KOLUMNA
Sada se pet sunitskih zemalja okrenulo
protiv Katara, koji je tokom jedne generacije sprovodio svoj sopstveni
regionalni plan. Pritisci koji dolaze od strane cijelog južnog dijela Arapskog
poluostrva mogli bi izazvati nove političke šokove
Piše: Tarek Osman, thebosniatimes.ba
Pedeset godina poslije Šestodnevnog rata,
koji je obilježio početak izraelske okupacije Istočnog Jeruzalema i Zapadne
obale, Bliski istok je ostao područje naizgled vječne krize.
Zato ne iznenađuje to što se, prilikom
obraćanja ovom regionu, političari, diplomate, donatori i humanitarna zajednica
uvijek fokusiraju na ovdje i sada. Ipak, ako ikad uspijemo prekinuti današnji
ciklus kriza na Bliskom istoku, ne smijemo iz vida izgubiti budućnost. A, već
sada, četiri stvari doprinose zakuhavanju novih problema u narednoj deceniji.
Prva stvar utječe na Levant. Postotomansko
carstvo koje se formiralo prije jednog vijeka – i koje je zasnovano na
sekularnom arapskom nacionalizmu – već se raspalo. Dvije zemlje koje su davale
težinu ovom sistemu, Irak i Sirija, su izgubile svoju centralnu vlast i ostat će
politički rascjepkane i društveno podijeljene još najmanje jednu generaciju. U
Libanu, sektaštvo je ostalo definirajuća karakteristika politike. Jordan je
dostigao tačku zasićenja izbjeglicama, a kontinuirani priliv migranata već
ograničene resurse stavlja pod još veći pritisak. Kada je izraelsko-palestinski
sukob u pitanju, ne postoji nova inicijativa ili okolnost na političkom
horizontu koja bi mogla da razbije ovaj zastoj.
Bliski istok će sigurno nastaviti da se
suočava sa stalnim migracijama velikog broja ljudi, najprije ka mirnijim
oblastima u tom regionu, a u mnogim slučajevima i dalje – prvenstveno u Evropu.
Ovaj region će se najvjerovatnije suočiti i sa intenziviranjem borbi oko
nacionalnog identiteta, a možda čak i sa promjenom granica – što je sve proces
koji će izazvati nove sukobe.
Drugi veliki problem utječe na Sjevernu
Afriku. Najnaseljenije države u regionu – Alžir, Egipat i Maroko – će održati
društvene i političke strukture koje su utvrđene tokom proteklih šest decenija
njihove postkolonijalne historije. Vladajuće strukture u ovim zemljama uživaju
široku popularnost, kao i podršku utjecajnih institucija, među kojima su
udruženja radnika i farmera. Imaju i efikasna sredstva prinude koja služe kao
uporište za relativnu stabilnost. Ali ništa od toga ne garantira “glatku
plovidbu” za ove vlade. Naprotiv, one moraju biti spremne da se suoče sa
masovnim prilivom mladih, pošto će više od 100 miliona ljudi mlađih od 30
godina ući na domaće tržište rada u Sjevernoj Africi do 2025. godine. A velika
većina ovih mladih ljudi, koji su proizvod neuspjelih obrazovnih sistema, će
biti u potpunosti nekvalificirana za većinu poslova koji nude šansu za
društvenu pokretljivost.
Sektori koji su najbolje opremljeni da
prihvate ove mlade Arape su turizam, građevinarstvo i poljoprivreda. Ali cvjetanje
turističkog sektora nije u igri – naročito zbog ponovnog buđenja militantnog
islamizma, što će Sjevernu Afriku izložiti riziku od terorističkih napada u
narednim godinama. Povrh toga, opadanje udjela u evropskom tržištu hrane i
smanjena ulaganja u nekretnine ugrožavaju mogućnost da poljoprivredna i
građevinska struka prime nove radnike. Moguće posljedice priliva mladih u Sjevernoj
Africi će biti obnavljanje socijalnih nemira i potencijalno povećanje
migracionih tokova ka Evropi.
