ANALITIKA/POLEMIKE
Režim je daleko više podijeljen danas nego je bio 1989.,
zadnji put kada se birao vrhovni vođa. Nema istaknutih ličnosti koje mogu upravljati
procesom kako je to Rafsanjani činio.
FOTO: Reuters
U „Narednom iranskom vođi“ (maj/juni 2017) Sanam Vakil i
Hossein Rassam uvjerljivo tvrda da će smrt iranskog vrhovnog vođe, Ayatollaha
Alija Khameneija, označiti prekretnicu u Islamskoj Republici. U pravu su da
Khamenei očajnički želi glatku tranziciju te insitira da neko lično i ideološki
blizak njemu preuzme kormilo kada on umre.
Ali Vakil i Rassam griješe u tvrdnji da će „država u državi“
– definirana kao „kompleksna, sigurnosna, obavještajna i ekonomska
superstruktura sačinjena od beskompromisno odanih podanika“ – „čuvati Islamsku
Republiku dugo nakon njegove smrti“. Problem s ovom tvrdnjom je što je država u
državi teško nepobjediva, a pripadnici režima koji silno žele reforme,
uključujući predsjednika Hassana Rouhanija i njegov krug ljudi, jako su moćni.
Ustvari, reformisti Khameneijev odlazak smatraju zlatnom prilikom za
usmjeravanje režima ka novom pravcu i čine se spremnim na borbu.
POVIJEST ANTAGONIZMA
Iako su Vakil i Rassam povremeno neodlučni oko toga, iranska
država u državi može se svesti pod jedno ime: iranska Revolucionarna garda.
Koliko god IRGC bio snažan i rasprostranjen – ne samo da se sastoji od
vojno-industrijskog kompleksa nego i medija te tri odvojene obavještajne
agencije – sasvim je svjestan granica svoje moći.
Razlog je što je IRGC samo jedan od tri stuba Islamske
Republike, pored ureda vrhovnog vođe i predsjedništva. Iako vrhovni vođa i IRGC
kontroliraju veći dio domaće i vanjske politike, od triju institucija, IRGC ima
najmanje prava na političku funkciju. U svom testamentu je Khameneijev
prethodnik, Ruhollah Khomeini, eskplicitno zatražio od vojske da se kloni sektaške
politike, upozorivši da „Revolucija pripada cijeloj naciji.“ Čak je i Khamenei,
koji je IRGC toplije prihvatio, naglasio istu poruku. U svom obraćanju u
oktobru 2016., na primjer, zabranio je vojnim, sigurnosnim i obavještajnim
jedinicama da interveniraju na izborima. U labirintu Islamske Republike, niti
jedna grupa nema bezuvjetni monopol nad vlašću.
Zaista, IRGC već dugo vremena ima netrpeljiv odnos s drugim
centrima moći, stalno se opirući njihovim pokušajima da ga marginaliziraju.
Prvi sukob se desio krajem 1980-ih sa predsjednikom Alijem Akbarom Hashemijem
Rafsanjanijem kada je pokušao, neupješno, uklopiti IRGC u regularne oružane
snage. Danas, grupa se opet bori za opstanak svog statusa. Ali ovaj put, njezin
rival je Rouhani, koji je, od Rafsanjanijeve smrti u januaru 2017., isplivao
kao vođa neformalne političke mreže koja je oduvijek dio Islamske Republike, a
odvojena od IRGC-a. U Teheranu, poznati su kao „tehnokrati“.
Djelimični razlog obostrane sumnje između IRGC-a i
tehnokrata su njihovi veoma različiti stavovi i pozadine. Vodstvo IRGC-a čine
muškarci koji su bili u svojim ranim 20-im kada su se priključili Khomeinijevom
pokretu za islamsku utopiju i prvi odjenuli uniformu IRGC-a. Porijeklo im je
većinom iz siromašnih gradskih ili seoskih sredina, a stekli su kontrolu tokom
Iransko-Iračkog rata kada su pomogli izbaciti iračku vojsku u vrijeme kada se poslijerevolucijski
Iran smatrao slabašnim. Tehnokrati su također nekad bili mladi islamski
revolucionari ali umjesto oblačenja uniforme IRGC-a, ušli su u građanska
ministarstva. Oni nisu potekli iz siromaštva nego iz porodica srednje klase.
Mnogi su stekli obrazovanje na zapadu.
