KOLUMNA
Iste večeri, na
televiziji vijesti iz Stoca: SDA organizirao veliki iftar na otvorenom. Bakir
Izetbegović izjavio da je taj iftar “poruka cijelom svijetu”. Kakva poruka? I
zašto bi iftar bio poruka?
Piše: Miljenko Jergović,
thebosniatimes.ba
Prošloga sam
tjedna putovao u Sarajevo. Često sam tamo u posljednjih nekoliko mjeseci.
Rješavam administrativne posljedice majčine smrti, zatvaram mrtve bankovne i
životne račune, sakupljam i raspoređujem sitniš svake vrste, i jednostoljetni
privremeni boravak jedne porodice u Bosni – otvoren dolaskom mog pradjeda Karla
Stublera iz njegovih podunavsko-švapskih i banatskih zavičaja – privodim
njegovu konačnom kraju. Ustvari, radim ono što većina ljudi radi kada im umru
roditelji, samo što ja za sve to, za svaku administrativnu sitnicu, potpis i
pečat, moram putovati četiristotinjak kilometara. Netko bi rekao da to cijelu
stvar čini kompliciranijom i napornijom, ali ne, jer dobro je tih pet sati do
Sarajeva i pet sati od Sarajeva: vrijeme u kojem se o svemu temeljito promisli
i nekoliko se života još jednom, od početka do kraja, proživi i pregori.
Nakupilo se toliko toga u tom sarajevskom stoljeću mojih Stublera da je nekako
i logično da sad potraje to vrijeme koje je potrebno da se ode i da se za sobom
prebriše svaki trag. Jer to je, ustvari, cilj ovakvog odlaženja: prebrisati
svaki trag. Neka se ne zna da smo ikada bili tamo, i nitko neka na naše bivanje
u toj zemlji i tom gradu ne polaže ikakvo pravo. Temeljit valja biti u
nestajanju.
Nisam ni znao da
je Ramazan. Sveti muslimanski mjesec, koji nije u sjećanju samo vrijeme
vjerničkog posta, nego i vrijeme kada se u onom Sarajevu iz osamdesetih godina
svečanije živjelo i kada je za sve koji su u tome htjeli sudjelovati, bez
obzira na to vjeruju li i u što vjeruju, te jesu li muslimanskog imena i
podrijetla, nastupala velika promjena. Dan se mijenjao za noć, vreli somuni,
upravo izvađeni iz užarenih peći Vratnika i Bjelava, plesali su na jagodicama
prstiju, i nikako da se ohlade, komšije su, više iz neke dragosti nego iz
svijesti o nekakvoj tradiciji, pozivale istovjerce i inovjerce, one koji poste
i one koji ne poste, one koji pripadaju zajedničkom misteriju i one koji su
izvan njega, da dođu na iftar, na taj prvi ranovečernji obrok po zalasku sunca.
Od zore do sumraka nisu jeli ni pili, ali su u tom vremenu normalno obavljali
sve radne, životne i građanske dužnosti. Išli su na posao, vozili auto, stajali
pred šalterima, verali se uz strme sarajevske ulice i sokake, živjeli unutar
vjerničke zajednice i unutar one druge, šire i veće, društvene zajednice, još
uvijek obilježene proklamiranim ateizmom, ali već dovoljno otvorene da prihvate
činjenicu da netko posti. Tokom dana pripremalo se ono što će se iftariti,
spremala se gozba neusporedive raskoši i miline, ali koja u sebi nije imala
ništa od tradicije rimskih bakanalija, a ni od onih balkanskih prežderavanja,
slavljeničkih ili svakodnevnih, kojim naš svijet pokušava nadvladati
najdominantniju od svih naših tradicija, tradiciju vječne gladi, siromaštva i
nezasitosti. Raskoš i milina iftara sastojala se u bogatstvu detalja, sve jemek
do jemeka, da između jemeka dođe zahlada, kada se jede da bi se odmorilo od
jedenja, i sve to nasitno, namalo, skromno i veličanstveno.
Takvi su, eto,
bili sarajevski iftari osamdesetih, na Sepetarevcu, Mejtašu i Bjelavama, tamo
gdje me je zvalo i gdje sam išao, da nikad ne zaboravim, i da mi se za cijeli
život upiše i utisne, tako da je i to sad dio onog štublerovskog dragocjenog
nasljeđa, što ga iz Sarajeva odnosim, sve dobro pazeći da na kraju ništa ne
ostane iza nas.
Post je bio
intimna stvar. Nisu postili članovi Saveza komunista, a nisu postili ni mnogi
od ljudi muslimanskih imena i prezimena koji nisu bili članovi Saveza
komunista. Ali oni koji su postili, činili su to u sebi i za sebe, ne
skrivajući od okoline tu stvar, jer se, uostalom, ramazanski post i ne može
sakriti od okoline. Naša je obaveza bila da im ne budemo na smetnji. Ticalo se
to bontona, o kojem se ne raspravlja i ne razmišlja. Recimo, kad bi se našao u
kafani s nekim ko posti, trudio bi se da ne pušiš. Zašto? I nekako bi
diskretnije pio svoje piće, pored njega koji ne pije ništa. Zašto i kako
diskretnije?