Zaljev je nekada obezbjeđivao regionalni
“sigurnosni ventil”. Tokom više od pola vijeka, zaljevske zemlje su
primile milione radnika, prvenstveno iz nižih slojeva društva svojih arapskih
susjeda. Zaljev je također bio i glavni izvor investicionog kapitala, da ne spominjemo
desetine milijardi dolara pomoći za ostatak regiona. A mnoge arapske zemlje su
na to gledale kao na zajmodavca u krajnjoj nuždi.
Ali – a ovdje leži treći ključni problem –
ekonomija zaljevskih zemalja trenutno prolazi kroz period nadogradnje, tokom
kojeg su u usponu razne industrijske grane. To umanjuje njihovu potrebu za
niskokvalificiranim stranim radnicima. U godinama koje dolaze, može se
očekivati da će zaljevske zemlje uvoziti sve manje radnika iz ostatka arapskog
svijeta, kao i da će izvoziti sve manje kapitala u njega. Moguće je čak i da u
Zaljevu bude povećana nestabilnost. Nekoliko moćnih zaljevskih zemalja i Iran
su umiješani u djelimično sektaški posrednički rat u Jemenu – koji se neće
uskoro okončati. A sada se pet sunitskih zemalja okrenulo protiv Katara, koji
je tokom jedne generacije sprovodio svoj sopstveni regionalni plan. Pritisci
koji dolaze od strane cijelog južnog dijela Arapskog poluostrva mogli bi da
izazovu nove političke šokove. To je sve izglednije da se desi s obzirom na
rastući pritisak da se sprovedu reforme, koji dolazi od strane tehnološki
pismenog i globalno osviještenog mladog građanstva. Reforme vjekovima starih
društvenih i političkih struktura će biti teške jednako koliko su i potrebne.
Četvrti problem koji utječe na čitav
arapski svijet, kao i na Iran i Tursku: društvena uloga religije se sve više
osporava. Ratovi i krize tokom posljednjih šest godina unazadili su većinu
stvari koje je islam unapredio u deceniji prije ustanaka koji su izbili 2011.
tokom takozvanog Arapskog proljeća. Sa radikalizmom koji postaje sve čvršće
utvrđen, s jedne strane, i mladim muslimanima koji na prvo mjesto stavljaju
prosvijetljeno shvatanje svoje religije, s druge strane, bjesni borba za dušu
islama.
Kada su u pitanju ova četiri navedena
problema, lideri u arapskom svijetu i oni van njega neće se moći pozabaviti sa
svima odjednom, pogotovo u vrijeme procvata populizma i nativizma širom zapada.
Ali nešto treba i mora da se preduzme. Odgovor se nalazi u fokusiranju na
društveno-ekonomske probleme, umjesto na geopolitičke. Zapad ne smije da
podlegne iluzijama o prekrajanju granica ili oblikovanju novih zemalja; takvi
pokušaji bi doveli samo do katastrofe. Jedna od obećavajućih opcija bilo bi
pravljenje sveobuhvatnog “Maršalovog plana” za arapski svijet. Ali, u
ovo surovo doba, mnogim zapadnim zemljama nedostaju sredstva, i podrška
javnosti, za tako nešto – a većina današnjeg arapskog svijeta u svakom slučaju
ne bi mogla to sprovesti. Ono što lideri iz regiona i van njega mogu učiti je
da nastave sa velikim i pametnim ulaganjima u osnovno i srednjoškolsko
obrazovanje, u mala i srednja preduzeća (koja su kičma arapske ekonomije), i u
obnovljive izvore energije (što bi moglo da podstakne razvoj u regionu).
Ostvarenje tog plana neće zaustaviti raspad
moderne arapske države u Levantu. Neće doprinijeti stvaranju održivih
društvenih ugovora u Sjevernoj Africi. I sigurno neće uspjeti da izmiri sveto i
svjetovno. Ali, pokušaj da se riješe društveno-ekonomska pitanja mladih ljudi
može ublažiti mnoge dugoročne posljedice ovih problema.
/Autor ovog teksta je pisac knjiga
“Šta islamizam znači za Bliski istok i svijet” i “Egipat na ivici”/
(TBT, Project Syndicate)