Obje grupe su se našle u haosu koji je uslijedio odmah nakon
revolucije 1979., ali je svaka za sebe naučila lekciju iz tog perioda. U
ministarstvima u Iranu, tehnokrati su iz prve ruke otkrili kako revolucionarni
fanatizam – na primjer, raskid trgovine s vanjskim svijetom – može dovesti do
međunarodne izolacije i oštetiti ekonomiju. IRGC je, s druge strane, isti
fanatizam smatrao neophodnim za mobiliziranje male, ali odlučne baze za
ostvarivanje svojih interesa, prvo na fronti protiv Saddama Husseina i kasnije
protiv protivnika na domaćem terenu. Danas, tehnokrati i generali IRGC-a imaju
veoma različite stavove o prednostima reforme. Prvi žele Iran uvesti u globalnu
ekonomiju, a drugi se plaše da bi dolazak zapadnog kapitala i tehnologija
ugrozili njihove ekonomske interese.
Kao primarni korisnici režima, u smislu moći i novca,
generali IRGC-a imaju sve razloge ovog svijeta da se protive reformi. Samim
tim, nakon Rouhanijevog izbora 2013., IRGC se brzo mobilizirao protiv njegove
agende. Kada je Javad Zarif, Rouhanijev ministar vanjskih poslova, uspio osigurati
međunarodni sporazum u vezi s iranskim nuklearnim programom 2015., mediji pod
kontrolom IRGC-a nisu ga prikazali pravog revolucionara ističući da je bio na
doktorskom studiju na univerzitetu u
Denveru kada su trenutni vođe IRGC-a bili u rovovima i borili se protiv
Saddama. Također, nikada nisu propustili priliku da Bijana Zangeneha,
Rouhanijevog ministra za naftu, opišu kao izdajnika.
Ali nastojanja IRGC-a da odbrani svoje interese nisu u
potpunosti istovjetna sa odbijanjem svega za što se Rouhani zalaže; generali su
svjesni da ovise o tehnokratima i njihovom održavanju vlade. Kada je Rouhani
izabran za predsjednika, IRGC se upustio u drugu rundu čudnih kompromisa.
Njegov službeni budžet je povećan, i ima svoje interese u Iraku i Siriji, ali u
isto vrijeme, predsjednik pokušava ubijediti generale da ublaže svoj trag u
domaćoj politici i ekonomiji. Na primjer, nuklearni dogovr je koristio za
pregovore sa IRGC-om: ukoliko se budu držali dalje od politike, njegovi
generali bi dobili dio ekonomskih benefita sporazuma. Politički tango i dalje
traje, ali Rouhani se nesumnjivo odupire probijanju IRGC-a u državne
institucije.
Uprkos
neprijateljskom raspoloženju, sve frakcije u sklopu režima teže
samokontroli, svjesne da bi slom u političkom poretku mogao označiti kraj
Islamske Republike u cjelosti. Želja da režim opstane mogao bi prisiliti IRGC
na kompromis oko njihovg izbora vrhovnog vođe.
U isto vrijeme Vakil i Rassam uveliko odbacuju Rouhanijevu
moć i umjereno reformistički brod kojim sada upravlja; tehnokrati neće sjediti
skrštenih ruku dok IRGC pokušava prigrabiti više vlasti. Nakon bezuspješnog
pokušaja neutraliziranja IRGC-a, Rouhani je ponudio otvorenu procjenu grupe.
„Stavite li obavještajne službe, oružje, novac, ulaganja i medije u ruke jednog
entiteta, onda bi čak i Selman bio korumpiran,“ kazao je u govoru 2014. misleći
na prvog Perzijanca koji je prihvatio islam u vrijeme Poslanika Muhammeda. Aludirajući
na IRGC-ove ekonomske prevare, dodao je, „Ono što se dešavalo ispod stola, sada
se dešava javno.“ Rouhanijevi komentari su razbjesnili šefove IRGC-a. Mohammed
Ali Jafari, zapovjednik grupe, reagirao je navodima da je predsjednik imao
skrivenu agendu osmišljenu za ublažavanje revolucionarne naravi režima.
Rouhani također ima nešto što ni IRGC ni vrhovni vođa
nemaju: legitimitet u narodu. Naposljetku, predsjednik je odgovoran za
glasanje. I za razliku od IRGC-a, Rouhani i njegovi tehnokrati mogu rješavati
brojne društveno-ekonomske probleme koji su dio iranske svakodnevice, od
nezaposlenosti preko uništavanja životne sredine do drakonskih društvenih
zakona. Čak i u autokratiji, bitan je narodni legitimitet, a u Iranu,
tehnokrati su prvi koji mogu ostvarivati želje običnih Iranaca.
KHAMENEIJEVE NEVOLJE
Niti jedna analiza borbe za vlašću u Iranu nije potpuna bez
uzimanja u obzir Khameneija. Vakil i Rassam su sjajno iznijeli strpljivu
konsolidaciju moći vrhovnog vođe otkako je preuzeo dužnost 1989. Kako ističu,
Khamenei je institucionalizirao ured vrhovnog vođe kao niko dotad i značajno je
povećao broj osoblja. Ali Khamenei je ove promjene uveo iz potrebe. Trebala mu
je institucija elokventnih ljudi koja će kompenzirati ono što njemu nedostaje:
Khomeinijeva jednostavnost. Da bi mobilizrao svoje pristalice Khomeiniju je
trebao samo mikrofon; Khamenei taj luksuz nikad nije imao.
