi samo će dodatno izolirati Tursku na Bliskom istoku.
Najveća briga u Ankari sada je
susjedna Sirija. Kako se zemlja našla u građanskom ratu, područja s kurdskom
većinom zadržala su autonomiju pod vodstvom Stranke demokratskog saveza (PYD),
ogranka Kurdistanke radničke partije (PKK), terorističke organizacije koja vodi
40-godišnju pobunu protiv Turske. Uspon džihadističkih militanata, uključujući
ISIL, u međuvremenu je naveo jedinice za odbranu PYD-a da se zaštite šireći
svoju kontrolu van sirijskih kurdskih regija u gradove s arapskom većinom. Kako
smatra Ankara, političko i vojno napredovanje Rojave, kako se naziva
samoupravna kurdska državica u sjevernoj Siriji, je nemila inspiracija za Kurde
na turskoj strani granice. Turska sigurnosna birokratija, međutim, vidi Rojavu
kao leglo PKK-a i samim tim, egzistencijalnu prijetnju Turskoj.
Nacionalistički zaokret
Sve veći antagonizam prema
Kurdima u Turskoj, kao i opasnost koju Rojava predstavlja za tursku državu,
podudario se s pojavom nove egzistencijalne prijetnje Erdoganovoj autokratskoj
vlasti u vidu prošlogodišnjeg pokušaja
puča. Puč je samo pojačao rizike predsjedničkog raskida s gulenistima i
natjerao Erdogana da se okrene turskim ultranacionalistima, relativno
sekularnom i sigurnosnom establišmentu kojeg je ranije odbijao. Zaista, ovaj
novi savez je najveći pritisak na njegov ideal domaće i vanjske politike. Erdogan,
prvi turski lider koji traži
sveobuhvatno političko rješenje sukoba s Kurdima, sada vodi brutalnu
kampanju na jugu, gdje dominiraju Kurdi, a Rojavu predstavlja kao glavnu
sigurnosnu prijetnju Turskoj.
Ovo praktično znači da je turska
politika u Siriji sada opsjednuta kontroliranjem kurdskog političkog napretka
tamo – što je veliki obrat u odnosu na Erdoganove ranije ambicije. Na samom
početku nemira u Siriji, Erdogan je težio proaktivnoj islamističkoj politici s
ciljem brze promjene režima, otišavši tako daleko da je finansirao i naoružao
džihadiste za zbacivanje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Danas,
Erdogan je spreman ostaviti sirijskog moćnika na miru, a svoje prijetnje
usmjerava ka Rojavi, na veliko zadovoljstvo tvrdolinijaških turskih nacionalista.
Ali Erdoganov nacionalistički
zaokret, nastao iz potrebe, nije eliminirao trajne islamističke konotacije
njegove vanjske politike. Ono što je 2011. izgledalo kao koherentna,
proaktivna, panislamistička velika strategija napravilo je mjesta za svjestan i
šarolik pristup. Ideologija pak upozorava da velika strategija i dalje postoji,
ograničena samo taktičkom potrebom i prijetnjama Erdoganovoj vlasti.
Kratkoročno, dok potpuno ne konsolidira svoju poziciju, Erdogan će biti pod
okriljem nacionalističkog zanosa njegovih novih saveznika. Dugoročno, međutim,
ovi će saveznici samo obeshrabriti ali ne i okončati Erdoganove panislamističke
planove.
Dugoročna strategija
Istrajnost njegove
panislamističke vizije je najevidentnija u turskom pristupu izraelsko-palestinskom
ratu. Prije dolaska islamista na vlast u Turskoj, Ankara i Jeruzalem su blisko
surađivali u smislu obavještajnih i sigurnosnih poslova te odbrane. Uprkos
Erdoganovim najvećim naporima da to potkopa, koji su kulminirali slabljenjem
diplomatskih odnosa 2011., turska sigurnosna birokratija i dalje vidi Jeruzalem
kao ključni resurs, naročito u svjetlu oživljenog kurdskog nacionalizma i
rastućeg utjecaja Irana u regiji. Tako današnja Turska, uznemirena zbog
sigurnosti, želi popraviti svoje odnose s Izraelom te je Ankara pristala
vratiti ambasadore kao i na otvaranje trajne misije Izraela u sjedištu NATO-a.
Ali, iako će Erdogan nastaviti s prilagođavanjem Izraelcima, nikada neće odbaciti
svoje drugove u Hamasu, koje i dalje podržava i čijim je izbjeglim članovima
omogućio utočište u Turskoj. Osim njegovih zajedničkih stavova sa Hamasom,
posvećenost palestinskom cilju je ključna za Erdoganove kampanje u Turskoj i
muslimanskom svijetu.
Drugi primjer Erdoganovog šarolikog
pristupa je turska politika prema Iranu. Historijski, Ankara je bila na oprezu
zbog hegemonskih ambicija Teherana u regiji. Ipak, Erdogan i njegovi prijatelji
turski islamisti su tradicionalno naklonjeni Teheranu i pod pravim uvjetima bi
vjerovatno bili spremni ući u partnerstvo s Iranom i zajedno dovesti u pitanje
liberalni svjetski poredak predvođen Zapadom. Zbog ovog suosjećanja se Ankara 2010. usprotivila
sankcijama UN-a zbog iranskog nuklearnog programa, uprkos značajnoj prijetnji
koju bi Iran mogao predstavljati za Tursku. Međutim, sigurnosni sistem iz
Ankare, skeptičan zbog Irana, dugo
vremena smatra Teheran jednim od glavnih pristalica PKK-a. U kombinaciji sa sve
dubljim sektaškim suparništvom u Iraku i Siriji, ova skepsa će i dalje
podrivati Erdoganove nade u gradnju strateškog partnerstva između dviju
zemalja. Čak i tada, iransko-turska suradnja spremna je izdržati u područjima
energije, trgovine i nezakonitog finansiranja.
Prevrtljiva vanjska politika iz
Ankare sada izgleda kontradiktorna – brani Erdoganove panislamističke partnere
dok u isto vrijeme radi s njihovim rivalima. Ova konfuzija proističe iz
isforsiranog pragmatizma do kojeg je doveo niz izazova pred Erdoganom:
zabijanje noža u leđa saveznika kod kuće, oživljeni kurdski nacionalizam i globalni
preokret u sudbini Muslimanskog bratstva od Arapskog proljeća. Ali Erdogan je
lukav političar i odlučan opstati. Učinit će sve što je potrebno da ostane na
vlasti, ali nije izgubio svoje islamistički žar. Za sad, Erdogan će i dalje
praviti kompromise kako bi zaštitio svoju vladavinu, nadajući se povoljnijim
vjetrovima naredno proljeće.
(TBT, FA, Prevela Jasmina
Drljević)