Iftar je,
također, bio intimna stvar. Ali to je već bila ona intima koja se dijelila s
ljudima. I svejedno bi ostajala intimom. Svaka je muslimanska kuća imala svoje
iftare. Veliki jad je bio kada neka domaćica ne bi bila u prilici da nakuha sva
ta iftarska čuda. Tad bi je se tješilo i žalilo. Grad je tokom ramazana živio u
intimi komšijskih iftara. Nevjernički, inovjerni i ateistički grad. I sve je,
zapravo, bilo vrlo skladno. Vjerovatno nikada vjera nije bila više vjerom kao
tih osamdestih godina. Ima li ikoga tko bi to danas razumio? Nema? Nije ni
važno.
U Sarajevu me je
ovaj put dočekao jedan drukčiji Ramazan. I odmah imam potrebu da se pravdam i
objašnjavam: ne prigovaram ništa, samo konstatiram. I dodajem, ne bih li bio
baš skroz politički korektan, riječ je o istoj vrsti drukčijosti koja se vidi i
u većinski kršćanskim zajednicama, u vrijeme njihovih blagdana. Eto, recimo, u
Zagrebu.
Ono što je nekad
bilo intimno, danas je javno. Ono što je pripadalo domu, danas čini karnevalsku
atmosferu vjerničkog, nacionalno i vjerski monolitnog grada. Iftari se po
ulicama, na gradskim trgovima, na terasama buregdžinica, ćevabdžinica i
restorana, pred očima mnogobrojnih inozemnih turista, Japanaca i Kineza, koji
sve to ljubazno fotografiraju. I neka tako bude. Ramazan u Sarajevu neodoljivo
podsjeća na Advent u Zagrebu. Stvorena je neka nova tradicija, unutar koje postoje
konfesionalne razlike, ali ista je forma i suština. Kao da je netko izokrenuo
svijet, pa je javno postalo ono što je prethodno bilo intimno. Može li se
kolektivno postiti i kolektivno vjerovati u Boga?
Predvečerje, i ne
može se ući u Bečku kafanu Hotela Evropa, što ga je 1882. godine izgradio
srpski čaršijski gazda Grigorije Jeftanović, da bude prvi moderni hotel u
europskom Sarajevu. Ispred hotela je, nasred ulice, parkirano pedesetak crnih
automobila, redom s diplomatskim tablicama. Okolo se vrzmaju momci u crnim
odijelima, svaki sa slušalicom u uhu, i mrko mjerkaju rijetke prolaznike. To
turska ambasada organizira iftar, sve s pratećom svečanošću.
Nekoliko stotina
metara dalje, nasred ulice se nabrzinu priređuju stolovi. Uskoro će zaći sunce,
a ništa još nije gotovo. Konobare hvata nervoza, naokolo se okuplja publika,
uzvanici još ne stižu, ali uskoro će.
Ulazim u
Ćevabdžinicu Željo i naručujem ćevape. Dok čekam da se ispeku, najednom se oko
mene počinje nešto zbivati. Konobarice na svaki slobodni stol redaju čaše s
vodom i plitice s datuljama. Na moj stol, naravno, ne stavljaju ništa. Jasno im
je tko sam ja, kao što i meni biva jasno što to one rade. I sve je u nekakvom
multikulturalnom prividu, kao i bilo gdje drugdje u Europi, u Moskvi ili u
Londonu, u Budimpešti ili u Rimu, ovisno o tome tko je gdje u većini.
Stižu i moji
ćevapi, a malo nakon toga i masa mladih i starijih ljudi, pokrivenih i
otkrivenih žena, muškaraca u trapericema, staraca, koji su došli iftariti u
Ćevabdžinicu Željo. Pokraj njih ja ne iftarim, nego samo jedem svoj fast food,
i živim u skladu s nekom drugom satnicom, kalendarom, ceremonijalom. I najednom
me grize savjest, jer mi se čini da sam svojim prisustvom trivijalizirao njihov
iftar. A nisam, i ne bi me trebala gristi savjest.
Iste večeri, na
televiziji vijesti iz Stoca: SDA organizirao veliki iftar na otvorenom. Bakir
Izetbegović izjavio da je taj iftar “poruka cijelom svijetu”. Kakva poruka? I
zašto bi iftar bio poruka?
Nakon povratka u
Zagreb vidim da se iftarilo i ispred džamije na Borovju. Sa zanimanjem
pregledavam fotogaleriju, da vidim tko je bio. To je onaj segment infotajmenta
u kojem nastrano uživam: strastveno pregledavam sve fotogalerije, provjeravam
gdje je tko bio. Naravno da mi je zanimljivo vidjeti koga su sve od svojih
susjeda, uglavnom većinskih katolika, zagrebački muslimanski zvaničnici pozvali
na iftar, kao i koga nisu pozvali.
A onda me strefi
i iftarski govor Milana Bandića: “Ja sam zaljubljen u ljude i svi vi ste dio
moga grada. U Zagrebu nema suživota, samo život, i mi ćemo i dalje zajedno
živjeti. Ovo je dokaz da je Zagreb najveći multikulturalni grad u Europi.”
Postoje riječi koje dočaravaju zbilju. Za takve riječi kažemo da su istinite. I
riječi kojima izokrećemo zbilju. Za takve riječi kažemo da su lažne. Ali
postoje i riječi koje su izvan svake zbilje. Riječi nadrealističkih pjesnika.
Možemo tako u nadrealističkom duhu reći: Zagreb je najveća pomorska luka u
Europi. Ili: u Zagrebu se proizvede najviše pamuka na svijetu. Ili,
parafrazirajmo Buñuela, u Zagrebu slijepci proizvode mortadelu. Rečenica Milana
Bandića izvanredan je primjer nadrealističkog govora, možda i najuspjeliji
hrvatski nadrealistički iskaz uopće.
(TBT,
Jutarnji.hr)