Usitinu, Vakil i Rassam precjenjuju Khameneijeve sposobnosti
da pokreće stvari. Vrijedno je spomenuti, na primjer, da su institucionalne
promjene koje su dovele do formiranja Izvršnog vijeća – s namjenom konačnog
arbitra u režimu i čije članove bira vrhovni vođa – donesene prije nego je
Khamenei postao vrhovni vođa. Zapravo, ideja o takvom tijelu postojala je od
početka 1980-ih. Khamenei se najviše okoristio ustavnim promjenama iz 1989.,
ali nije bio njihov začetnik.
Da bi osigurao svoju ulogu, Khamenei je sklopio brak iz
koristi sa IRGC-om. Početkom 1990-ih, dok su tehnokrati eksperimentirali sa
ekonomskim reformama, Khamenei i IRGC bili su zauzeti konsolidiranjem svoje
moći. Na kraju decenije, kako Vakil i Rassam pojašnjavaju, grupa zapovjednika
IRGC-a je otvoreno zaprijetila uklanjanjem predsjednika Mohammada Khatamija jer
nije ugušio studentske proteste. Ali suprotno navodima autora, umjesto
demonstriranja moći IRGC-a, prijetnja je prikazala svoju obostrano ovisnu vezu
sa Khameneijem. Khameneiju je trebala snaga IRGC-a da se nosi sa
demonstrantima, a generalima je trebao njegov vjerski paravan za djelovanje.
Khamenei i IRGC također su dokazali da baš i nisu vješti s
političkom računicom. Sjetimo se njihovog kratkoročnog saveza sa bivšim
predjednikom Mahmoudom Ahmadinejadom. Nekad miljenik Khameneija i IRGC-a,
političar krajnje desnice odlučio je ići svojim putem, sve više izazivajući
vjerske službenike. Ovo se pokazalo kao njegova propast. U aprilu 2017., Vijeće
čuvara, koje provjerava kandidate za ured, Ahmadinejadu je dalo do znanja da više nije kvalificiran za
predsjedničkog kandidata. Sve što je ovaj mogao učiniti je, sažeto, sve svaliti
na Khameneija i njegove saveznike iz IRGC-a. Na kraju su podržali čovjeka koji
se pokazao odanijim svojim pristalicama nego njima.
Šta sve ovo znači za proces izbora narednog vrhovnog vođe
Irana? Imajući u vidu prošlost unutrašnje režimske borbe za vlast, Khamenei
vjerovatno shvata da će biti potreban veći kompromis unutar režima. Ahmadinejad
i njegovi jarani mogu biti marginalizirani bez ometanja funkcioniranja države,
ali tehnokrati oko Rouhanija, koji u biti vode vladu, ključni su stub režima.
Kao jedan od prvih revolucionara iz 1979. koji je porazio velike oružane snage
šaha, Khamenei zna da samo oružje ne može održati režim na vlasti.
Režim je daleko više podijeljen danas nego je bio 1989.,
zadnji put kada se birao vrhovni vođa. Nema istaknutih ličnosti koje mogu
upravljati procesom kako je to Rafsanjani činio. Drugim riječima, vjerovatnost
da će se animozitet izliti na sve strane tokom tranzicije je stvarna, a ishod
samog procesa teško da se može znati. Što se tiče Savjeta stručnjaka, tijela
koje bira vrhovnog vođu, izglednije je da će ovjeriti bilo koji kompromis
dogovoren među režimskim elitama, a ne da će utjecati na samu odluku.
Da, IRGC je danas veći faktor, i da, Rouhanija i njegov tim
vidi kao rivale čija je slabost Zapad. Ipak, ne smijemo pretpostaviti da IRGC
tek tako može izabrati Khameneijevog nasljednika i ne riskirati pravi nered
unutar režima. Ono što on i Khamenei mogu odlučiti je stepen do kojeg će se
tehnokrati boriti. Ono što zasigurno znaju, međutim, je šta ne žele: zbrkanu
tranziciju koja će narod izvući na ulice. I na koncu, upravo taj strah bi
trebao spriječiti svaku frakciju da nameće svoj izbor drugima.
ODGOVOR VAKILA I RASSAMA
Alex Vatanka ima pravo kada tvrdi da „umjereno reformistički
brod“ čiji je kapetan predsjednik Hassan Rouhani ne bi trebao biti potcijenjen
u predstojećoj borbi oko zamjene Alija Khameneija. U nastojanju da Islamsku
Republiku promijene iznutra, „revizionisti“, po riječima tvrdolinijaša,
istinski dovode u pitanje stabilnost režima. Frakcija zaista predstavlja
značajnu prijetnju iranskoj državi u državi. Ali upravo zato ona aktivno
pokušava ispitati moć Rouhanija i njegovog tehnokratskog tima prije
Khameneijeve smrti.
Država u držav sigurno nije nepobjediva, i ima historiju
pogrešnih koraka, kako Vatanka s pravom tvrdi – nije se radilo o organiziranoj
uroti koja je počela određenog datuma i u određeno vrijeme. Iznad svega, država
u državi nastoji održati revolucionarnu prirodu Islamske Republike pa su tako
njezina organizacija i kapacitet rasli kao reakcija na sve što su smatrali unutrašnjom
prijetnjom.
Vatanka griješi kada tvrdi da je država u državi ograničena
na islamsku Revolucionarnu gardu. Kako smo pisali u našem članku, država u
državi je „kompleksna sigurnosna, obavještajna i ekonomska superstruktura.“
Iako je IRGC važan stub, država u državi ima niz drugih važnih institucija,
uključujući obavještajne i sigurnosne službe, sudstvo, vjersku birokratiju,
humanitarne organizacije, različite poluprivatne entitete pa čak i ured
vrhovnog vođe.
Pod Khameneijevim vodstvom, moć ovih institucija veća je od
izabranih tijela predsjedništva i zakonodavstva. Khameneijev ured odobrava
ministre vanjskih poslova, obavještajnih službi, unutrašnjih poslova i odbrane
prije nego to učini parlament. (Čak odabire ambasadore Irana za Afghanistan,
Irak i Siriju.) Također, IRGC-ova obavještajna organizacija ima ovlast hapšenja
i pritvaranja građana i državljana s dvojnim državljanstvom bez nadzora izvršne
vlasti.
Štaviše, država u državi ima monopol i nad imovinom. Veći
dio iranske ekonomije kontrolira država – dio koji nije ograničen na službena
preduzeća u državnom vlasništvu; također uključuje poluprivatne entitete
povezane s državom u državi. Prema navodima odjela za istraživanja iranskog
parlamenta, privatizacija je rezultirala prijenosom skoro 90% imovine pod
kontrolom vlade na firme i poslove povezane s državom u državi. Kako smo
pisali, jedna od takvih kompanija je Setad, koja posjeduje imovinu u
vrijednosti od oko $95 mlrd. Da bi se shvatila moć kompanije, sjetimo se šta se
dogodilo nakon što je Rouhanijeva ekipa upoznata sa novim sistemom ugovora o
nafti osmišljenim za privlačenje stranih ulaganja: nakon što je Setad potpisao
takav ugovor, tvrdolinijaši su se prestali protiviti programu.
Prihodi od ovakvih entiteta održavaju državu u državi u
životu – i nastavit će nakon Khameneijeve smrti. Razlog je što su oni dozvolili
državi u državi da razvije sistem zaštite koji je osigurao odanost miliona
Iranaca. Dok se borba za nasljednika zagrijava, ova će se mreža pokazati još
važnijom, jer će država u državi računati na ove birače i njihovu podršku.
Također je važno ispraviti Vatankino pogrešno tumačenje
straha države u državi od stranih ulaganja. Uprkos priči o samodostatnosti,
država u državi se ne protivi ekonomskoj interakciji sa ostatkom svijeta.
Zapravo, da bi se finansirala, mnogi privatni i poluprivatni entiteti povezani
s vrhovnim vođom, poput humanitarne organizacije Astan Quds Razavi, redovno
posluju sa stranim firmama. Njihovi komercijalni projekti obezbjeđuju ključan
izvor prihoda i rasnih mjesta. Razlika između ovih ekonomskih veza i onog što revizionisti žele je što država u
državi želi raznolik portfolio ulaganja, od UK, Rusije, Kine itd., radije nego
se oslanjati samo na zapadnjački kapital i preduzeća. Tvrdoliijaši opravdavaju
svoju verziju stranih ulaganja tvrdnjom da se samo kroz diversifikaciju Iran
može zaštiti od budućih sankcija sa Zapada i njihovog miješanja u pitanja oko
ženskih prava i civilnog društva.
Na koncu, ono čega se država u državi najviše plaši je pad
Islamske Republike u sovjetskom stilu. Tokom protesta 2009., demonstrirala je
svoju spremnost da koristi nasilje kako bi spriječila taj ishod. Danas, kao što
je signalizirala Rouhaniju i javnosti, pokušava kontrolirati dolazak narednog
vrhovnog vođe.
(TBT, FA , Prevela Jasmina Drljević)